Vladislav Bajac: Život u istoriji, ali i u današnjici 1Foto: Foto Studio Babić

Najnoviji roman jednog od najboljih ovdašnjih savremenih pisaca, Vladislava Bajca, čija se dela prevode na brojne svetske jezike i dobijaju izuzetno dobre kritike, objavljen je nedavno u izdanju beogradske Geopoetike.

Naslov romana, Hronika sumnje, podseća na uslov jednog od osnovnih osećanja koje čoveka čini čovekom: sumnjati možeš samo danas, prošlost koja je iza nas ne podleže sumnji. Tada je već sve završeno. Onda jedino može ostati kajanje.

Bajčeva Hronika sumnje govori upravo o prošlosti, i zato je opominjuća. Početna tačka vremenskog luka u romanu je 1944, krajnja 2016. godina, a okvirna tema život u tek oformljenoj SFRJ, njen raspad u krvavom ratu, i današnja Srbija. Političke i kulturne prilike tog doba, formiranje generacija koje će dati svoj obol svemu što se dešavalo i koje sada svode račune svojih života, dati su autentično dokumentarno dok je književno naoko u drugom planu. Ono izbija iz rečenica emotivno suzdržano a bogato misaono, tvoreći tako delo koje od onoga što se uglavnom piše i objavljuje pod zajedničkim nazivom srpska savremena proza daleko odskače svojom rafiniranošću, zrelošću i mudrošću. I bez sumnje bi moglo biti prekretnica i uzor piscima, podsećanje da formula dobre literature ne leži u prostoti, lošem humoru i prizemnim kolokvijalnim rečenicama, ispisanim iz pogrešnog ubeđenja da je to baš ono što čitalačka publika traži.

* Jeste li namerno postavili zamke da se to burno doba o kojem detaljno govorite neoprezno protumači više kao dokument nego kao umetnička proza?

– Zamke postoje. Ali, pravo je pitanje na koji način su nastale? Naime, kako se struktura knjige polako počela naslućivati, a ona je suštinski ovoga puta nastajala u procesu pisanja ma koliko sam pravio ozbiljne planove pre toga, shvatio sam da ću ja biti prva žrtva te neizvesnosti prosedea. Neću da kažem da je knjiga nastajala kao nabujala reka, ali ovoga puta jeste izostao meni svojstven tzv. istraživački proces, onaj koji prethodi pisanju. Razlog je jednostavan: bavio sam se temama i vremenom koji su mi iz različitih razloga bili poznati i bliski. Izostala je egzotičnost mesta, a delimično i magija nepoznatih doba: ovde je reč uglavnom o Beogradu i drugoj polovini 20. veka, dakle o uslovnom jedinstvu mesta i vremena koja su preživeli mnogi, pa i budući čitaoci. Svi su, mora biti, zakačili nešto od toga u svojim iskustvima. Tada mi je postalo jasno da sam na klizavom terenu: ne samo da su činjenice ili književne činjenice svakome proverive već da je reč o faktografskom i književnom materijalu koji je dostupniji kvalifikovanju. No, ta omča koja mi se priviđala ujedno je postala i izazovna. Tako sam rešio da se suočim sa tom novom vrstom rizika i odabrao nešto između dokumenta koji kao autor nisam želeo skoro uopšte vidljivo da komentarišem (da zauzimam strane) i fikcije koja je u tankom sloju upravo bila instrument za zbunjivanje. Naime, kada kao čitalac imate posla sa pregršt podataka, jednoga časa gubite moć i sigurnost da tvrdite gde je granica između realno i fiktivno dogođenog. Na toj granici je glavna zamka. Pod uslovom da ste u njenom postavljanju uspeli.

* Vaša knjiga je i roman o odrastanju. Samoća kao izazov za lično preispitivanje, sumnja kao mogući životni kredo. Da li to posebno preporučujete mladima? Ili svakome od nas?

– Usudio bih se da kažem da je sumnja podrazumevajući instrument inteligentnog bića. Svakog ljudskog bića. Ne sumnjati u sebe znači ne biti kreativan. Biti željan poznatog i dosadnog. Uvek me je zapanjivala prevelika sigurnost izvesnih ljudi; a onda sam shvatio da takvi zapravo nisu bili u stanju da se nose sa dilemama jer su ih videli kao problem. Posle dovoljno iskustva mogu da kažem kako su takve osobe u suštini duboko nesigurne i čak sa nedovoljno iskorišćenom inteligencijom. Sve najvažnije lične dileme razrešavaju se u samoći. Ne mislim na usamljenost već na stvaralačku, misaonu samoću koja se sastoji od analize i donosi dobrobit.

* Reminiscencije na vreme o kojem pišete kreću se na dva koloseka koji se ukrštaju: jedan je pogled na SFRJ kroz njenu politiku tampona između Istoka i Zapada, drugi je istorija ju-rok bine: da li time učvršćujete svoje uverenje da je rokenrol više od muzike?

– Svakako. Ja jesam dete rok sveta iz perioda kada smo zajedno stasavali. Valjda je zato tih nekoliko generacija oko moje tako vezano za rok. Jer on nam je bio nit-vezilja svega čime smo se bavili. Otud autentičnost prvih iskustava, originalnost doživljaja, dubina i u viđenju plitkoće, naivnost i vera u neprolaznost glupog optimizma itd. Pa i država nam je imala nekoliko decenija tog optimizma. Otud u knjizi ta paralela između opšteg i pojedinačnog, države i građanina, zemlje i pojedinca. To jesu dve šine na istoj pruzi.

* U romanu posebno otvarate pitanje odgovornosti intelektualaca za određene političke događaje. U toj svetlosti je i oštra kritika Dobrice Ćosića. Ima li intelektualac prava na grešku?

– Opšta odgovornost intelektualaca uvek je bila na tapetu. Međutim, retko kada su se uspešno ukrstili putevi, ili bolje reći – uloge, intelektualaca i političara. Kad su ostajali tvrdo svako na svojoj strani, nisu uspevali da se suštinski razumeju. Kad bi intelektualac odlučio da se pretvori u političara, uglavnom se događao fijasko. Obrnuti slučajevi transfera političara u intelektualca mnogo su ređi i jednako neuspešni. Prava šizoida je nastajala kad bi se ove dve uloge pokušale pomiriti u jednoj ličnosti. Dobrica Ćosić je samo bio istureniji od drugih. Doduše, pitanje je koliko se sam isturao, a koliko su ga drugi isturali. Nisam ja ništa posebno oštar prema njemu. Meni se samo čini da je poklekao pred navijačkom sintagmom otac nacije. Mislim da je to bilo besmisleno. Ako je i on imao pravo na grešku, koštala je i oca i naciju.

* Koča Popović je u romanu simbol usamljenog moralnog uzora, ne samo u tom vremenu već i danas. On je „razdelnica“ demokratije od autokratije, kosmopolitskog od populističkog, elite od masovnog, individualnog od kolektivnog, ideala od ideologije, građanskog i nacionalnog, ruralnog od urbanog. Na kojoj strani je vaš junak?

– Iako se sve vreme moj junak bori da ne zauzima strane (ne zaboravimo, Ja je izabrao hroniku kao žanr, a ona ne zauzima strane već izveštava), u tome samo prividno nije uspeo kod Koče Popovića. Evo i zašto: dodelio mu je podosta strana iz pokušaja da ga više objasni jer je smatrao da ga (ne želeći?) nisu dovoljno i ispravno razumeli neki iz vrha vlasti, a naročito Josip Broz. Gore od toga moglo je biti da ga jesu razumeli. No, njegova najvažnija uloga u knjizi je da se ukaže kao negdašnji model većine intelektualaca koji su potekli iz bogatih i/ili obrazovanih klasa a koji su se priključili ne samo levoj ideji, već kao i Koča, i borbi za nju. Pripadnici ove klase bili su a priori sumnjivi nosiocima revolucije jer radnicima i seljacima nije bilo jasno kako se u ratu neko bori da bi srušio svoje roditelje i sistem kojem je pripadao! Kad se pojavio Koča Popović, nadrealista, španski borac, ali i hrabri ratnik, on je spasao sliku intelektualca u revoluciji. I čitav njegov život u kasnijoj politici pokazivao je njegovu skoro začudnu odanost Vođi, ali i demokratiji koju je želeo da razvije. Pobedio ga je Vođa, verovatno svestan opasnosti najharizmatičnijeg generala i saradnika kojeg je imao. Čak je i Kočino priznanje da je izgubio, ostalo u istoriji nekako dostojanstveno. Šteta; možda bi ona Jugoslavija nastavila u ispravnom, još boljem pravcu.

* Od svih pisaca, glavni lik posebno ističe Crnjanskog kao pisca prevratničke modernosti, Andrića i Orhana Pamuka. Jesu li to i vaši uzori?

– Glavni lik ih ističe kao primere večite isprepletanosti između klasičnog i modernog. Najpre u jednom piscu. To uostalom i jeste večita borba književnosti: pitanje gde prestaje klasično, a nastaje moderno? A naročito kad se ta borba vodi unutar jednog pisca, a ne među više njih. Inače, ne bih rekao da imam uzore. Samo neke pisce volim. A neke samo cenim. I u jednoj i u drugoj grupi ih ima prilično. Ta raznovrsnost i jeste lepota literature. To vam je kao voleti i ceniti sve lepe i pametne žene.

* Svoje ste junake nazvali Ona, On, Ja i drugi, čime ste ponudili privatnu istoriju svakoga od nas: Ja možete biti Vi, može biti autorka ovog intervjua, može biti čitalac. Da li istoriju tvori samo događaj, ili i doživljaj?

– Eto suštine ove knjige! Ja sam to ovako video: događaj je možda naše sećanje, a doživljaj – prisećanje. Dakle, nepouzdanost sećanja može da pretvori događaj u doživljaj. I to je normalno: tako se pojedinac razlikuje od kolektiva. On stvara svoje slike od slika svih. Svi su istorija, a On je intimna istorija. Otud Ja može biti Vi. Ja mogu biti Vi, i obrnuto. Ja može biti Ja. Ja mogu biti Ja. I nije ovo samo igra reči. To je život. U istoriji, ali i u današnjici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari