Povodom teksta Vojislava Simića „Izložba je korisna“ od 29. aprila 2014. u dnevnom listu Danas, izlaganja Gojka Tešića na tribini posvećenoj Svetislavu Stefanoviću u Srpskom književnom društvu aprila 2014. kao i niza sličnih ponovljenih dezinformacija u štampi i literaturi vezanih za boravak Svetislava Stefanovića u Vinici, Ukrajina, jula 1943. godine


Povodom teksta Zlatka Pakovića „Jedna bezumna izložba“ – danas 26-27. april (reč je o antikomunističkoj izložbi, ne onoj nacističkoj iz doba okupacije, već ovoj iz 2014, čiji su autori samoinicijativno odlučili da rehabilituju kvislinge iz Drugog svetskog rata proglašavajući i njih „žrtvama komunizma“), Vojislav Simić piše u Danasu 29. aprila: „Svetislav Stefanović je osuđen na smrt zato što je kao član nemačke komisije lekara patologa i sudske medicine, potpisao zapisnik u kome se decidirano tvrdi da je ubistvo 4000 poljskih oficira izvršio Sovjetski Savez, odnosno NKVD (…) Znači trebalo je ućutkati jednog svedoka. Taj podatak je Paković trebalo svakako da zna. Ako je prećutao, onda je tim gore za njegovu savest.“

Gojko Tešić tvrdi da su „ubice“, „monstrumi“ i „dželati“ (čitaj: partizani, komunisti) optužili 1944. Stefanovića da je bio član nemačke komisije što, kako kaže, „nije tačno“, već je bio član „evropske komisije“ koja je utvrđivala zločine, „što je pre nekoliko godina zvanično utvrđeno, koje je počinila ruska Crvena armija nad oficirskim kadrom poljske vojske – dakle slučaj Vinica“.

Jedan od poslednjih priređivača Stefanovićevih tekstova, Predrag Puzić (Starim ili novim putevima, Odabrani politički spisi 1899-1943, Novi Sad 2006) o Stefanoviću tvrdi: „Krajem meseca jula 1943. godine nemačke vlasti imenuju ga za člana šarolike međunarodne komisije za utvrđivanje ratnih zločina, formirane da ustanovi vinovnike i razmere zločina koji je počinjen nad brojnim pripadnicima poljske armije u Katinskoj šumi nadomak ukrajinskog grada Vinice.“

Predrag Palavestra (Istorija srpske književne kritike 1768-2007, Tom II, Matica Srpska, Novi Sad, 2008) za Stefanovića navodi da je pod nemačkom okupacijom bio „član komisije za ratne zločine Crvene armije u Vinici (1943)“… i tako dalje, na još mnogo mesta i kod mnogo autora.

Potpuno je nebitno ko je prvi u našoj javnosti napisao laž da je Svetislav Stefanović svedočio o stradanju poljskih oficira u Katinskoj šumi, pa još i potpisao zapisnik o tome. Mnogo su važniji motivi zbog kojih se ova laž godinama širi, svakim ponavljanjem obogaćena za još neki živopisni dodatak (poslednji u nizu u pismu Vojislava Simića sadržan u reči „decidirano“), a onda izdiže u osnovni razlog Stefanovićeve osude 1944. godine. Svim ovim autorima moglo bi se postaviti nekoliko pitanja: Vojislavu Simiću, gde je našao podatak da je Stefanović potpisao navedeni zapisnik? Gojku Tešiću, gde je to potvrđeno da su u Vinici ubijeni poljski oficiri? Profesoru Palavestri, gde je našao podatak da je Stefanović bio član komisije za utvrđivanje ratnih zločina Crvene armije u Vinici? Predragu Puziću, u kom je atlasu našao podatak da se Katinska šuma nalazi nadomak ukrajinskog grada Vinice…?

Samo je malo dobre volje bilo potrebno, ako ništa drugo da se bar pročita šta je sam Svetislav Stefanović napisao o svom boravku u Vinici, pa da se dobiju relevantni podaci. A oni glase:

1. Katinska šuma se nalazi u Rusiji kod Smolenska, stotinama kilometara daleko od ukrajinskog grada Vinica (koliko su udaljena i sva ostala mesta u kojima su nađeni posmrtni ostaci poljskih oficira).

2. Nikada niko (osim pobrojanih i drugih domaćih autora) nije tvrdio da je u ukrajinskom gradu Vinica Crvena armija izvršila ratni zločin, budući da je taj deo Ukrajine gotovo sve vreme rata bio u rukama nacista, a sama Vinica jedan od glavnih Hitlerovih štabova za vođenje rata na Istočnom frontu.

3. Stefanović nikada nije boravio u Katinskoj šumi, a nije ni mogao, jer je jula 1943, kada je išao da u propagandnoj akciji pomogne Hitleru, taj deo Sovjetskog Saveza već držala Crvena armija. Ali je mogao da ode u Vinicu u Ukrajini, gde je tih meseci i sam Hitler često boravio na relaciji Vinica-Berlin.

4. Svetislav Stefanović je iz Vinice poslao jedan tekst za Nedićev list Srpski narod potpisujući ga „Vinica-Berlin 21. VII 1943“, u kome je opisao nacističko otkopavanje posmrtnih ostataka ukrajinskih seljaka stradalih, kako je sam tvrdio, u Staljinovim predratnim čistkama 1937-1938. godine.

5. Stefanović nigde nije pomenuo ni poljske oficire, ni ratni zločin, naprotiv, pisao je o zločinu počinjenom u miru.

Zašto je danas jači argument ubistvo poljskih oficira nego ukrajinskih seljaka, zašto je jači argument ratni nego mirnodopski zločin, šta se maskira izmišljenom pričom o čemu i o kome je za novine svedočio Stefanović? Zašto je Hitleru 1943. bilo važno da dovede komisiju koja je potpisala dokument o viničkim žrtvama iz 1937. (u kojoj nije bio Stefanović, niti se njegov potpis nalazi na dokumentu) baš u svoj štab u Vinici? Zašto je upravo tu doveo i drugu grupu saradnika u kojoj se nalazio i Stefanović? Da li je taj „humanista“ 1943. zaista toliko brinuo za sudbinu ukrajinskih seljaka iz 1937. ili je imao jače razloge da pažnju svetske javnosti okrene na drugu stranu, baš u trenutku kada je širom Istočne Evrope sprovodio veliku akciju uništavanja (spaljivanjem) dokaza o izvršenom Holokaustu?

Dakle, pitanje glasi: da li je ipak bilo ratnog zločina u Vinici o kome Svetislav Stefanović nikako nije želeo da svedoči, a koji i danas njegovi branioci prećutkuju?

Samo godinu dana pre dolaska Svetislava Stefanovića, 1941-42. upravo su u Vinici pripadnici zloglasne nacističke Ajnzac grupe D pobili (i u jame pobacali) celokupno jevrejsko stanovništvo, po nekim procenama, njih preko dvadeset hiljada. U svom tekstu pisanom samo godinu dana kasnije sa relacije „Vinica-Berlin“, Stefanović je naprotiv pisao da je poslednje „dve-tri godine“ prestao teror u Vinici (od kada su u nju došli nacisti), ali i o krivici za predratno stradanje stanovnika, navodeći da je od šezdeset advokata u Vinici bilo svega tri Ukrajinca, „svih ostalih pedesetsedam bili su Jevreji“, dok je „u sudu koji je vršio masovne smrtne osude“ bilo „80% Jevreja“. (Iz literature o Holokaustu je poznato da su nacisti i na posleratnim suđenjima pokušali da pokolje u Ukrajini predstave kao osvetu Ukrajinaca zbog zločina koje su Jevreji navodno počinili nad njima.) Da li je ovo, inače potpuno nemotivisano pominjanje jevrejske „krivice“ u novinskom tekstu iz 1943. bilo puka slučajnost, ili je imalo svoje značenje u svetlu činjenice da tu više nije živeo ni „poslednji Jevrejin iz Vinice“? (vid. sliku)

Danas možda možemo razumeti da je Stefanović kao i saradnici iz drugih evropskih zemalja (u Hitlerovoj komisiji su bili i predstavnici njemu prijateljske NDH) išao u Vinicu da za potrebe propagande nacionalsocijalizma izvlačenjem na svetlo dana starijeg (neupitnog) zločina, pokrije i porekne noviji. Ali teško možemo da razumemo da neko danas u Srbiji ima potrebu da u antikomunističkoj histeriji, pored postojećeg, mirnodopskog, izmišlja i sovjetski ratni zločin u Vinici kako bi pokrio stvarni nacistički zločin Holokausta koji je u njoj počinjen. Da revnosni nacisti nisu fotografisali svoja zlodela, pa ih još za uspomenu i potpisivali, pored današnjih branilaca Stefanovićeve (ali i Hitlerove) pravdoljubivosti iz 1943, „poslednji Jevrejin iz Vinice“ ne bi mogao da svedoči ni o svom postojanju.

Autorka je profesorka Beogradskog univerziteta

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari