Ustavni bh-patriotizam 1

U BiH se još uvijek izbjegava javni diskurs o kompromisu ili konsocijativnoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU.

NJeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo, iluzija kako je moguće upravljati BiH na tradicionalan način i uz pravila koja važe za manje složene zemlje. Do rješenja za <I>hrvatsko pitanje<I> u BiH kao i rješenja za sva bosanskohercegovačka nacionalna pitanja, može se doći samo temeljem transnacionalnih i tranentitetskih suradnji, temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih politekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primjenu metoda upravljanja razlikama. Ovim se pristupom ne dovode apsolutno u pitanje vrijednosti tzv. većinske demokracije, ali se želi izrijekom upozoriti da se jednakost građana manjinskih nacionalnih i etničkih skupina dovodi u pitanje ukoliko se u društvima formiranih skupnih razlika ne poštuju skupni identiteti i skupne razlike i ne omogućuje balans između metoda većinske i zastupničke demokracije.

Utoliko je krajnje opasan zahtjev za ukidanjem kantona, ili ukidanjem domova naroda u Federaciji, i to pod geslom jednake važnosti glasa svakoga građanina. Takvo što je opravdano demonstrirati u zastupničkim/predstavničkim domovima, ali se od <I>domova ili vijeća naroda<I> ne smiju praviti paralelni zastupnički domovi jer bi se tako odustalo od mehanizama zaštite vitalnih nacionalnih interes (identitarnih, jezičnih, obrazovnih), ali i zaštite elementarnih ekonomskih interesa i razvojnih pitanja, prevažnih za svaki politički narod u višenacionalnoj zajednici. Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama (primjerice unutar koncepta institucionalne jednakopravnosti za takvima kakvi su paritet, veto, vitalni interesi…), ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica (takvih primjera je već bilo u povijesti). U protivnom, ukoliko se u tzv. konsocijacijskim situacijama ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, ne može se izbjeći nametanje vrijednosti većinske etničke/nacionalne zajednice manjinskoj zajednici. U tom slučaju su na djelu mehanizmi i metode prisilne asimilacije ili nasilne integradije, koje su – kako smo već u uvodu spomenuli – najkasnije s prijelazom u novi milenij prezrene, ako ne posvuda i odbačene kao nadvladane metode stare paradigme ili paradigme nasilja.

U (post)modernističkoj dekonstrukciji je inače neupitno da se i nacionalizam i patriotizam kao pojmovi mogu koristiti u sinonimnom značenju, ma koliko među njima može biti i suptilnih razlika. Patriotizam je naime uvijek povezan s interesima političke zajednice, čak i u višenacionalnim zajednicama (otuda i njegova dominantnija manifestacija kod većinskih nacija), dok nacionalizam može, ali ne mora, biti povezan s političkom zajednicom i/ili etničkom grupom. Patriotizmu je, u pravilu, inzistiranje na povezanosti s etničkom grupom strano, a nacionalizmu nije. Patriotizam postoji samo kao težnja za obranom već postojeće političke zajednice, a nacionalizam može postojati i bez političke zajednice i može biti okrenut protiv neke političke zajednice jer priželjkivana nacija-država može se zastupati i postići isključivo nacionalizmom. Zbog toga ne bismo smjeli previđati koncepciju ustavnog patriotizma koji su u SR NJemačkoj razvili Dolf Sternberger i Jurgen Habermas, ma koliko u BiH bili udaljeni od toga koncepta u ovom trenutku. Mi naime prvo moramo započeti s elementarnim pretpostavkama konsensne kulture: međusobnog priznanja oformljenih identiteta te neupitnog prihvaćanja državnog okvira BiH kao otpimalnog okvira za sve bh. identitete, uključivo i onaj koji dolazi kao zajednički nazivnik svih bosanskohercegovačkih identiteta – državno-građanski. No do njega se ne dolazi dokidanjem ili zanemarivanjem postojećih, nego uvažavanjem svitu identiteta i orijentacija, pa nas do tako nečega ne mogu dovesti već spomenuti daltonisti i jeftini prijatelji Bosne.

Ovim se, na kraju svih poduzetih dekonstrukcija, želi poručiti kako je nužno već danas misliti na tzv. ustavni patriotizam kao orijentaciju i metodu. Uostalom, kada se i Habermas zalagao posle Drugog svjetskog rata za ustavni patriotizam kao poželjni oblik njemačkog nacionalizma, kojim bi se nadilazilo etničko kao isključujuće za sve drugo, ili kao koncept koji ne bi smio biti zainteresiran za širenje SR NJemačke kao političke zajednice na ostale etničke njemačke prostore, nije pledirao za drugo do za unutarnju kvalitetu zajednice, za doslovno poštovanje Ustava SR NJemačke kao osiguravatelja ljudskih i građanskih prava svih njemačkih građana bez obzira na njihovo etničko podrijetlo. Utoliko bi razumijevanje i ovoga koncepta moglo pomoći u osmišljavanju modela reintegradije, kako bi se u BiH znalo otkuda početi, što je sve nužno respektirati i što nam je činiti.

U svemu ovomu na njegov način govori i Ulrich Beck, kada u predodgovoru važne studije Moć protiv moći u doba globalizacije govori o mogućnostima kozmopolitskog gledanja ili razvoju politike u kozmopolitsku državu. Ne radi se, piše Beck. o clash of civilizations, već o borbi za kulturu čovječanstva u kojoj je moguć suživot veoma različitih tradicija. Pod kozmopolitiskim se, tvrdi Beck, ne misli na „idealističko-elitistički pojam kojim se nadnacionalna elita i organizacija služe kao ideološkim otvaračem u svojim imperijalističkim ambicijama“, nego mu se kao poželjan cilj čine „vrijednosti priznate, životne šarolikosti koja prožima sve društvene slojeve i povijesne kontekste u smislu kozmopolitskog common sense, što zahvaća znatan dio čovječanstva i navodi ga na možda nezaustavljive promjene.

Pri samom kraju kažimo, u (post)modernom svijetu nove paradigme (kojega nema ni u formama projekta izvan EU) se i ne radi o drugom do o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega je stiglo, ili stiže putem političke kulture priznavanja kulturoloških pluralnosti, odnosno upravljanjem etničkom/nacionalnom pluralnošću. Otuda je naložen veliki oprez pri opravdanim dekonstrukcijama neoliberalnih pojava unutar EU-pozajedničenih politika, ili propitivanju i samih temelja i temeljnih pojmova unutar EU, uključivo i propitivanja svakojakih negativnih popratnih pojava tijekom procesa približavanja EU. Ni u kojem slučaju, naime, ne bi se smjelo dovoditi u pitanje EU kao projekt mira, niti njezin ustroj temeljem načela supsidijariteta, hromonizacije ili solidarnosti. Jednostavno iz razloga što takvih mehanizama nije nikada bilo u povijesti ni jedne druge imperije, ili saveza država, to jest što je EU sa svim njezinim manama sui generis tvorevina, u kojoj se odvijaju i procesi tzv. transnacionalnih pulsacija, interakcija i socijalizacija, to jest nove paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja. Uz ovu vrstu uočavanja, posve je potom opravdano, pa čak i nužno, razlikovati procese europeizacije, sustavne dubinske prilagodbe potencijalnih članica EU putem preuzimanja pravne stečevine ili pravnog nasljeđa EU, od nevoljnog i samo formalnog povezivanja s EU ili „Eu-izacije“.

Umjesto bilo kojega zaključka, kazat ćemo na samom kraju, i izrijekom, da su bh. elite nesposobne razumjeti i prihvatiti novu, uvjetno kazano EU-paradigmu, jer takvo što podrazumijeva i novi mentalitet i europeizirane politike u najvažnijim oblastima života, u njihovim kompleksnim značenjima i nerijetko protivurječnim izvedbama. Umjesto ove vrste izazova, političke elite u BiH su se odlučile zadržati zemlju zamrznuta konflikta u njihovom zarobljeništvu, u involutivnom sunovratu i vlastitu lošu prošlost. Onemogućujući joj postati dijelom modernoga svijeta, onomu u kojemu je moguće živjeti susrete kultura i kulturu alteriteta, i izrijekom kazano – postati punopravnom članicom EU, u BiH će se nastaviti umiranje na rate po nekom sličnom scenariju kao pri kraju postojanja bivše SFRJ.

Otuda bi bilo iznimno važno spoznati već danas potrebu za vrijednostima paradigme nenasilja i posve drugačijom političkom kulturom, u čijem su temelju spremnost na dijalog i kompromis, a upravljanje nacionalnim razlikama vrhunski princip. Jedino ovim putem bi se, u konačnici, mogle u BiH nadvladati autoritarne kulture, te se ujedno rastati i od separatističkih i unitarističkih koncepcija, kako bi se svi u BiH počeli vraćati održivoj zajedničkoj i jednakopravnoj zajednici. U europskoj zemlji BiH – temeljem uvažavanja ovih načela, uz funkcionisanje pravne države i garanciju zaštite ljudskih prava, uključivo i individualnih i prava naroda i narodnosnih manjina – mogli bi se nadići zamrznuti konflikti i razriješiti i sva nacionalna pitanja i bosanskohercegovačko državno-političko pitanje.

U izdanju Synopsisa

Mostarski profesor političkih nauka, ex-yu diplomata i dugogodišnji dopisnik više balkanskih medija iz Nemačke uključujući i Danas, dr Mile Lasić objavio je knjigu eseja provokativnog naslova Avanti, diletanti (izdavač Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2016). Preispitujući teška iskušenja i izgradnji bh-državnosti, prof. dr Mile Lasić nudi jedan drugačiji pristup baziran na iskustvu Evropske unije. Reč je o konsocijativnoj demokratiji kojom se koriguju princip jedan čovek jedan glas i preko osiguranih zasebnih identiteta teži stvaranju zajedničkog bosanskohercegovačkoj državno građanskog identitete.

U dogovoru sa autorom Danas donosi odlomak iz ove knjige. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari