Drugim riječima, demokratija promoviše jedan svjetonazorski preokret u percepciji moći. Metafizička ideja objektivne „stvarnosti“ koja se nalazi tamo negdje oslabljena je; na isti način i pretpostavka da je ta „stvarnost“ otporna i superiorna u odnosu na moć. Čuvena razlika između onoga što ljudi vide svojim očima i što im se govori o carevoj odeždi briše se. „Stvarnost“, uključujući i „stvarnost“ koju promovišu moćnici, shvata se kao „stvorena stvarnost“, stvar interpretacije – kao i moć da se ljudi zavedu u poslušnost kroz nametanje partikularnih interpretacija svijeta.

Duh jednakosti

Koja su izvorišta ovog shvatanja kontingentnosti? Zašto je demokratija sklona tome da raskida sa izvjesnostima, da ih opoziva, da omogućava ljudima da vide stvari kakvima bi mogle biti prije no kakve su sad? Možda bismo očekivali od Tocqueville da pripiše periodičnosti izbora, koji svako malo uskomešaju stvari, taj opšti osjećaj kontingentnosti odnosa moći. Ali on to ne radi. Tocqueville je zapravo mislio da izbori podstiču instinkt krda među građanima. Strahovao je da bi „vjera u javno mnjenje“ mogla postati „neka vrsta religije, a većina njen sveštenoslužitelj“. Iako česti izbori „drže društvo u grozničavoj uzbuđenosti i daju trajnu nestabilnost javnim poslovima“, periodične izbore Tocqueville nije smatrao glavnim pogonom demokratije. Najbliži uzročnik nemirnog „duha“ demokratije nahodi se drugdje: on se prije svega ogleda u tome što demokratija oslobađa borbu grupa i individua za sve većom jednakošću.

Tocqueville nas u Demokratiji u Americi podsjeća da je suštinski princip demokratije javna predanost jednakosti svojih građana. To je nešto što danas zaboravlja većina političara, partija i vlada. Tačno je da se Tocqueville malo zanimao za tanana pitanja o tome što se sve podrazumijeva pod jednakošću. On je nesumnjivo bio svjestan Aristotelovog čuvenog razlikovanja između „numeričke“ i „proporcionalne jednakosti“, vrste jednakog postupanja prema onima koji se smatraju jednakim u ovom ili onom smislu, ali ne i ostalima. Ali je Tocqueville otvoreno prigrlio Aristotelovo viđenje da demokrate „misle da pošto su jednaki u nekim stvarima treba da budu jednaki i u drugim“. Jednakost za njega nije jednaka prava građana da budu različiti. Jednakost je sličnost (semblable). Dokaz prijemčivosti ovog shvatanja bilo je to što je mlada američka demokratija stalno proizvodila nove borbe protiv različitih nejednakosti naslijeđenih iz stare Evrope, tako dokazujući da one nisu ni nužne ni poželjne. Demokratija, tvrdio je Tocqueville, širi strast ka izjednačavanju moći, imovine i statusa među ljudima. Ljudi počinju da shvataju da su postojeće nejednakosti sasvim kontingentne, te tako i podložne promjeni ako postoji volja.

Tocqueville je bio fasciniran ovim trendom ka izjednačavanju. U domenu zakona i uprave, primijetio je, sve je podložno raspravi i neizvjesnosti. Upliv sentimentalne tradicije, apsolutne moralnosti i vjere u božansku moć slabi. Sve veći broj Amerikanaca stoga gaji „instinktivno nepovjerenje prema natprirodnom“. Takođe sa nepovjerenjem gledaju na moć političara i vlada. Vlada utemeljena na plemenitoj krvi monarha pod anatemom je. Skloni su da ne vjeruju ili proklinju one koji drže moć, te su netrpeljivi prema arbitrarnoj vlasti. U domenu onog što Tocqueville zove „političko društvo“, vlast i njena pravila postepeno gube svoju božanstvenost i svoj čar. Oni se sve više doživljavaju kao sredstvo za ovu ili onu svrhu, i kao izvedeni iz voljnog pristanka građana obdarenih jednakim građanskim i političkim pravima. Čar apsolutne monarhije zauvijek je dokinut. Politička se prava postepeno šire sa male privilegovane manjine na one koji su nekoć trpjeli diskriminaciju; a vladine politike i zakoni podložni su stalnom javnom nezadovoljstvu, osporavanu i izmjeni.

Zahvaljujući demokratiji nešto se slično dešava i u domenu društvenog života, ili je makar Tocqueville tako mislio. Američka demokratija trpi stalnu „socijalnu revoluciju“. Premda se on sam, po sopstvenom priznanju, sentimentalno držao starog patrijarhalnog načela da je „sreća udate žene u domu svog muža“, Tocqueville je ipak ukazivao na duboke promjene u odnosima između polova u Americi. Demokratija polako uništava ili mijenja „onu veliku nejednakost između muškaraca i žena koja se dotle činila ukorijenjenom u samoj prirodi“. Šira poenta koju je time htio da napravi bila je sljedeća: u demokratskim uslovima, definicije socijalnog života kao „prirodnog“ i „podrazumijevanog“ postepeno se zamjenjuju samosvjesno odabranim uređenjima koja favorizuju jednakost kao sličnost.

Demokratija ubrzava „denaturizaciju“ društvenog života. On postaje izložen nečemu što se može nazvati trajna demokratizacija. I to na ovaj način: ako neke društvene grupe brane svoje privilegije, na primjer imovinu ili prihode, onda raste pritisak da se te privilegije prošire na ostale grupe. „A zašto i ne bi?“, pitaju protagonisti jednakosti, dodajući: „Zašto bi se privilegovani tretirali kao da su drugačiji ili bolji?“ Poslije svakog ustupka načelu jednakosti, novi zahtjevi od onih koji su društveno isključeni iznuđuju nove ustupke od privilegovanih. Na koncu se stiže do toga da su društvene privilegije koje je bila uživala manjina redistribuirane načinom opšteg društvenog prava.

To je makar bila teorija. Na bazi svojih putovanja i zapažanja, Tocqueville je predvidio da će američka demokratija morati u budućnosti da se suoči sa suštinskom dilemom. Ona se, najjednostavnije rečeno, sastojala u ovome: ako privilegovani Amerikanci pokušaju, u ime tog i tog načela, da ograniče društvene i političke privilegije na manjinu, onda će njihovi protivnici biti u iskušenju da se organizuju da bi pokazali da te i te privilegije nisu „prirodne“ ili bogomdane te da su kao takve javna sramota za demokratiju. Demokratski mehanizmi, govorio je Tocqueville, podstiču strast za društvenom i političkom jednakošću koju ne mogu lako da zadovolje. Smatrao je da je dosta istine u Rousseauovom viđenju da je demokratsko savršenstvo dostupno samo bogovima. Zemaljska borba za jednakost nikad nije sasvim dostižna. Demokratija zauvijek živi u budućnosti. Ne postoji čista demokratija i nikad je neće biti. Demokratija (kako je to kasnije Derrida kazao) tek treba da dođe. „Ova potpuna jednakost“, piše Tocqueville, „izmiče iz ruku ljudi upravo onda kad misle da su je uhvatili, i bježi, kako Pascal kaže, u vječitom letu.“

Manje moćni slojevi društva, uključujući i one bez prava glasa, posebno su zahvaćeni ovom logikom izjednačavanja; ili je makar Tocqueville tako mislio. Razdraženi činjenicom sopstvene potčinjenosti, uzbuđeni mogućnošću prevazilaženja svog stanja, oni se prilično lako frustriraju neizvjesnošću postizajna jednakosti. Njihov prvobitni entuzijazam i nada ustupaju mjesto razočarenju, no u nekoj tački svoje frustracije obnavljaju svoju predanost borbi za jednakost. Ovo „vječito gibanje društva“ ispunjava američku demokratiju ispitivanjem apsoluta, radikalnim skepticizmom prema nejednakosti, nestrpljivom ljubavlju za eksperimentisanje, novim načinima da se stvari rade, sve radi jednakosti. Amerika se našla progutana u olujnom viru jednakosti. Ništa nije izvjesno ili nedodirljivo, osim strastvene, vrtoglave borbe za društvenu i političku jednakost. „Odmah pošto stupite na američko tlo, zapanji vas neka vrsta meteži“, izvještava Tocqueville, zahvaćen istom tom uzbuđenošću. „Smućeni žamor čuje se odasvud, i hiljada glasova ujedno potražuje zadovoljenje svojih društvenih potreba. Sve se vrti oko vas“, nastavlja on. „Ovamo, stanovnici jednog gradskog distrikta vijećaju o podizanju crkve; onamo, pak, biraju nekakvog predstavnika; malo podalje, delegati jednog distrikta žure u grad da bi se konsultovali oko nekih popravki; na drugom kraju, radnici u nekom selu puštaju plugove i savjetuju se oko izgradnje puta i lokalne škole.“ Tocqueville zaključuje: „Građani sazivaju skupštine ni zbog čega drugog no da saopšte svoje nezadovoljstvo vođenjem javnih poslova; a drugdje se ljudi skupljaju da pozdrave trenutne vlasti kao očeve domovine, ili formiraju društva koja smatraju pijanstvo glavnim izvorom javnih zala, svečano se zaklinjući načelu uzdržavanja“.

Građansko društvo

Tocqueville je nesumnjivo bio zadivljen „građanskim društvom“ (sociÚtÚ civile). On nije bio prvi koji je upotrebljavao taj termin, ali je uvidio da nova američka republika buja različitim vidovima društvenog udruživanja, te je otud promišljao o njihovoj važnosti za konsolidovanje demokratije. Tocqueville je prvi politički pisac koji je spajao novonastalu, modernu koncepciju građanskog društva sa starom grčkom kategorijom demokratije. Bio je takođe prvi koji je tvrdio da jedna zdrava demokratija daje prostor građanskim udruženjima koje djeluju kao škole javnog duha, trajno otvorene svima, u kojima se građani upoznaju, spoznaju svoja prava i dužnosti kao jednaki, i podižu glas o svojim brigama, katkad i nasuprot vlade, tako sprečavajući tiraniju manjina putem krdolikih većina i biračke kutije. Primijetio je i da, premda su ova građanska udruženja relativno mala po broju, ipak, u svojim okvirima, naglašava Tocqueville, individualni građani se „socijalizuju“ zastupajući interese koji prevazilaze njihove sebične, hirovite, usko privatne ciljeve. Kroz svoje učešće u građanskim udruženjima, ljudi polako počinju da se osjećaju građanima. Uviđaju da moraju dati svoju saradnju, kao jednaki, da bi dobili podršku drugih.

Tocquevilleov prikaz američke demokratije pokazuje koliko je, u jednom odsudnom trenutku XIX vijeka, javno mnjenje postalo svjesno novine građanskog društva pod demokratskim uslovima. Tocqueville je pozivao svoje čitaoce da demokratiju shvate kao potpuno novi tip samouprave definisan ne samo preko izbora, partija i predstavničke vlade, nego i sveobuhvatnim korišćenjem ustanova građanskog društva koje sprečavaju politički despotizam postavljanjem granica, u ime jednakosti, na dohvat i moć same vlade. Tocqueville je takođe isticao da ta građanska udruženja imaju dalekosežne društvene implikacije. „Velika demokratska“ revolucija koja se zbivala u Americi pokazivala se neprijateljem podrazumijevanih privilegija u svim sferama života. Pod demokratskim uslovima, građansko društvo nikad ne miruje. To je domen uzbuđenosti, građanske agitacije, odbijanje saradnje, borbe za bolje uslove, inkubator vizija jednog jednakijeg društva.

Tocqueville je možda prvi pisac koji je naširoko pokazivao zašto moderna predstavnička demokratija ne može da živi sa ropstvom, kao što je mogla klasična demokratija zasnovana na skupštinama, iako i ona sa malom nelagodom. Isticao je kako „zlosreća“ ropstva posljedovala stravičnom podjelom društvenog i političkog života. Crnci u Americi nisu bili ni unutar ni izvan građanskog društva. Oni su bili predmet teške neljudskosti (incivility). Zakonske i neformalne sankcije protiv rasnog miješanja bile su surove. U onim zemljama u kojima je ropstvo ukinuto, crncima koji bi se usudili da glasaju ili sjede u porotama prijećeno je smrću. Segregacija i duboka nejednakost postojala je i u obrazovanju. „U pozorištima ni zlato ne može služinskoj rasi pribaviti mjesto kraj bivših gospodara; u bolnicama leže odvojeno; i premda im je dozvoljeno da prizivaju istog Boga kao bijelci, to moraju činiti pri posebnom oltaru, u posebnoj crkvi, sa posebnim, svojim sveštenstvom“. Predrasude su proganjale i mrtve: „Kad crnac umre, sahranjuju ga na posebnom mjestu, i razlika u statusu istrajava i u jednakosti smrti.“

Skriven iza ovih rasističkih običaja stajao je zabrinjavajuć paradoks, primijetio je Tocqueville. Predrasuda prema crncima povećavala se proporcionalno sa njihovom emancipacijom. Ropstvo je u tom smislu bilo mnogo gore nego u Grčkoj, gdje je emancipacija robova za vojne potrebe bila olakšana i time što je boja njihove kože najčešće bila ista kao i njihovih gospodara. Ali i unutar i izvan institucija američkog ropstva, crnci su trpjeli užasnu omrazu, „predrasudu gospodara, predrasudu rase, predrasudu boje“, sve predrasude koje su vukle porijeklo iz lažnog diskursa o „prirodnoj“ superiornosti bjelaca. Ta je predrasuda bacala dugu sjenku na budućnost američke demokratije, do te mjere da se ona već počela suočavati sa dvjema jednako neprihvatljivim opcijama: zadržavanjem ropstva i organizovane predrasude, s jedne, i izbijanja „najstrašnijeg građanskog rata“. Tocquevillova politička predviđanja bila su opravdano sumorna: „Napadano od hrišćanstva kao nepravedno, i od političke ekonomije kao predrasuđeno, a sada i sa demokratskom slobodom i pameću ovog vijeka protiv sebe, ropstvo ne može preživjeti. Ili gospodarevom odlukom, ili robovom voljom, ropstvo će nestati; a u oba slučaju možemo očekivati nevolje. Ako se crncima odbije dati sloboda, oni će je na koncu uzeti na silu; ako im se podari, oni će je zadugo zloupotrebljavati.“

Možda najdublja intuicija Demokratije u Americi ima veze sa dugoročnim problemom despotizma u doba demokratije. Složena priča koju Demokratija daje ostaje krajnje relevantna i za naše doba.

Tocqueville je i te kako bio svjestan opasnosti koju predstavlja uspon, usred novog građanskog društva, kapitalističke rukotvorničke industrije i nove društvene grupe („aristokratije“, kako ih on zove) industrijskih proizvođača, čija moć nad kapitalom prijeti slobodi, pluralizmu i jednakosti koji su toliko neophodni za demokratiju. (U Demokratiji u Americi, Tocqueville ne smatra radnike kao posebnu socijalnu klasu nego kao radnički segment industrijske klase. Ovdje Tocqueville stoji nasuprot Marxu a na strani svojih savremenika poput Saint-Simona, za koga radnici i preduzetnici tvore jednu klasu: les industriels. Ovo dijelom objašnjava zašto se Tocqueville na tako protivrječan način ponio prema događajima iz 1848; kao što su istakli Franšois Furet i drugi, on je te događaju tumačio istovremeno kao nastavak demokratske revolucije i, prilično prkosno, kao „najužasniji građanski rat“ koji prijeti samim temeljima „imovine, porodice i civilizacije“.) Ova nova „aristokratija“, pisao je Tocqueville, primjenjivala je princip podjele rada na fabričku proizvodnju. To je dramatično povećalo efikasnost i obim proizvodnje, ali po visokoj društvenoj cijeni. Moderni sistem industrijske proizvodnje, tvrdio je, stvara proizvođačku klasu, koja sadrži sloj radnika, sabijenih u gradove i tu svedenih na zatupljujuće siromaštvo, i sloj srednjoklasnih vlasnika imovine koji vole novac i nemaju sluha za građanske vrline.

Tocqueville je među prvim političkim misliocima koji su primijetili da je srednja klasa opsjednuta sebičnim individualizmom i carpe diem materijalizmom sklona političkom promiskuitetu. Klasoa nazovigrađana koji su „stalno u potrazi za sitnim zadovoljstvima“ mogla bi se lako ubijediti da žrtvuje svoju slobodu i prihvati „sveobuhvatnu zaštitničku ruku“ koja tretira svoje podanike kao „vječitu djecu“, ili kao „krdo strašljivih životinja“ kojima treba pastir. Protiv Aristotela („vlada koja je sastavljena od srednje klase bliža je demokratiji nego oligarhiji, i najbezbjednija je od savršenih oblika vladavine“), Tocqueville je tvrdio da, zapravo, srednja klasa nema neku automatsku privrženost demokratiji sa podjelom vlasti. Francis Fukuyama nedavno je tvrdio da je „postojanje široke srednje klase“ „krajnje korisno“ za održavanje „liberalne demokratije“. No ono što je Tocqueville odavno naglasio jeste da, u demokratskim uslovima, pogotovo kad siromašni postanu nemirni, srednja klasa često pokazuje simptome nečeg što se može nazvati političkom neurastenijom: umor, bolna iscrpljenost i sveopšta razdraženost zbog društvene i političke krize. Vođeni strahom, pohlepom i profesionalnom i porodičnom čašću, pripadnici srednje klase često rado pristaju uz državne vođe, spremni da se prodaju za usluge i novčane isplate i nevidljive privilegije koje im garantuju siguran komfor.

Tocqueville je bio siguran da fundamentalni problem moderne demokratije nije pomamljena i bezumna rulja, kako su pretpostavljali svi kritičari demokratije od Platona naovamo. Moderni despotizam predstavljao je sasvim novu i nepoznatu prijetnju. Hraneći se fetišem individualne materijalne potrošnje i javnom apatijom građana koji su izgubili interesovanje za politiku, despotizam je novi oblik popularne dominacije: vid bezlične centralizovane vlasti koja je ovladala vještinom voljnog robovanja, novi tip države koja je istovremeno dobronamjerna, nježna i sveobuhvatna, disciplinska moć koja tretira građane kao podanike, stiče njihovu podršku i lišava ih želje da učestvuju u vlasti ili da obraćaju pažnju na javno dobro.

Ta je teza nesumnjivo bila smjela, i originalna. Tocqueville je bio prvi moderni politički pisac koji je primijetio da nova forma političkog despotizma, rođenog iz disfunkcionalnosti moderne predstavničke demokratije, može ispasti naša sudbina. On nas je naučio da u eri demokratije forme totalitarne moći mogu jedino zadobiti legitimnost i vladati učinkovito ako usvoje vanjštinu i obrazinu demokratije – kada oponašaju i kopiraju stvarne demokratije, ne bi li ih tako što lakše prevazišle. Kad pogledamo unazad na dugu krizu koja je zahvatila demokratije vijek pošto je Tocqueville pisao, zar nije totalitarizam nacističke Njemačke i staljinističke Rusije i Potove Kambodže bio obilježen brojnim demokratskim znamenima? A kad danas pogledamo na nove despotizme evroazijskog prostora, Rusiju i Kinu na primjer, zar ne treba da se zapitamo da li su ovi režimi simulakrumi zapadnih demokratija oslabljeni raznim disfunkcijama i patologijama? Zar se ne zamislimo gdje su se same naše nazovidemokratije zaputile? Da nisu to signali da je, ukoliko se nešto ne promijeni, despotizam suđen da igra centralnu ulogu na pozornici našeg političkog života i u XXI vijeku? Zar nemamo da zahvalimo Alexisu de Tocquevilleu što nas je upozorio da to može biti budućnost demokratije?

(Preveo Vuk Uskoković)

 

Univerzitet Donja Gorica

Univerzitet Donja Gorica iz Podgorice pokrenuo je ambiciozni regionalni časopis Humanističke studije (glavni i odgovorni urednik Dragan K. Vukčević). Prvi broj posvećen temi Civilitet, modernost i humanizam (uredio Milan Podunavac) donosi tekstove desetak autora širom sveta. U dogovoru sa izdavačem Danas prenosi šire odlomke iz članka vodećeg australijskog politikologa Džona Kina (John Keane) objavljenog pod naslovom „Zašto čitati Tokvilovu Demokratiju u Americi“. Izbor i oprema teksta redakcijski.