Zašto je skrajnut Oskar Davičo 1

O Oskaru Daviču, čoveku, ne znam ništa. O njemu mogu govoriti samo oni koji su ga poznavali.

Ali koliko je onih koji su ga zaista znali, koji mogu reći da su razumeli njegove misli i postupke, osećanja i afekte, želje i strahove? Koliko je takvih ljudi u našem životu?

Kada gledam njegove fotografije, pesnikove oči mi se čine nesrećnim. Na poznijim fotografijama ta seta je sve više tamna, pritisnuta nekom teškom unutrašnjom senkom čije poreklo ne mogu objasniti uobičajenom pesničkom melanholijom. Možda mi se pričinjava. Najzad, od kakve je važnosti da li je gonio ili bio gonjen, da li je iskreno verovao u ideologiju komunizma i internacionale, i mrzeo svaku pomisao na nacionalizam i sve što taj pojam ovaploćuje, da li se izjašnjavao kao Srbin Mojsijeve vere, Jevrej ili Jugosloven, kome je pomogao, a kome se zamerio, ko ga je slavio a ko kleo. Davičo, čovek, prekoračio je prag iza kojeg prestaju da važe zakoni ljudskog mišljenja i promera. Ostavimo ih izmirene u urni koja već dvadeset sedam godina počiva u Aleji zaslužnih građana beogradskog Novog groblja. I stojeći pred tom urnom, pitamo se kako je moguće da se o zaslužnom pesniku u decenijama posle njegove smrti malo piše, govori, malo njegovih knjiga štampa, kako nas je to on zadužio ako smo se zaverili na ćutanje? Ako nas proganjaju aveti pesnikovog privatnog, društvenog i političkog života, to je zato što im ne damo da se upokoje, i što iza smrti uporno tražimo čoveka, a ne pesnika. I te aveti će oživljavati u potonjim vremenima, i presvlačeći maske i odore, menjajući poreklo i pojavni oblik, obrušiće se na nas zaverenike, i na one posle nas, pa na njihovu decu i unuke, sve dok nam groblja ne budu prepuna zaslužnih pesnika kojih nema. Paund je o Jevrejima izrekao takve reči da bi mu Himler čestitao, ali nikome ne pada na pamet da prestane da štampa njegove knjige, disertacije i studije o njemu, jer je veliki pesnik. Jung je Hitlera uporedio sa Muhamedom i svrstao ga u red mistika i šamana, ali se niko ne bi usudio da porekne da je jedan od najumnijih i najuticajnijih duhova 20. veka.

Zanima me samo pesnik, ili u ovom slučaju, jedna pesma – „Srbija“.

Kako je moguće da je priznajemo i slavimo, a odbacujemo pesnikove bolje i značajnije pesme, ili svakako isto toliko važne Ili je volimo zbog teme i patriotske identifikacije, ili ne znamo ništa o pesnikovim drugim pesmama. Ako je u pitanju prvo, naša hvala je licemerna, ako je reč o drugom, mi smo ignoranti. „Pojava četiri mitraljesca“ i „Za borce 13. maja“ nas ne zanimaju, ne zato što ih je napisao komunista, već zato što su to slabe pesme. Pred „Detinjstvom“, „Hanom“ i „Višnjom za zidom“ stojimo mirno, ne zato što je to poezija politički angažovanog pesnika, već zato što je velika poezija.

Spoljašnji plan pesme, ili „ambijentacija njene unutrašnje sadržine“ (pesnikov termin), dat je u slobodnijem, ali ne slobodnom obliku. Štaviše, Davičo je majstorski uskladio vezan i opušteniji stih, tako da nam se samo čini da je pesma lišena unutarnje zakonitosti i discipline. Taman kad se sluh prilagodi unakrsnoj, ženskoj rimi u prve dve strofe, pesma nam se otme i ponese u ekstatični uzlet, uravnotežen daktilskim klauzulama treće strofe. Pa nas zgrabi muževnim tkanjem u kojem stih šušti i peni u grozdu zubnih, usnenih i zadnjonepčanih suglasnika iz kojih sija antologijska metafora suze mošte. Uboga, a prerodna suza. Da je slučajno tužna ili setna, čitavo vrenje četvrte strofe bi usahlo. Dinamika raste, ali bez afektacije, tkanje se vezuje čistim, pravim rimama i četvorosloženicama, koje nam čuvaju sluh da ne potone u monotoniju silabičko-tonskog stiha i nagomilanih ženskih rima. Klik divlje plovke nad jarom crvenog uglja sunca bio bi, da nije snažna metafora, usijana ekspresionistička slika živog žara, nabreklog do prskanja u zrnu svakog klasa. Unutrašnja rima hajduk bune iz tebe da grune zvuči skoro dečije, ako je otrgnemo iz konteksta, ali divno razrešava strofu otežalu od slepe jadikovke i gluve žalopojke. Vez je zgusnut u zvukovnosti koja je poput curenja krvi ili mleka, kao škrgut – b, z, ž, u kontrapunktu vokala e, i, e, a, e, e, u, o, a, e, koji se ritmički prenose u narednu strofu, sa manjim variranjem – u, e, e, i, u, e, a, e, e, u, e, a, e. Ne znam našu pesmu u kojoj se tako očajno, a tako uzvišeno rimuju lavlji zubi sa Pomoravljem, krvlju zaklane krave i duhom zdravlja, u žudnji za svojim uvirom.

U stihu mukli lanci dana Davičo pomiruje lanac kao metaforu vremenske kategorije, nisku koja vezuje hronologiju dana, i lanac kao spomen okova, ropstva i slobode u kojima Srbija vekovima stasava. Koža se ne suši već suvonjavi. Isposnički je ispijena, ali njen konačni oblik još nije postignut i završiće se ili pucanjem, obnavljanjem, ili i jednim i drugim u kori u koju se skorelo lice preko gladi. Malo ko bi se usudio da upotrebi tako običan, kafanski stih tužna pesma, a da to ne bude opšte mesto, već nagost ljudske ljubavi lišene poze i manira. Kamena ploča kamenog dinara je spomenik muke, bol narodne svesti i epitaf njene budućnosti.

Hajdeger, Derida, mislioci hermeneutičkog diskursa, poststrukturalisti i dekonstruktivisti u medu našeg znoja i rada, pronašli bi ontološki status reči koji se ostvaruje prizivanjem njenog skrivenog imena i prevladavanjem kolokvijalne jezičke, pojmovne, preciznosti i značenja. Taj skriveni identitet, veoma važan temelj postojanosti i mitske objektivnosti umetničkog čina, poseduju i Helderlin, Blejk, Trakl, Rembo, Eliot, Ilze Ajhinger, Ingebor Bahman, Dino Kampana, Kafka, Pikaso, Šagal, Brojgel, Van Gog i dr.

Ono što drži pesmu na okupu, njenu heterostrofičnost (katreni, tercine, kvinte, sekstine) i razuđenost ritma i metra, jeste taj mitski, unutarnji plan, njen dah. Pesnik drži Srbiju u naručju, pa se odmiče i opet joj se vraća, pa je toplo kori, divi joj se, pa ga ona uzima u naručje. Rađanje zemlje i čovekova egzistencija događaju se u mitskom prostoru tajanstvenog i skrivenog, u kojem istorijsko i sudbinsko dobijaju svoj pravi smisao i svrhu. Srbija je krik koji buja iz tog vrela nad kojim se očajava, gordi, nariče, kune i smeje. I opet onaj opsesivni, ogoljeni refren, koji može biti svaka strofa oj, Srbijo među pesmama, među šljivama.

Veoma teško je zadržati uzbuđenje i ritam u narativnoj, apostrofnoj formi, a da se pesma ne raspline i ne ospe, kao Jakšićeva „Otadžbina“, zbog čega je Miodrag Pavlović nije uvrstio u čuvenu Antologiju srpskog pesništva. Srbija je mnogo više zemlja pesnikovog unutarnjeg predela i biografija iskustva nego deskriptivna geografija. Da nije šljiva i Mačve, ne bismo uopšte znali da je reč o Srbiji. Brda i letine mogli bi biti ruski, vinogradi francuski ili grčki, rovovi i krv čitava Evropa, pesma među narodima mogla bi opet biti Rusija ili ceo kontinent. Pesnik ne objašnjava kakvog su ukusa tekućina i hrana, ni gde su izvor i trpeza koji hrane Srbiju, ali mi mu verujemo na reč da zna šta ona pije, koju misao misli, da je okusio to isto jelo i piće, i sa svakom narednom strofom, to poverenje je opravdano.

Među patkama, svinjama, žitnicama i šljivama, uzalud tražimo crkve i manastire. Te organske simbole, nepobitno duboko utisnute u narodnu svest, pesnik je izbegao. To nije kosovska već težačka Srbija, i nije Lazareva već Svetozara Markovića, i nije svetosavska već ustanička, i nije pravoslavna već narodoslavna, i nije nebeska već zemaljska. To nije Jejtsova drevna Irska u kojoj je svaki simbol oduhovljena šifra arhetipskog i nesvesnog, ni Hajneova Nemačka kroz koju pesnik putuje, uzaludno tragajući za zavičajem među kulturološkim i socijalnim simbolima sa kojima ne može da se srodi.

Imamo pravo da se upitamo da li je Davičo ostvario eshatološku dimenziju srpskog istorijskog identiteta koju je Popa utkao u „Uspravnu zemlju“, da li je Božije ime urezano uz ljudsko na kori kamenog dinara, i vida li besmrtnost dane ranjenih lica, ogrubele od bola kao tabani. Jer pesnikova sloboda jeste zlatna ali bez krsta časnog. Ali i njegovo je pravo da svoju zemlju oseća onako kako je najbolje oseća i vidi kako je najbolje vidi. Mnogo je važnije da je dušu Srbije i njenog čoveka, njegovu zemnu matericu, obesmrtio a egzistencijalno podigao na mitološku razinu. Ako to i nije Srbija hrišćanskog sabornog bića, ako mu znoj i med ne izmiruje tamjan, a liturgijski poj ne dopire do kletvi, psovki i žalopojki, ako mu je klasje bliže Šantićevom nego poljima oko Šišatovca i Hopova, Davičo ju je lišio i svake programsko-ideološke primene i površnosti dnevnopolitičkog karaktera. U slučaju da nam je za razumevanje pesme i uživanje u njoj neophodno podrobno poznavanje forme akatista, kondaka ili Kapitala, pesnik je u velikoj nevolji. Ali to nije socrealistička Srbija, već socijalna i nije avnojska već ljudska i ne vaskrsava ali i ne umire. Posle njega niko više ne može pevati o buni iz koliba, vinograda i polja, o gnevu koji hranjen samo postom i prosom može da zapali podnebesje, o pokretu orača i sejača koji se u tuzi brda i kamena, srasli sa zemljom, oblikuju u ritualnoj lepoti. Niko, a da to ne bude jalovo podražavanje.

Nastasijevićeva frula je spiritualna, dopire iz prostora smrti, odvlači u otaju i onostrano, njen zvuk je nestvaran. Frula majstora iz Hamelna demonske je ćudi koja hipnotiše svest i mami u ludilo i bezdan. Davičovom frulom peva zemlja svoju drevnost, sadašnjost i budućnost, ispevava srce što sebe ne žali, i ta svirala oplemenjene fraze kolektivnog narodnog pamćenja, poslednja je među sviralama, poslednja, a prva. Tako o Srbiji nije mogao pevati putnik, prolaznik, i nije je mogao razumeti onaj koji je ne voli, već samo onaj kome se otvorila i ukazala, onaj ko se u njoj rodio, koji je poslat da je opeva i da u njoj umre.

Autor je esejista i prevodilac iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari