Treba mnogo putovati da bi se znala oceniti prijatnost mesta, dospeti tamo gde se zaželi svoj dom, citira Boro Drašković jedan arapski stih u svom putopisu Pogled prolaznika. Knjizi ispisivanoj decenijama, koja se, međutim, čita u jednom dahu.
Budući da ni Mesec više nije ostrvo, kako to uzgred primećuje autor u jednom ćaskanju na dalekom Islandu, i koordinate Draškovićevih putovanja, od onog ranog, u Egipat, pa redom, preko Londona, Njujorka, Ganga i Benaresa, Meksika, Grenlanda, Australije, Kine, Rusije i gde sve ne, povezane su nevidljivim koncima, stalno se neočekivano ukrštaju, na višoj, unutarnjoj ravni, kao mentalne mape daleko ambicioznijeg, diskretno mitskog putovanja kroz život, vreme, civilizacije, prapočetak i kraj.

Treba mnogo putovati da bi se znala oceniti prijatnost mesta, dospeti tamo gde se zaželi svoj dom, citira Boro Drašković jedan arapski stih u svom putopisu Pogled prolaznika. Knjizi ispisivanoj decenijama, koja se, međutim, čita u jednom dahu.
Budući da ni Mesec više nije ostrvo, kako to uzgred primećuje autor u jednom ćaskanju na dalekom Islandu, i koordinate Draškovićevih putovanja, od onog ranog, u Egipat, pa redom, preko Londona, Njujorka, Ganga i Benaresa, Meksika, Grenlanda, Australije, Kine, Rusije i gde sve ne, povezane su nevidljivim koncima, stalno se neočekivano ukrštaju, na višoj, unutarnjoj ravni, kao mentalne mape daleko ambicioznijeg, diskretno mitskog putovanja kroz život, vreme, civilizacije, prapočetak i kraj.
Putopis je, očigledno, žanr kome je moderni način komuniciranja dao novi impuls, otud u našoj književnosti, poslednjih godina, pojava knjiga koje ovaj žanr, od Isidore i Dučića dignut na pijedestal, revitalizuju na nadahnut način. I nije slučajno, da tu mixed media prozu pišu stvaraoci koji se i inače dvoume između više umetničkih „jezika“ – pozorišta, filma, dramaturgije, slikarstva (Vida Ognjenović, Mića Popović, Boro Drašković, Bora Ćosić, Ljubomir Simović). Postoje iskustva koja se, izgleda, mogu bolje preneti rečju i unutrašnjom vizijom, no na ekranu, sceni ili platnu. U ovom slučaju, čak i ona poglavlja Draškovićeve knjige koja su očigledno rađeni kao video reportaže, i ovde preneti u autentičnoj formi dijaloga, bivaju zaokruženi fleš-bekovima iz sadašnje perspektive.
Dok čitate te zapise o „slobodi i pustolovini“, imate svu punoću 3D, sinestetičkog doživljaja. Bilo da je reč o Beču, gradu-orkestru, ili gradu-muzičkoj kutiji, kako ga u jednom krokiju oslikava, ili o Njujorku,“gradu bez neba, sudbine“, ili o kineskom zidu ispod koga, kao ispod Andrićevog mosta, teče cela Kina, ili vrevi mnogoljudnih indijskih gradova, misterijama australijskog „buša“, Drašković se u doživljaj uključuje svim srcem i umom, i svim čulima. Osluškuje zvuke, sve do onog konačnog, i najjačeg – tišine. Poima mirise, kupa se u vodi i svetlosti, pod „rasvetom zvezda“, pari oči ništavilom pustinja Afrike… Pri tom će čuti i videti ono što mnogi nisu i neće: Šumove svetlosti, prasak lobanja kod spaljivanja leševa pre njihovog pohranjivanja u svetu vodu Ganga, mirise koji gore, i pretvaraju se u svetlost, svetost kamena, drevnog, u piramidama, i u hercegovačkom kršu, svejedno. Ali, uporedo sa čulnim, Draškovićevi pejzaži imaju i unutarnji smisao, tajnu koju on odgoneta, da je nikad do kraja ne rastvori, kako već propozicije „otvorenog dela“ od Eka pa nadalje nalažu. I poetičnost, izbrušenu u smislu za neverovatni detalj-metaforu, zahvaljujući kojoj čak i obični krovovi udžerica u Kairu dobijaju osoben piščev štambilj – „nepodesni za mesečare“.
Dobivši tako dušu, toponimi postaju živi, promenljivi protagonisti u jednoj antropomorfnoj igri forme i suštine. U slučaju Dablina, u toj igri grad će se stopiti sa mitskim Džojsovim opisima u Dablincima, Uliksu, Portretu umetnika u mladosti, navodeći putopisca da se zapita: „Zar je moguće da je jedan grad napisao pisac?“
Antropološki, esejistički zapisi, poezija, izreke mudraca i filozofa, nisu dovoljni da bi se od haosa senzacija, utisaka i naknadnog knjiškog saznanja napravila literarna putopisna proza. U slučaju Drašković, alhemijski sastojak kojim se taj umetnički utisak postiže i pojačava nije samo u nostalgičnim sećanjima, zahvaćenim, ponekad „zubnim kamencem vremena“, niti u uzbudljivim pričama s lica mesta (anegdotalnim, poput one o seobi rodne kuće Džejmsa Kuka u Australiju iz Engleske, sa bršljenom po ciglama, ili jezovitim poput verističkog opisa pokolja pekinških pataka uoči gozbe), već i u samom traganju, sve do finalne samospoznaje.
Mnogi pasusi našeg „Majkla Pejlina“, Bora Draškovića, mogli su da budu prelomljeni i u stihu. Poetičnost, metafore, refleksije, poentiraju svaki doživljaj ponekad nabasavši do ivica metaproze: „Dobro sakriveni u rekama ljudi na drugom kontinentu, ponovo u drugoj zemlji, verujemo da smo u neophodnom trenutku usamljenosti. Ali, neočekivano, u već sledećoj našoj misli ili sećanju, pohode nas prijatelji, odlomci rečenica koje smo čitali i davna bezbrižna leta, u malim gradovima Jadranskog mora, i umesto da putujemo Rusijom, Egiptom ili Japanom, mi, u stvari, putujemo unazad kroz sopstveni život“.
Vivaldijevska dramaturgija Draškovićevih putovanja naglo se zgušnjava i ubrzava kad dođemo do poslednjeg, zimskog „godišnjeg doba“, u kome autor repetira, s kumulativnim dejstvom, dva tipična simbola moderne civilizacije: globalna smetlišta i globalna groblja, dočarana u bezbroj planetarnih varijacija. „Najkraći putopis“ poslednje je poglavlje knjige, ali je njegov „luk“ najduži. On spaja arhetipsko „alfa“ civilizacije, podsećanjem na Enkidua, junaka najstarijeg književnog dela na svetu, sumersko-vavilonskog Epa o Gilgamešu, sa „omegom“ njenog mogućeg kraja – kroz transkript poslednjeg minuta i sekundi razgovora posade svemirskog broda „Čelendžer“ pre nego što će na tom „putovanju prema beskonačnosti“, sagoreti u vidu eksplozije.
Na kraju puta, na kome smo, zahvaljujući našem vergilijevskom vodiču doznali mnoge neslućene i paradoksalne detalje o egzotičnim predelima, njihovim ljudima i navikama (o kitolovcima koji čereče ulovljene kitove u zakrvavljenom moru uz umilne zvuke Šopena i Mocarta, o tome zašto u umetnosti Maja nije bilo seksa ili o erotici ruševina, i sve tako), negde na rubu svesti, lebdi cinično saznanje, da ako smo i savladali sve prostore sveta, ipak, „strpljivo i mudro vreme, nemilosrdno vreme, jedini je napadač koji dobija sve ratove.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari