Recimo da se to tako zove: nostalgija.
Pa, da, tako se i zove, ako čitate od početka ovaj „roman“: nostalgija. Tako se i zove i tako se i završava ovaj „roman“, ako je to roman a jeste, bar po svojoj cikličnoj strukturi koja usisava unazad, baš kao i sećanje, koje se odmotava u krugovima unazad.

Recimo da se to tako zove: nostalgija.
Pa, da, tako se i zove, ako čitate od početka ovaj „roman“: nostalgija. Tako se i zove i tako se i završava ovaj „roman“, ako je to roman a jeste, bar po svojoj cikličnoj strukturi koja usisava unazad, baš kao i sećanje, koje se odmotava u krugovima unazad. Nema romana bez sećanja i jezika. Ali jedino jezik ostaje i zadržava se na granici između ova dva sveta: onog spoljašnjeg i onog unutrašnjeg, on pulsira i spolja i unutra, on deli književnost na dva sveta : spoljašnji i unutrašnji. I taj zakon razlike, taj rascep u jeziku, ne može se zatvoriti. Nikakav „roman“ to ne može zatvoriti. I kao da ova “ noćna beležnica“ ne prestaje da piše.
Uostalom, knjiga Pegi Kamuf nosi naslov Univerzitet dekonstrukcije: podela književnosti. Radovan naravno nije imao u vidu ovu studiju, ali njegov „roman“ dokazuje da je književnost podeljena, kao što sam rekao. Samo je i u slučaju „romana“ Žvaka za ludaka ova podela na jezik i ostale stepene fikcije očiglednija, u ovoj prozi pulsira ponovo više od jednog jezika ili bar tri: jezik onaj osnovni, zatim specijalni jezik ili žargon na kome hleb znači panja, soba gajba, jedan zaboravljeni jezik na kome je pretežno napisan ovaj „roman“ i najzad treći, specijalni jezik „hašišara“ ili „džankija“ na kome se kaže: fleš, rokić, spid, pljuga itd. Ali ni fikcija naravno nije jedna, i ona je višestepena, tek da se zna.
Jer u samom tkivu romana koji se, ni malo slučajno, zove tako kako se zove, postoji i naći će se jedna autentična „žvaka za ludaka“ koji je višeg stepena i koju u foajeu Doma omladine improvizuje Manijakov drug Caka (Manijak je narator i glavni lik, običan hašišar), o više slojeva ove fikcije.
I šta se pokazuje?
Kao što se slika sastoji od slojeva (slikarstvo Radovana Hiršla Dejan Sretenović je nazvao „psihokozmetičkim“ slikarstvom, moram da priznam da nisam čuo za ovaj stil, ako je to stil, jesam za „psihodelično slikarstvo“ i Frojdovu „noćna beležnicu“ koja piše ili slika) pokazuje se da je ovaj roman manje ili više koherentan niz priča. Najpre imate utiske da je u pitanju zbirka napisana na „lingua romana“, narodnom jeziku, jeziku ulice što se pokazuje tačnim.
Najpre sam hteo da pročitam fragment „Kiša“ a zatim, kao teoretičar književnosti, podsetim na razne teorije o književnosti (Vorenovu i Velekovu podelu na unutrašnje i spoljašnje tumačenje književnosti – da li u ovom romanu Hiršl piše o svom iskustvu pitajući da li je jedan džanki ljudsko biće? ) Ili na Antoana Kompanjona za koga je književnost logička greška ili tautologija, ili na Novicu Milića za koga je moguće neko znanje o književnosti ali ne i teorije. Sve sam to hteo, dok nisam pročitao da je Hiršlovo slikarstvo „psihokozmetičko slikarstvo“ i nasmejao se. I još uvek se smejem. Jer Radovan Hiršl je u pravu – sve je to „žvaka za ludaka“ … Ili nostalgija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari