Petar Janjatović Dnevnik počinjem tačno u ponoć. Darko Rundek i Kargo orkestar upravo završavaju treći bis na koncertu u zrenjaninskom pozorištu. Iako im je ovo već peti ili šesti nastup na mini srpskoj turneji, svirke i dalje traju gotovo tri sata. Publika u pozorištu je na nogama, a svi se čude kako to da su mirni Vojvođani izašli iz apaurinske staloženosti.

Petar Janjatović Dnevnik počinjem tačno u ponoć. Darko Rundek i Kargo orkestar upravo završavaju treći bis na koncertu u zrenjaninskom pozorištu. Iako im je ovo već peti ili šesti nastup na mini srpskoj turneji, svirke i dalje traju gotovo tri sata. Publika u pozorištu je na nogama, a svi se čude kako to da su mirni Vojvođani izašli iz apaurinske staloženosti. Posle koncerta smo se našli u kafani kod Brice gde vlada razuzdana atmosfera. Pošto su pojeli sav gulaš i pečene jabuke koje im je Brica spremio, momci iz Rundekovog benda su skočili da igraju sa okupljenom ekipom. Kako sam zakasnio (a gladan) Brica mi iznosi hleb, sir i crno vino. Moj drug Manu, Rundekov saksofonista iz Portugalija, na sve boljem i boljem srpskom priča mi kako su se odlično proveli na svirkama, a ja mu se hvalim kako ujutro idem u Zagreb na promociju novog izdanja „Ex Yu rock enciklopedije“.
Kakvo uživanje voziti po Zagrebu a niko ne obraća pažnju na beogradske tablice. Doduše, jedan mi je histerično trubio kad sam ga, naglo se prestrojavajući, isekao. Verovatno su ga iznervirale i moja vožnja i tablice. Na promociji u „Profil“ mega store knjižari okupile su se kolege, ali i publika koju su pretežno činili mladi. Par lepih reči rekao je moj kolega i prijatelj Dražen Vrdoljak. Razgovor je bio opušten, zanimljiv i potpuno lišen bilo kakvog politiziranja. Kad smo završili promociju prišla mi je jedna devojka i rekla da se ona možda druži sa specifičnim ljudima u Zagrebu ali u koji god stan da je ušla, na polici je stajala Biblija i pored nje moja Enciklopedija. Znam da nije tačno, ali prija. Posle sam razmišljao šta sam sve hteo da ispričam ali sam zaboravio. A hteo sam da spomenem kako sam, pre par godina, pripremajući knjigu, pričao zagrebačkom književniku Zoranu Feriću da ću na zadnje korice staviti izvode iz prikaza prethodnog izdanja u koje ću uvrstiti i jednu kritiku u kojoj mi beogradski novinar zamera što sam fasciniran hrvatskim i slovenačkim sastavima na uštrb srpskih i jednu u kojoj zagrebački kolumnista smatra da sam Ribljoj čorbi dao previše prostora u odnosu na hrvatske važne sastave. A onda mi je Ferić rekao: „Sad mi je jasno kaj si ti. Pa ti si velikosrpski kroatofil“. Veče smo završili u novootvorenom klubu „Soba“ koji drži Šparka iz grupe Psihomodo pop i u kome mlade grupe redovno sviraju.
Rano buđenje pa u jurnjavu po diskografskim kućama u potrazi za novim izdanjima. Društvo mi pravi moj dugogodišnji prijatelj Branko Bogunović Pif, gitarista koji je bio u grupama Hobo, Drugi način, Plava trava zaborava i koji je kao studijski muzičar snimio preko 350 ploča. Pričamo o starim vremenima i tugujemo za dragim prijateljem Krešom Blaževićem, liderom grupe Animatori koji je pre dve nedelje iznenada umro. Kaže Pif da je na sahrani odsvirao „Michelle“ Bitlsa, Krešinu omiljenu pesmu.
U Croatia records nas dočekuje široko nasmejani Siniša Škarica ali i puno ljudi koje godinama nisam sreo. Neukusno je da ja to pričam, ali ne mogu da odolim, svi hvale Enciklopediju. Dobijam punu kesu njihovih diskova ali nekako se najviše radujem reizdanju jedinog albuma Šarla akrobate i box setu sa svim pločama koje su Leb i sol osamdesetih snimili za Jugoton.
Za ručak sam planirao dve poslastice. Da se vidim sa prijateljem rediteljem Peđom Ličinom i da u restoranu „Korčula“ utamanimo hobotnicu. Peđa po običaju priča nezaustavljivo. O sitkom seriji koju smišlja, o vaterpolu (jebi ga, svi su mi izjavljivali saučešće), politici (kako pola Tuđmanove porodice sada živi u Beogradu), gradskim tračevima: o tipu kome je ekipa tražila žensku, pa su probali da ga smuvaju sa devojkom kojoj je otac Srbin, a majka Hrvatica ali i sa jednom koja ima dvoje dece. Pa su ga pitali da li se odlučio za pola/pola ili pomoć publike. Pomislio sam, uz takvo provodadžisanje, taj će na kraju potražiti pomoć prijatelja.
Za stolom preko puta ruča i Aljoša Vučković. Pozdravljamo se i kaže kako je do kasno noću snimao seriju. Iza njega sedi Davor Gobac iz grupe Psihomodo pop. Kao nekad, uđeš i znaš pola kafane. Uveče sam čak stigao do pozorišta Exit i pogledao zanimljivu predstavu „Dekadencija“u kojoj odlično glumi Nataša Lušetić. To je bila i jedinstvena prilika da se vidi predstava jer Nataša živi i radi u Londonu. Zatim smo Peđa i ja otišli u klub „Spunk“ gde se odvijao festival garažnih grupa. Opet puno poznatih, a među njima i momci iz pančevačke grupe Štuka koji su te večeri svirali. I to dobro. Noć smo zaključili u klubu „Jabuka“ pa na sendviče u jednom od retkih mesta koje u Zagrebu iza ponoći nudi klopu.
Popio piće sa zagrebačkim i pančevačkim prijateljima u kafiću „Godo“. On se nalazi kod Studentskog centra gde sam pre 27 godina bio na probi nepoznate grupe Haustor i prvi put čuo pesmu „Moja prva ljubav“. Strašno šta nam vreme radi. O tome mislim dok polako vozim za Beograd. I uz tako mirnu vožnju do kuće mi je trebalo samo tri i po sata. A početkom devedesetih smo bili udaljeni nekoliko svetlosnih godina. Uveče sam se uvalio u krevet i kikotao čitajući knjigu Splićanina Borisa Dežulovića „Jebeš sad hiljadu dinara“. Sa humorom i vrhunskim cinizmom napisao je, kako kažu korice: „roman čija se radnja događa od zore do sumraka jednog ljetnog dana usred hrvatsko-bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini – još jedan uzaludan pokušaj istraživanja o besmislu rata, te ulozi uniforme u životu i smrti čovjeka, vojnika i budale“. Stilom koji se kreće negde između Sarajlije Nenada Veličkovića i sugrađanina Ante Tomića uradio je knjigu koja vapi da postane film.
„Dolce far niente“ (Slatko je ništa ne raditi), tako sam planirao dan. I tako i bi. Izležavanje sam prekinuo samo od 11 do 13h da bih sa kolegom Tomom Grujićem na Radiju B 92 opravio našu redovnu emisiju „Juboks“ u kojoj odaberemo neku temu pa puštamo ex Yu pesme nastale od kraja pedesetih godina pa do današnjih dana. Kad je već 1. april, teme su nam bile laž i prevara. Probali smo da isprovociramo informacijom da Džoni Štulić okuplja Azru i da će svirati u Beogradu, ali se malo ko upecao. Uživam u toj emisiji, a čini mi se i slušaoci. Posebno oni koji nas po svetu slušaju preko Interneta. Nekako je doživljavam kao igru i hobi. Relaksacija od svakodnevnih gnjavaža. Za sledeću nedelju sam predložio da radimo pesme o hrani. Uskrs je, poklopilo se da svi hrišćani slave, pa će dobar deo planete da krka. Tek da otvorimo apetit pred ručak.
Najveći deo ovog sunčanog dana pojeo je posao. Kako radim kao predstavnik slovenačko / hrvatske izdavačke kuće Dallas Records, ali i zastupnik svetske diskografske kompanije EMI, menadžeri iz Londona svaki čas imaju neki zanimljiv zahtev vezan za gustu koncertnu sezonu koja nas čeka. Emajliraju da napravim pregled kako mediji u Srbiji najavljuju koncert The Rolling Stones, sa opaskom da je lično Mik Džeger zahtevao da to ima. Drugi se iz Nemačke interesuje kako ćemo u medijima najaviti beogradski nastup Riči Blekmura, bivšeg gitariste Deep Purple. Momcima iz Exita hitno trebaju spotovi Chemical Brothers zbog najave koncerta u Areni. Stižu i informacije da će tokom proleća svirati zagrebačko Hladno pivo, Kreator, Kamelot, Saxon, ZZ Top, Stenli Klark i mnogi drugi. Ko će sve to izdržati? Nadam se da ljubitelji koncerata neće morati ove sezone da dižu kredite da bi slušali sve što ih interesuje.
U SKC-u su počeli aprilski susreti. Za nas studente krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bila je to idealna manifestacija: puno programa, gužva, a sve besplatno. Poslednjih sezona je sve to mirnije i daleko manje posećeno. Večeras gostuju Makedonci koji deluju pod okriljem njihovog Studentskog centra. Svira sastav Bei the fish koji je upravo izdao debi disk „Look Up“. Neguju prijatnu kombinaciju elektronike, akustičnih instrumenata i bossa nova ritmova. A u donjem, novootvorenom Living Room klubu su momci iz sastava Mistake Mistake uz pojačanje dve šarmantne pevačice, predstavili svoju novu muzičku igrariju koju su nazvali Serbian groove.
U omiljenu kafanu „Klopka“ odveo sam na ručak Seju Seksona iz sarajevskog Zabranjenog pušenja i njihovog menadžera Darija Viteza. U stvari, kad sam ih pitao šta bi jeli, odgovor je bio očekivan: „Meso, pa gde se bolje jede nego u Srbiji“. U gradu su povodom izlaska njihovog novog, duplog diska „Dođi da ti čiko nešto da“.
Pravo iz kafane otišao sam u Novi Sad na koncertnu promociju diska „EKV revisited“. Novo čitanje starih pesama EKV je uradio njihov dugogodišnji bubnjar Firči, pa su se večeras u Studiju M okupili bivši članovi grupe i mlađi muzičari i puna dva i po sata svirali dobro poznate pesme. Sala je bila krcata, a dominirale su već tradicionalno lepe Novosađanke. Posle se svirka preselila u klub. I dosta je bilo. Ako iz ovih sedam proteklih dana izgleda da nemam kuću, nije tačno. Povremeno me u njoj i prepoznaju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari