Transveverice 1Foto: Miroslav Dragojević

Subota, 17. novembar: Ceo dan na radiju slušam o „transveverici“, i napokon reagujem na to šta se kod nas afirmiše kao kulturna vrednost, a Kolarac samo udovoljava ukusu publike koja kaže da je Dragan Jovanović Danilov jedan od naših omiljenih pesnika.

A pored poezije dotični piše i likovnu kritiku, po sistemu, malo viski malo coca cola, i učestvuje u žiriju nedavno završenog Oktobarskog salona (u pitanju je izložba Savremene umetnosti), zajedno sa namirisanim mega umetnikom Janom Fabrom, belgijskim kolonijalnim desničarem koji je nedavno optužen za psihičko zlostavljanje i seksualno uznemiravanje u svojoj trupi. Naravno da sam imao tu „čast“ da lično prisustvujem otvaranjima izložbi koja je „transveveričario“ naš namirisani pesnik. Ranije sam ovakve pojave denominirao kao „ljudi-prevare“ ali odsad ih zovem „transveverice“. Sa stanovišta kritičke publike skrećem pažnju na još jednu stvar, a to su galerije u centru grada gde vas na ulazu čeka koncertni klavir, a na otvaranju dobijete resital u paketu sa operskom pevačicom + „transveverica“. Sve me ovo podseća na obrazloženje žirija na filmskim festivalima, kada krenu da se pravdaju oko toga zašto i kome je dodeljena glavna nagrada. Naravno dok ima publike ima i dima, a svaka „transveverica“ će već nekako naći svoje drvo. A šta drugo treba umetnik da radi nego da laje u kombinaciji sa delanjem? Malo laješ, malo trčiš, i tako ukrug. I skoro sam shvatio da je potpuno neadekvatno i redudantno da umetnik koristi javni diskurs za promociju svog rada, i koga na kraju to interesuje… Ako mi kao umetnici, koji nominalno stoje na bastionu slobode i kreativnosti ne iskoristimo priliku da odbranimo tu slobodu kroz javni diskurs, čemu onda koncept ideologije kao takve? I ko je na kraju taj koji treba da brani određenu ideju više, nego sami umetnici i radnici u kulturi? Ko je dužan da stane u odbranu neke društveno angažovane ideje, nego upravo umetnici?

Nedelja, 18. novembar

Danas sam u ulici Jurija Gagarina na zelenoj površini između tramvajske pruge i avenije sa tri trake video jedan mobilni toalet. On se nalazi na mestu koje prepoznajemo kao „kod centrale“, „tamo gde skreće 95-ica“, „kod piramide“, „kod cvećare“ odnosno „kod Stepinog vajata“. Ono što je zanimljivo u vezi tog mobilnog toaleta jeste način na koji je on postavljen, tajming odnosno teren na kome je postavljen, kao i poruka koju on zapravo šalje kao takav. U isto vreme može da posluži i kao reper za mapiranje fantomske zone bespravne gradnje, koja se prostire odatle pa sve do okretnice tramvaja. Zatim se ta bespravna zona nastavlja dalje na savski nasipu, pa tamo šara po keju i nasipu, malo nizvodno, malo uzvodno, u dužinu od nekoliko kilometara. Najskoriji primer je benzinska stanica u Bloku 45, kod auto perionice. I tu se protestovalo, i okupljali se ljudi, pisalo se i pretilo. Ali na kraju je došao kapital i podigao pumpu, koju sam inače i sam počeo da koristim (redovno pumpam gume na bajsu). Samo 50 metara odatle privatnik je podigao desetospratnicu, zaklonio pogled celom redu zgrada prema Savi i nadvio senku nad pola bloka. O Savskom nasipu ne vredi trošiti reči, biće onako kako profit kaže, ali ja reku više ne vidim. Inače blokovi 45 i 70 građeni su početkom 70-ih godina prošlog veka, u doba Branka Pešića. Nešto kasnije građeni su vojni blokovi 61,62, 63 i 64, potom blokovi 44 i 70a. Svaki od ovih stambenih blokova ima svoje opravdanje u arhitektonsko-projektantskom smislu. Kako kaže tekst iz kataloga povodom izložbe pod nazivom Stvaranje konkretne utopije: „Jedan od najvećih arhitektonskih i dizajnerskih postignuća u socijalističkoj Jugoslaviji bio je svestan i organizovan pokušaj popravljanja kvaliteta svakodnevnog života“. S tim u vezi Blok 45 se naziva „Naselje sunca“ jer za njegove stanovnike Sunca ima u izobilju. Sve ovo se dešava pre gotovo 50 godina kada prazne, otvorene površine igraju ogromnu ulogu na ovom prostoru. Danas, duž čitave ulice Jurija Gagarina, podižu se desetospratnice po sistemu „Gde je prazno a ti zvekni temelj“.

Ponedeljak, 19. novembar

Od ranog jutra slušam na radiju prof. Miodraga Živkovića, autora više desetina spomenika na području bivše Jugoslavije, između ostalog spomenika na Tjentištu. On priča o odnosu prema umetnicima i struci u vreme socijalističke Jugoslavije, o tome kako ni Ranković ni Tito nisu sebi davali za pravo da se mešaju u posao umetnika. Objašnjava šta znači biti državni vajar i kako su se nekada zaista poštovali konkursi, za razliku od današnjih vremena kada konkursi postoje samo na papiru kao štampana vest, a projekte dobijaju samo povlašćeni u vidu Zorana Ivanovića npr.(prim. autora). Vajar Živković je čovek koji je 2018. istupio iz žirija za podizanje spomenika Stefanu Nemanji, na čijem je čelu sedeo bivši ministar pravde Selaković. On podnosi ostavku rečima: „Ovaj konkurs ne može imati legitimitet struke i etičkih principa“. Ova konstatacija se bez problema može transponovati i na druge institucije koje se bave kulturnim politikama kao što su Sekretarijat za kulturu grada Beograda, Ministarstvo kulture RS, a takođe i UO Muzeja savremene umetnosti gde sede pojedinci sa fantomskim, radije romansiranim biografijama (čitaj: „transveverice“), gde ja ne nalazim nikakvu sponu sa kulturom odnosno kulturnim strategijama već isključivo sa ekstenzivnom logikom profita (neoliberalni koncept kreativnih industrija).

Utorak, 20. novembar

Danas idem na predavanje iz estetike i teorije umetnosti koje se održava na Fakultet za medije i komunikacije. E sad ono što je meni zanimljivo pored kvalitetnih otvorenih predavanja na FMK jeste i narativ oko tog privatnog fakulteta, koji je osnovan od strane Nade Popović Perišić, inače ministarke kulture u vreme vladavine Miloševića. Naravno, ona je bila ministarka u vreme kada se dobar deo sadašnjih studenata tog fakulteta nije ni rodio. Tamo se dešava jedna zanimljiva situacija gde gomila predavačkog kadra iz Centra za ženske studije, zatim feminističke aktivistkinje, bivši novinari B92, bivši novinari Vremena, bivši govornici na studentskim protestima protiv Miloševićevog režima na kojima su prebijani ti isti studenti, zapravo sada predaje na ovom privatnom fakultetu. Na FMK gostuju predavači koji se bave holokaustom, ksenofobijom, homofobijom i ljudskim pravima u najširem smislu. A meni je ova situacija zanimljiva jer niko ništa ne zna, jer smo svi svedoci sveopšte relativizacije, čak i ja idem tamo da slušam otvorena predavanja, jer su kvalitetna i koriste mi, i ne vidim nikakav problem u tome. I sve me ovo podseća na jednu priču sa Zvezdare, kada sam upitao jednu staricu koja je stajala na pragu svoje kuće, da mi pokaže gde se otprilike prostirao nemački prihvatni logor Milišić ciglana, ona mi je odgovorila: „Aaaaaaaa, ma to je bilo pre 100 godina…“

Sreda, 21. novembar

Naravno da pratim celu situaciju oko Narodnog pozorišta. Pozdravljam njihovu solidarnost. Jedini problem je u tome što se opet nedovoljno spominju imena. U ovakvim situacijama najvažnija su imena i pokazivanje prstom. Ako želimo da nešto promenimo ili poboljšamo moramo da lajemo na konkretne osobe, čak i po cenu da smo totalno u krivu. Nekad je unutrašnji osećaj bitniji od same zbilje. Svedoci smo nemira oko povećanja goriva u Francuskoj. LJudi su spremni na sve kada je koncept u pitanju, dakle ne položaj, pare ili lična promocija. O da, u pitanju su ideje, koncept i šira slika. Plašim se da smo mi izgubili tu društvenu odgovornost, kada je koncept u pitanju. Ako nešto treba da pokupimo sa Zapada, onda je to ideja o odbrani koncepta. Kako kaže En Sekston: „Sa rečima i jajima mora oprezno, jednom kada se slome ne mogu se više popraviti“. Ipak, od svih umetničkih disciplina kod nas, moram da priznam da su me dramski umetnici prijatno iznenadili, ako ništa umeju da zalaju kad zatreba, vizuelni i likovni umetnici su totalno zakazali kada je lajanje u pitanju. Zanemela ih neoliberalna zmija zvana profiterola.

I da zaključim sa citatom Endija Vorhola: „Jednoga dana, svako će misliti upravo ono što želi da misli, i tada će ceo svet verovatno imati isto mišljenje.“

Autor je vizuelni umetnik

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari