Važno je zvati se Enes 1

A baš sam hteo upitati, da li mogu doći u Bangladeš, kad stiže pismo, možeš li doći u Bangladeš?

Šesta poetska knjiga Enesa Halilovića Bangladeš (SENT, 2019), pisana je iz pozicije izmeštenosti bića, jer ovaj subjekt kreće na daleke pute sa zavežljajem.

Počinje kao reportaža, što je duhovita opaska na popularno i ispovedno u poeziji od koje ova sad već ozbiljno posrće (Iz prljavih usta izlazi sterilna poezija, potreban sam kao padobran u bezvazdušnom prostoru), a na svet gleda iz toposa koji nije njegov prirodni ambijent, čime evocira situaciju začuđenosti čovečanstva nad stvarima, jer čuđenje je preduslov svega; svega stvorenog na zemlji, preduslov svake mitologije, preduslov antičke filozofije, koje je Enes kao vojsku doveo u ovu poemu (Štit Enejin i štit Ahilov, slike sa jednog štita, čestice u dva mita), preduslov sveta kakav nam je jedino i poznat.

Čovek je zaronio u svet, kome se toliko prilagođavao, da se samo još više udaljio od sebe, odrekao se hrabrosti da bude šta želi i tako odustao ne samo od ideala, već odustao i od sebe (I reče nisam turistički vodič, ko želi da me prati, nemoj ništa da mi veruje).

Zato autor kao detektiv poezije, traga za preduslovima svih pojmova.

Zajednička slika izmeštena je iz uobičajenog, zapadnog, u čarobni, zavodljivi svet reke Mahabhate i Bangladeša, gde su reči sočne kao i voće, na zlatni istok u kome obitava nacija bademastih očiju nastala upravo iz jezika, gde su se Bengalci odvojili od Pakistana na osnovu jezika.

Misaoni doživljaj od toposa do logosa, vrlo vešto sproveden je kroz ovu knjigu: jer iz takvog i takvog toposa, sledi takav i takav logos.

Sve što je tematizovano, izvedeno je do kraja, misli se račvaju kao reka koja se u njoj pominje, imaju svoje rukavce, izgledaju kao pesnička slika mapiranog uma jedne dedukcije. Što i jesu.

Pesnik oblikovan u modernitetu sveta, u zapadnoj perspektivi, u svom čežnjivom okretanju istoku, dokazuje da opšte opstoji, i kao priroda u čoveku, i kao nauka o prirodi.

On se pojavljuje nenametljivo, kao što je kvantna fizika u tekstu, kao stranac u stranoj zemlji koji je sa zapada makar duhovno emigrirao na istok, zapravo kreće se u suprotnom smeru u odnosu na većinu.

To je jedna od idejnih osovina ovde: okretanje od većine, kretanje jednog stranca po nepoznatom, ali koje mu je istovremeno zamišljeni zavičaj.

A biti stranac, začuđen, odsečen, sam u nerazumevanju i izgubljenosti najbolja je pozicija za idejni svet.

Tada se rađa i nastaje nešto novo.

Začuđenost jasna kao dan, prelazi u kvantnu fiziku, drugi deo poeme, u specijalno objašnjenje celine sveta koje deluje kao švajcarski sat, što su filozofske minijature ugrađene u tekst, onako kako svari izgledaju u najmanjem (Izraz KVANT se odnosi na diskretne jedinice koje teorija pripisuje izvesnim fizičkim veličinama; prsne reč da se ispili spev).

Homo sapiens sveden je na kvanta, koji postoji da bi učestvovao u neminovnostima istorije i politike.

A to što su nam principi kvantne fizike nepoznati, ovo skakutanje po njima po abecednom redu (Predstavnik postaje nosilac vrste u očima druge vrste), čini čitanje još dražim.

To je naklon nauci koja autora fascinira.

Zapravo fascinira ga red u prirodi koji postoji na jednak način, makar čovečanstvo pružalo otpor jednostavnim činjenicama razuma: priroda je jača od čoveka, kako u njemu, tako i izvan njega i čovečanstvu postaje nesnosno da je ljudska nedostatnost prema prirodi toliko očigledna.

Čovečanstvo odbacuje svoju submisivnost u odnosu na prirodu, ali nema kud osim da štrajkuje protiv samog sebe.

Što ga čini pre svega patetičnim.

Zato se autor drži pera, drugim rečima, zdravog razuma jer sve je dospelo do tačke gde se i lepo i istinito obesmišljava (Ako upitam, plašim se, platiću kaznu ili pasti u tamnicu).

Pokušava naći ako ništa drugo, onda put unazad do smirene postojanosti gde nema strahova, gde još uvek postoji prezervirano autonomno, gde čovek živi u miru sa prirodnim.

Jer, Bangladeš je i reč i kolor.

Taj nesrećni istok pridodaje od drevnog i mudrog ovoj poemi, ali ipak ona ostaje prava moderna poema.

Kao valcer, uz opkoračenja, mestimično poigravanja i sa šekspirovskim stihom, makar kako smo na njih navikli u prevodima (Al mango čiji miris širom sveta se pruža naročito po mesu kad se prospe kao sos), epskog, satiričnog (Kad me ugledna žena pozvala u lift), ovo je jedna brzalica kako i zahteva duh vremena, što je mudro, jer tada i čitalac trči za autorom u ekskurziju. Savremeni način življenja, izvan logike očekivanog, unesrećio nas je.

Ali, ako uzmemo da je postupak ispravan i da se čovek ipak može susresti sa izvornim stvarima tamo gde sujeta još uvek nije pokvarila ljude, gde stvari blistaju kao vertikale onda im se tako treba i posvetiti, ozbiljno, sa Enesom (Ali mačku mogu ugledati samo kada me gleda. Gde? U Bangladešu).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari