Nakon što je napisao jednu od najboljih knjiga druge polovine XX veka o holokaustu, Vidi pod: Ljubav, te postao poznat po teškim društvenim temama tipičnim za države koje su suviše opterećene prošlošću, David Grosman je napisao dve novele objavljene u jednoj knjizi, Njeno telo zna, u kojoj se bavi najintimnijim ljudskim osećanjima koja su, kako kaže, toliko zanemarena kada čovek ceo život provede na Bliskom Istoku ili Balkanu.


Upravo povodom promocije najnovije knjige, protekle sedmice Grosman je bio gost svog izdavača na srpskom jeziku, Arhipelaga, Srpskog PEN centra i Kulturnog centra Beograda. Kod nas su ranijih godina objavljene roman Lavlji med (Geopoetika) te publicistička knjiga Žuti vetar, dok su dva najnovija dela objavljena u izdavačkoj kući Arhipelag, u prevodu Davida Albaharija, za koga je pisac na promociji održanoj u Novom Sadu rekao da ima neizmernu sreću i privilegiju što je upravo jedan tako odličan pisac kao Albahari prevodilac njegovih romana na srpski jezik. Grosman je i pored svetske slave koju je stekao upravo romanom Vidi pod: Ljubav, i kandidature za Nobela, u svojoj zemlji godinama marginalizovan upravo zato što stalno poziva na preispitivanje izraelske politike sile, kao i na dijalog kao jedino rešenje dugogodišnjih sukoba.

Veče za Tišmu

U Novom Sadu, Grosman je promociju koju je organizovao Kulturni centar posvetio Aleksandru Tišmi, počevši veče rečima: „Posvećujem ovo veče jevrejskom piscu koji je živeo u ovom gradu, Aleksandru Tišmi. Njegova knjiga, objavljena i u Izraelu, Knjiga o Blamu, izuzetno je značajna i važna knjiga za mene. Kada sam iz Beograda putovao sa svojim izdavačem u Novi Sad, srce mi je tuklo u grudima jer sam osećao da putujem u grad u kojem mogu upoznati tu osobu koju sam voleo, tog Blama. Aleksandar Tišma je na neki način svojim talentom uspeo da pretoči životnu priču Jevreja u ovom gradu i priču o Blamu u moju ličnu priču».

– Ne mogu se složiti da su moje knjige o patnji i bolu. Naravno da se radi o patnji utoliko što se radi o ljudskim životima ali one su uvek o tome kako jedno ljudsko biće može da pomogne drugom ljudskom biću da se izbori sa patnjom. To je najvažnije za mene i kao autora i kao čoveka. Skoro u svakoj mojoj priči naći će se neki lik koji spašava drugo ljudsko biće iz zamke u koju je sam upao i osnovna poruka je da samo slušajući priču onoga drugog čovek može da se izbavi iz zamke. Pitali su me šta je srž pisanja. Po meni je to privilegija da spoznamo jedno ljudsko biće iznutra. Obično smo dobro zaštićeni od drugih ljudskih bića jer imamo unutrašnje bedeme, ali spoznati najdublje jedno biće iznutra, to je bit pisanja, rekao je Grosman.

Osećaj istorijskog beznađa

Tokom dvočasovnog susreta sa publikom, koja je ispunila Svečanu salu Gradske kuće, Grosman je govorio i o ulozi pisca i intelektualca u društvenom i političkom životu jedne zemlje.

– Pisci treba prvenstveno da budu ti koji se neće uklopiti u opšti hor i pesme koje uglas pevaju i vlasti i mediji i vojske, nego da promišljaju svet na sopstveni način i pokušavaju da nađu svoju sopstvenu formulaciju realnosti. Književnost nam u stvari pokazuje da svaku situaciju možemo da posmatramo iz različitih uglova, da sagledavamo realnost iz svih različitih tačaka i da vidimo da u celoj priči postoje mnoge greške, mnoge patnje i mnoge različite priče. Kada bi političari malo više posmatrali realnost na taj način mislim da bi mnogo lakše dolazili do rešenja u konfliktnim situacijama, istakao je autor.

Na neizbežno pitanje o utiscima o Beogradu i Novom Sadu, Grosman je odgovorio: „Proteklih 48 sati sam mnogo razgovarao sa ljudima i bio sam fasciniran time koliko daleke i duboke istorije utiču na njihove živote ovde i koliko je ta istorija integralni deo njihovog života. Veliki broj ljudi je uhvaćen u zamku neke svoje istorijske traume. Osećaj koji je prisutan u mojoj zemlji sam osetio i ovde, a to je osećaj istorijskog beznađa. Kako prevazići te traume? Možda bismo mogli da nađemo izlaz tako što bismo bili jako hrabri, jer je potrebna velika hrabrost da jednostavno pustimo tu priču koju sami sebi govorimo kroz istoriju, da budemo fleksibilniji i jaki. Moramo dozvoliti sebi samima mogućnost da postoji i neka druga priča. Ako smo spremni da se tako postavimo onda na taj način možda možemo da izađemo iz tog večnog ciklusa u kojem stalno ponavljamo greške iz istorije. Tada bismo mogli prestati da budemo žrtve istorije».

Nakon istorijskih tema, čovekova intima

Sačinjena od dve novele koje se mogu čitati i samostalno ali koje, uzete zajedno kao celovit roman, daju poseban književni efekat, Grosmanova knjiga Njeno telo zna predstavlja pripovedanje o ljubavi i ljubomori, o intimi i mržnji, o strasti i patnji. Pripovedajući o osnovnim čovekovim emocijama, Grosman na majstorski način i izuzetno sugestivno pokazuje kako i te emocije i naizgled obični događaji iz naše svakodnevice mogu da budu izvor velikih patnji. Grosmanovo pripovedanje zasniva se na istančanoj psihologiji i na uzbudljivoj priči u dva glasa koji se međusobno dopunjuju u neprekinutoj raspravi.

“Njeno telo zna sve što treba da zna. Ona je izuzetno intuitivna, senzualna, osetljiva i to izražava upravo kroz svoju polnost. U svojoj telesnosti je mnogo slobodnija nego njena ćerka, koja je mnogo intelektualnija, mnogo promišljenija osoba i u knjizi se radi upravo o toj granici između dve žene – majke i ćerke, o ljubomori muža i porodičnom životu viđenom kroz tu prizmu. Ponekad likovi ne nađu izlaz iz teških situacija, nekada budu uhvaćeni u teškim istrorijskim vremenima, nekada nisu u stanju da nađu izlaz i okreću se od takvih situacija i grade neki svoj svet privatnosti na koji, u svakom slučaju, spoljni svet vrši uticaj. To je stalna tema kojom se bavim u pričama – na koji se sve način spoljašnji svet reflektuje na naš privatni život», rekao je Grosman o knjizi Njeno telo zna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari