Tišina u carstvu buke 1

Pod blagorodnom i raskošnom senkom ugledne beogradske IK Arhipelag, jedne od retkih koja objavljuje i poeziju, spokojno i tiho, tiho se razgranjava i pesnički svet Gojka Božovića.

Od svog pesničkog početka, kad je imao 19 godina, ovaj sad već zreli i profilisani autor se polako i gotovo neprimetno našao u samim vrhovima moderne srpske poezije. Ja koje brani tišinu od novog naleta buke i besa na ovim prostorima.

Pesnička knjiga Mapa (Vezilja 2011, Skoplje 2019), da naglasimo to na samom početku, nije knjiga pesama koje se pišu s vremena na vreme, pa se onda saberu među koricama jedne knjige: ovo je koherentna knjiga, pisana s konceptom, pisana upravo kao knjiga. Podeljena je, istina, na osam poglavlja, ali se razlikuje i po tome što ti ciklusi čine jedan skladan i širok pesnički tok, jedan vidljiv zahvat iz vremena našeg i savremenog.

A i iz vremena što je poreklom iz pesničkog pamćenja, iz pesničkog putovanja po vekovnim slojevima trajanja. Sve to je svedočanstvo autorovog pesničkog majstorstva i umeća.

I iznutra i spolja Mapa je obeležena modernim narativom: knjiga je, u suštini, sveobuhvatna pesnička promišljenost i dvosmislenost, jedan vid pesničkog vodiča – za čitaoca koji, suočavajući se s njenim osnovnim figurama, može da prepozna i samog sebe u svojoj svakodnevici.

Stvari koje ga okružuju – neke od njih su opake, neke su bez stida i prikrivanja, neke su opet ponosne što su stvarnost.

A stvari, kaže Božović, u suštini, ne čine stvarnijim svet. / Stvari se gomilaju / Sve dok ne zaklone svet / kao da ga nikad nije ni bilo. Postoji mnoštvo stvari koje iza sebe ostavljaju prazninu i takve stvari ne mogu da se sakriju od očiju pesnika.

Od svake praznine ne nastaje nešto, kao što od svake planine (koja tačno zna svoje mesto) ne nastaju Himalaji.

Odmah da kažem da se planine spominju zarad praznine.

Svi izvori i orijentiri Mape, uključujući i prazninu, nalaze se, bez ostatka, u gradovima.

U gradovima su i raskrsnice sadašnjosti, i putokazi za budućnost, i uzleti i razgradnja urbanosti.

Božovićeva poezija diše urbano, udišući, pri tome, i blagodati urbane zagađenosti i borbe za golo preživljavanje.

Ne samo zbog magle i smoga.

Nebrojeni ljudi tu su, u modernom gradu, pocrneli od nemogućnosti da dođu do parčeta hleba, zaglavljeni u lutanju od kontejnera do kontejnera.

Među stvarima u ovoj knjizi uporno trepere i socijalne slike – više crne nego bele, uzete od onih koji žele da ih prikažu u boji.

Božović je izvanredan, miran i tih liričar.

U njegovim pesmama nema lažnih slika, ali ima istinske kičme.

Njegov pesnički niz je samosvojna, upečatljiva autorska individualnost.

U njegovim pesmama ima mnogo misaonosti i mudrosti.

U njima lako prepoznajemo ulogu i doprinos ovog autora naporu da se samoj poeziji vrati duhovni primat.

Poezija nije samo ostavština, nije samo minulo vreme. Sad je ona sabrana na jedno mesto, u memoriju kompjutera, kaže Božović.

Onda je to ostavština za budućnost, / Znak da će nešto, ipak, ostati, / I da nije sve izgubljeno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari