Vasa Stajić: Ličnost koje nema u kalendarima proslava 1Foto: Wikipedia

Nakon Austougarske nagodbe 1867. i osamostaljenja Mađarske kao federalne jedinice, nastao je neviđen preporod Mađarske u svim domenima, izgradnja željeznice, regulacije reka, osnivanje Akademije nauka, muzeja, pozorišta, razvoj školstva…

Uskovitlani nacionalni ponos i zanos osetili su jednu slabu tačku – etnički Mađari u sopstvenoj državi činili su ispod 50 procenata stanovništva. Izmena tog stanja postala je prvorazredni državni zadatak, a ciljna grupa, prvenstveno omladina, i to školska. Čuveni Aponjijev zakon o školstvu primenjivan je odlučno i uspešno, ali i nepodnošljivo brzo. Srpski intelektualac i politički mislilac i aktivista Vasa Stajić, od čije smrti je prošlo 70 godina, zatiče apatiju srpskih građanskih slojeva, predanost opštem toku bez nade i vere u mogućnost delotvornog suprotstavljanja moćnom talasu asimilacije. Nakon uspešne Miletićeve ere nastupila je oseka. Veljko Petrović opominje „Vojvodino stara, zar ti nemaš stida“. I tu istupa Stajić. Usmerava se na rad sa omladinom, srpskom, da spreči njeno odnarođivanje, da je pripremi za borbu za nacionalnu i građansku ravnopravnost, slobodu i demokratiju. Ali ne samo to, već i da je pripremi za buduće događaje (koji su priželjkivani i naslućivani). Radio je za učesnike tog procesa, ne za posmatrače, na ujedinjenju svih Srba ali i Južnih Slovena. I tu je Stajić jedinstven i velik jer ne upada u zamku populističkog šovinizma u koju je u takvim okolnostima lako mogao da sklizne. Podstiče buđenje nacionalne svesti, ali i traži preobražaj tadašnjeg Srbina. U kulturno uzdignutog, na evropskim idealima prosvećenog, štedljivog i radnog Srbina. Tražio je ono što danas zovemo „permanentno obrazovanje“. Nacionalno osvešćenje, bez nacionalne mržnje i šovinizma. Bio je svestan da Srbin ne može opstati i izdržati konkurenciju među Mađarima, Nemcima, Jevrejima, Slovacima i drugima, ako je lenj, zadrt i primitivan. Stajić objavljuje pokretačke i instruktivne članke, širi mrežu poverenika po školama, neposredno se sastaje sa njima, organizuje ekskurzije i „putovanja u narod“. Inicira osnivanje biblioteka, muzičkih družina, pisanje sastava na provokativne teme (npr. Garibaldi i ujedinjenje Italije…). U kasnijoj optužnici za veleizdaju navodi se 10 takvih „pismenih radnji“. Dr Milutin Simić beleži kako ih je kao đake Stajić okupio u sobici hotela „Jelisaveta“ (danas „Vojvodina“) u Novom Sadu, da ne bi kompromitovao Gimnaziju, kako nisu mogli ni svi da stanu …

Godine 1912. približava se vrhuncu svog nacionalnog rada. Pokreće list NOVI SRBIN. Organizuje u Novom Sadu skup svih maturanata, Srba u Vojvodini („maturantski kongres“) radi međusobnog upoznavanja i zbližavanja (a i drugih planova). Te 2012. prešao je bitnu granicu lojalnosti državi, Mađarskoj, postao je poverenik Narodne odbrane, tajne organizacije sa sedištem u Beogradu koja je imala za cilj oslobađanje i ujedinjenje svih Srba – svim sredstvima, uključiv i nasilna. Odabrane maturante vodi na „ekskurziju“ u Srbiju. U Beogradu i Nišu su imali vežbe gađanja i upoznavanja sa srpskim oružjem! Otpušten je sa posla u Somboru. Prelazi u Pančevo, gde pokreće časopis „Srpska prosveta“ u kojoj se više ne obraća samo omladini već srpskom narodu, zemljoradnicima, zanatlijama. Posvećuje se propagandnom radu. Držao je predavanja po mestima Vojvodine. Zabeleženo je da je jedan oduševljeni slušalac posle govora u Bašaidu otišao pešice u Melence da ponovo čuje Čika Vasu. Noćivao je kod sledbenika i išao dalje. Jugoslovenski orijentisan, bio je i u Dalmaciji, Sarajevu …

Prvi put je uhapšen 1913. pri povratku iz Beograda. Vasini omladinci bili su i na Kosovu na proslavi Vidovdana, te su 29. juna 1914. učestvovali i u demonstracijama protiv sopstvene države, protiv Austrougarske pred njenim konzulatom u Kosovskoj Mitrovici! Drugi put je uhapšen 26. jula 1914. dva dana pre objave rata Srbiji. Stajiću je suđeno u nekoliko navrata i ukupna kazna za delo veleizdaje bila je 9 godina i 10 meseci teškog zatvora. Segedinski proces 1915. bio je senzacija države. Stajić je svu odgovornost uzeo na sebe i tako oslobodio svoje učenike optužbi. Javno je izrekao da se bori protiv mađarizacije Srba i za njihovo izdvajanje i ujedinjenje sa ostalim Srbima i Južnim Slovenima u jednu zajedničku državu. Jedan od optuženih učenika dr Milutin Simić je zabeležio kako su deprimirani optuženici-đaci bili osokoljeni kada se u sudnici pojavio Vasa Stajić: “ … njegovo sukneno odelo nije bilo robijaško već misionarsko“. „On stupa odmereno i sigurno. Svež je, prav kao bor, priseban i odlučan…“. Tu promenu zapazio je i javni tužilac, Haršanji Elemer, koji se obratio sudiji da vidi kako „njegova hrabrost i prkosno držanje prelazi i na ove mladiće koji su srećni što ga opet vide…“ „On je Stajićevu snagu smatrao za krivicu i otežavajuću okolnost …“ Robijao je u više zatvora, Segedinu, Sombathelju, Pančevu, Ilavi, Turčanskom Sv. Martinu odakle je u jesen 1918. izašao s lažnim pasem, posle četiri godine – s tuberkulozom. Činjenica da je bio osuđen na tešku robiju pomogla mu je da preživi, jer je tu bila jača hrana zbog potrebe da se kazna izdrži do kraja.

U zatvoru se sreo i sa Jašom Tomićem. Razgovarali su ali su se i razišli u pitanju Vojvodine i stvaranja nove države. Jaša Tomić je zastupao uže, srpsko stanovište – direktnog bezuslovnog priključenja Srbiji. Vasa Stajić, koji je bio blizak intelektualnoj eliti iz Srbije, onom njenom delu oko Jovana Cvijića, imao je viziju Jugoslavije kao države ravnopravnih građana i teritorijalnih delova koji u nju ulaze. Za razliku od Jovana Cvijića, koji je smatrao da nova država treba da bude federacija („US of Yugoslavia“) – „s potpunom ravnopravnošću pojedinih oblasti“ (od kojih bi jedna bila i Vojvodina), Vasa Stajić nije se decidno izjašnjavao kao federalista.

Jaša Tomić je, tako, otišao na Skupštinu u Novom Sadu na kojoj je, pod njegovim velikim uticajem, doneta odluka da se Banat, Bačka i Baranja priključuju Srbiji – bezuslovno. Neki srbijanski političari okarakterisali su ovo priključenje kao „teatralno i malo praktično“. Vasa Stajić je želeo da se Vojvodina uključi u Jugoslaviju kroz Narodno veće Slovenaca, Hrvata i Srba kao ravnopravan član sa ostalim zemljama Jugoslavije – i otišao je u Zagreb. To što je imao smelosti i što se suprotstavio načinu i temeljima na kojim je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bio je najveći greh u životu Vase Stajića, koji mu se do danas nije oprostio.

Vasa Stajić, čovek sa ogromnim političkim kapitalom stvorenim do 1918, ubrzo biva sklonjen sa političke scene. Jaša Tomić ga je smenio sa položaja u resoru za kulturu Vlade Vojvodine u okviru samouprave nastale nakon Skupštine o priključenju, koja je i sama ubrzo zbrisana.

Drugi veliki greh mu je bio – Vojvodina. Smatrao je da u novoj državi Vojvodina ima „MISIJU“, kao „ŠVAJCA NA ISTOKU“ (što je preuzeo od Miletića), da smiruje imperijalne i šovinističke strasti sa severa i sa juga. Redefinisao je stari pojam autonomije Vojvodine do 1918. dominantno srpske, vezujući ga za demokratske slobode, nacionalnu ravnopravnost, evropske vrednosti.

„Šta znači: Srpska Vojvodina. Da li to znači Banat, Bačka i naša Baranja bez Nemaca, bez Mađara, bez Bunjevaca, Šokaca, Slovaka i banatskih Hrvata, bez Rumuna? … Vojvodina će, prema tome, biti konačno naša, ne od dana potpisivanja mira u Velikom Trianonu, nego od onog dana kada mi prezremo sve preživele nacionalne fraze, kada nađemo način da zadovoljimo raznorodno stanovništvo Vojvodine, kada mu prestanemo sugerisati protivdržavno i razorno stanovište prema Jugoslaviji, kad mu ostavimo mogućnost poistovećivanja sa Evropom, a ne sa Balkanom, kad mu u prvom poistovećivanju budemo mi prednjačili …“

Odgurnut sa političke scene odlazi u profesuru, arhive, penziju, ali i dalje radi vredno. Napisao je političke studije o Svetozaru Miletiću i o Jovanu Jovanoviću Zmaju, pet tomova Novosadskih biografija, prevode … Bio je sekretar Matice srpske 1920-1922, kasnije i njen predsednik 1935-1936. Napredni mladi ljudi Vojvodine okupljeni oko organizacije OMPOK, njih oko 200, sakupili su se u znak poštovanja u dvorište njegove kuće 1938. povodom njegovog 60. rođendana. Pozvan od svojih učenika iz NOB-a, prešao je 1944. na oslobođenu teritoriju u Sremu. Od 1946. ponovo je bio predsednik Matice srpske. Dana 9. februara 1947. napisao je pismo Luki Nadlačkom, direktoru Muzeja u Kikindi, interesovao se za neke dokumente. Sutradan je umro. Ime Vase Stajića ne nalazi se na spisku u njihovim kalendarima za proslave, svečane akademije, okrugle stolove. Danas, to postaje ćutanje po vertikali.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari