Trezor vrednosti 1

Sadašnje vrijeme uslovljava drastično ubrzane promjene, da pređašnje norme nijesmo stigli valjano ni vrednovati, ali ni na nove razložno reagovati i bezrezervno ih prihvatiti.

Odslik takvog stanja, s jedne strane, napuštenih normi i vrijednosti, a s druge, novih i, sa etičkog, antropološkog, pa i umjetničkog aspekta, veoma upitnih, za Ramiza Hadžibegovića bio je dovoljno izazovan.

Baveći se i ranije sociološkim i sličnim temama, autor je u svojoj najnovijoj knjizi, naslovljenoj „Blisko kraju“, analitički veoma sofisticirano progovorio o ovim pitanjima.

Imamo li vremena danas za merak, koliko su nam ćilimi prekrivači, kad se okupljamo oko sofre, znamo li kad su i koliko slavimo petrovdanske lile, kad smo posljednji put upotrebili rukom vezene peškire, ili vidjeli, namijenjene majstoru, darovane košulje i vunene čarape da se vijore na novom kućnom krovu, kad smo testijom zahvatili hladnu vodu sa izvora, uhvatili nekom muštuluk, prošetali korzom? pita se Hadžibegović. Ove i druge slične aspekte naše duhovne baštine i tradicije (kolijevka, kućni prag, odžak, zavičaj, amanet… ) on je veoma kompetentno sagledao i, tanano akcentujući njihov smisao, prirodu i filozofiju, uobličio u 22 eseja.

Međutim, autor ne traži nikakvo „zamrzavanje“ istorije, pa da je, kao primamljivo parče torte, gustiramo kada nam najviše odgovara. On je svjestan da istorija neprestano pulsira, i da njeni putevi i događanja postaju sve frekventniji, ali i zamršeniji i neprozirniji. Upravo je zbog takvog uranjanja u nejasnu i „brzopoteznu“ sjutrašnjicu potrebno da svoju svijest usmjerimo ka već apsolviranim fenomenima i manifestacijama života, dakle, narodskog iskustva, u kojima su etičnost, neistrošena emotivnost i bliskost utemeljivale tradicijske vrijednosti na kojima počiva svekoliki duhovni spektar svakog kolektiva i zajednice. A što znači, onih vrijednosti koje, i pored svih turbulencija i marginalizacija, predstavljaju civilizacijsku konstantu. Svijest o tim vrijednostima obavezuje da ih pamtimo i sačuvamo. Taj svijet prošlosti – svijet laganijeg ritma, i sa dovoljnim kvantumom i vremena i emocija – autor naziva „trezorom vrednosti“. Drugim riječima – to je naša baština. NJena izvornost i autentičnost predstavljaju, gledano sa širokog kulturološkog aspekta, najveći zalog za kontinuitet našeg društvenog bića, tj. njegovu specifičnost i neponovljivost. Dugogodišnjom iskustvenom mudrošću tkano narodno povijesmo, kojim je i danas, po mnogim osnovama, prošarana ne samo crnogorska urbana matrica (a riječ je najprije o crnogorskom, ali i ostalom balkanskom tradicijskom prostoru), već i ona u širem regionu, prema mišljenju Ramiza Hadžibegovića, još ima šanse da se odupre i našem zaboravu sopstvene prošlosti, i našem strahu od ubrzane budućnosti.

Autor se kod nijednog pojma ne zaustavlja napamet, a ni žal i osvrt za punoćom negdašnjeg života ne prelama kroz vapijući romantizam. Svjestan da je ono što nam na ovim prostorima danas nedostaje – duša, emocija, međusobna bliskost, riječju, životniji život – uveliko osiromašilo tehnološku civilizaciju, ne samo balkanskog, već i ostalog dijela svijeta, autor je, zapravo, pokrenuo univerzalnu priču o (dis)kontinuitetu određenih kulturoloških parametara današnjice. A da se radi o knjizi koja će nas na najljepši način suočiti sa postojećim, koliko idejom, toliko i stilom, vješto usmjeriti ka dugoročnijoj problematici, najbolje potvrđuju riječi iz recenzije prof. dr Ratka Božovića da su u njoj „stvoreni uslovi i za zadovoljstvo u čitanju i za aktivno čitanje“. Jaču preporuku, svakako, ne treba tražiti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari