Svjetionik

Ivan Džidić Jedan sam od mnogobrojnih ekstraprofitera. Koji uredno plaćaju odgovarajući porez. Što mi ovih dana na nos nakačiše i Insajder i moja apotekarka. Insajder onako kako jeste, a apotekarka, dok uz brufen tražim i ranisan, pitanjem ili konstatacijom, nisam siguran – ooo, porez na ekstraprofit. Kako god, rekoh – jes, vala. I svejedno krenem dalje u tu rabotu. U ekstraprofiterstvo. Bokun televizije, bokun radija, bokun tiskanog roto i drugog papira. Po jednako toliko predsjednika, premijera, ministara, partijskih prvaka, drugaka i trećaka, savjetnika, enveoovaca, sociologa, pravnika, politologa, povjesničara i istoričara, psihologa, naročito psihijatrica, velečasnih, i domaćih i uvoznih, ujedinitelja i razjedinitelja, bjelosvjetskih službenika i bulumente druge iliti ostale marabunte. Musaka k’o duša. Protrljah ruke.
Pade mi na pamet jedan davni razgovor, negdje u vrijeme kada su jugonarodi povlačili granice svojih čistih prostora, kad su zapišavali teren na kojem će kupiti porez. Pitala me jedna poznanica, došla iz Zagreba, a na neutralnom terenu, šta ću ja u Beogradu. Odgovorih, takvo mi ustrojstvo, pitanjem. Šta će ona u Zagrebu.
Pa jedan još davniji, a iz istog vremena, na autobusnoj stanici u Trnavi, sa mlađim djetetom. Kao šta bih želio da mi kupi kad jednog dana zaradi neke pare. Da ako zaradi. Rekoh svjetionik. Na kopnu, a na samom vrhu kakvog rta. Da zagrnem nogavice i k’o biva lovim ribu. Uz živo mi se jebe za sve i svašta. Dam mu i vrlo precizan opis i enterijera i eksterijera. Čak mu, inače mi ne polazi za rukom, sve kako valja i nacrtam. Uz napomenu da će mi trebati i dva psa čuvara, koja će znati ko smije doći, a ko ne smije ni primaknuti.
I još jedan nedavni. Uz večeru kod prijatelja u Zagrebu. Neka ideja oko posla. Pa pitaju da li ima nešto ozbiljnije što me vezuje za Beograd. Rekoh da nikad nisam bio posebno vezan za neki od zemljopisa, ali da me za upitani vezuje nekoliko privatnosti. Koje u smislu tutnja jesu dragovoljno izabrana zapreka. I tako to.
A onda telefon. Za mene je, jer je skoro ponoć. Zove onaj koji mi je još uvijek dužan svjetionik. Da pita šta ima i kako sam. Znam da je ozbiljan, da ne zajebava. Tako i odgovorih. Da sam u skladu sa ekstraprofitom, upakovanim u baš zgodna klimatska tumbanja. I da mi je taman na pameti ono što sam poželio, a on obećao nabaviti. Ima, reče, savršenih, gledao na zagrebačkoj Novi, samo su svi ti koje je vidio zauzeti. Ali mora da ima i koji slobodan. Raspitat će se. Zatrčah se pa lupih. Ne da mi se čekati da skupi lovu, neka vidi ima li koji treba održavati, a sa smještajnim dijelom. Valja i to. Dosta sam zaradio, ne bih da mi se poveća porez.