Prvog decembra u Muzeju istorije Jugoslavije (MIJ) otvorena je izložba pod nazivom „Jugoslavija od početka do kraja“, koja će predstavljati osnovu buduće stalne postavke Muzeja. Izložba će trajati tri meseca uz otvoren poziv na dijalog, a nakon reakcija stručne i akademske javnosti, kao i publike, rezultiraće budućom stalnom postavkom o istoriji Jugoslavije.


Razgovarajući o izložbi sa kustoskinjom muzeja Anom Panić, saznali smo da je MIJ i autorski tim, koji je izabran po iskustvu i shodno temama kojima su se bavili u svom naučnom radu, još u decembru 2009. godine krenuo sa regionalnim projektom „Novi stari muzej“, kako bi ime – Muzej istorije Jugoslavije i postavku doveli u sklad.

Postavku, predstavljenu u deset prostorija, od kojih šest većih, radili su arhitekta Marko Dimitrijević i dizajner Ivan Benusi. Na izložbi, kako je predviđeno, posetioci bi trebalo da stvore jednu opštu sliku o Jugoslaviji, o tome šta i kakva je bila ta država, kako je došlo do ujedinjenja, kakvi su ljudi činili tu zemlju i da li je i u kojoj meri uspeo da se stvori jugoslovenski identitet. Pored kriznih perioda u kojima se Jugoslavija nalazila u razdoblju od 1918. do 1991, što predstavlja hronološki okvir izložbe, posetioci su u mogućnosti da se upoznaju i sa načinom funkcionisanja spoljnje politike Jugoslavije, kao i sa njenom kulturom, turizmom, ekonomijom…

– Na kraju dolazimo i do kraja Jugoslavije. Namerno nismo hteli da zalazimo u ratove, jer je to još uvek neobrađena i škakljiva tema i ne pokriva okvir Jugoslavije, koja se 1991. raspala, kada su Slovenija i Hrvatska istupile iz nje, pa se kasnijom SRJ ne bavimo. U prostoriji „Kraj Jugoslavije“ posetioci treba više simbolički da steknu utisak kako je od te zemlje, ideje koja je na početku krenula od ujedinjenja svih južnoslovenskih naroda, došlo do najkrvavijih sukoba u 20. veku – objašnjava Ana Panić.

Kako je izložba posvećena Jugoslaviji i njenom kulturnom nasleđu, razgovarali smo i sa delom autorskog tima, istoričarima Ivanom Dobrivojević i Predragom Markovićem, kao i sa sociologom Jovom Bakićem, o glavnim političkim dešavanjima tokom 73 godine postojanja Jugoslavije i o ideji jugoslovenstva.

Pitali smo naše sagovornike kakav je duh vladao među balkanskim narodima i ko je iz kojih razloga ušao u taj savez. Jovo Bakić i Predrag Marković se slažu da se savez većinom sklopio iz interesa. Ivana Dobrivojević smatra da su jačanje panslavenskog pokreta, želja za oslobođenjem i formiranjem samostalnih država, permanentni strah od Habsburške monarhije i Osmanskog carstva predstavljali samo neke od „katalizatora“ koji su doveli do zbližavanja i saradnje.

– U takvim okolnostima, političari, ali i intelektualci, umetnici, književnici i pesnici postali su glavni nosioci i zagovornici ideje jugoslovenstva. Na samom početku 20. veka preduzeti su prvi konkretni koraci u realizaciji ove ideje – Riječkom i Zadarskom rezolucijom (1904. i 1905.) je dogovorena saradnja Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Sa druge strane, deo političke elite u Srbiji počeo je više uviđati da bi južnoslovensko ujedinjenje dovelo i do trajnog rešenja srpskog nacionalnog pitanja. Treba, ipak, naglasiti da su u tom periodu egzistirala dva koncepta jugoslovenstva – srpski i hrvatski. Dok je srpski predviđao objedinjavanje svih Južnih Slovena u zajedničkoj državi, hrvatski koncept je rešenje nacionalnog pitanja tražio u preuređenju Austrougarske, predviđajući formiranje treće, jugoslovenske, federalne jedinice u njenim u okvirima – napominje istoričarka.

Raspad i nostalgija

Iako se Jugoslavija još u prvim godinama svog postojanja suočila sa atentatom na kralja Aleksandra 1934. i Stjepana Radića 1928, što je ukazivalo na ozbiljan problem, a da ne pominjemo kasnije probleme koji su doveli do konačnog raspada države, nakon čega su usledili i krvavi ratovi, veliki broj ljudi iz bivših jugoslovenskih republika je i danas, posle više od 20 godina nakon raspada Jugoslavije, nostalgično vezano za svoju socijalističku prošlost. Postavlja se neizbežno pitanje kakva je, zapravo, percepcija Srba, Hrvata, Slovenaca o Jugoslaviji, jugoslovenstvu i raspadu te države, kolika su sporenja u određivanju realnih, istorijskih činjenica i kakva je atmosfera vladala nakon konačnog raspada.

Ivana Dobrivojević, na primer, smatra da u formiranju stereotipnih predstava o istoriji Jugoslavije, najviše dolazi do izražaja preuveličavanje njenog međunarodnog uticaja, značaja i ugleda, a da se pritom pričama o sveopštem blagostanju, socijalnoj sigurnosti i stambenoj obezbeđenosti zanemaruje „hladnoratovski kontekst“. Jovo Bakić napominje da su mnogi Srbi istoričari, zaboravljajući da su stvaranje Jugoslavije pre 1918. priželjkivali i na njemu radili „najveći umovi među tadašnjim Srbima“: (radikalni demokrati Jovan Skerlić i Jovan Cvijić, ali i prosvećeni konzervativac – Stojan Novaković), nakon ratova za jugoslovensko nasleđe devedesetih godina počeli „neistorično“ smatrati Jugoslaviju najvećom srpskom zabludom i istorijskom greškom. Ipak, Bakić kaže da je Jugoslavija tada za Srbe predstavljala spas od „smrtonosnog zagrljaja Habzburške monarhije“, a jugoslovenstvo „efikasno sredstvo“ rušenja Austrougarske.

– Hrvati, u još većoj meri, smatraju danas Jugoslaviju srpskom podvalom, Velikom Srbijom, u koju su prevarom namamljeni, iako je jugoslovenstvo bilo izvorno hrvatski proizvod, iako su, primerice, tek u Jugoslaviji ostvarili teritorijalno jedinstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zar nisu uostalom skoro svi Srbi i Hrvati živeli u jednoj državi upravo tada? Zar nije Jugoslavija bila moćnija država od Srbije i Hrvatske, ili Slovenije? Zar nije Jugoslavija bila manje provincijalna u kulturnom i političkom smislu nego njene naslednice? Slovenci, pak, često smatraju kako je Jugoslavija bila balkanska krčma kojoj oni ne pripadaju, ali zar nisu tek u Kraljevini SHS dobili univerzitet? Zar nisu tek u Jugoslaviji dobili akademiju nauka? Zar nisu tek u Jugoslaviji postali potpuno razvijena nacija – retorski pita Bakić.

Različite perspektive

Autori se slažu da je izložba tek jedan pogled na Jugoslaviju. Autorski tim se, pribavljajući eksponate i materijal iz muzeja u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, trudio da na stručan i nepristrasan način približi široj javnosti istoriju ove zemlje i njenog društva ali je svestan da nije moguće putem jedne ovakve postavke približiti različite poglede koje na nasleđe i istoriju bivše zemlje danas imaju narodi koji su je činili nakon raspada Jugoslavije došlo je do porasta nacionalizma i međusobne netrpeljivosti, zbog čega je ugrožena međusobna saradnja. Predrag Marković kaže da ipak ne postoji nikakva opšta, većinska slika o prošlosti koja vlada u svakoj pojedinačnoj državi.

– Narodi nisu homogene grupe i u okviru jednog naroda imate različite perspektive. Crkve imaju, na primer, potpuno drugačiji doživljaj Jugoslavije od ljudi koji su bili aktivisti partije. Nisu te uspomene podeljene samo po nacionalnoj osnovi, već i po društvenoj, kulturnoj itd. Ne postoji većinska slika, jer da pitate popa kome su čupali bradu, on će imati sasvim drugačiji stav od mladog aktiviste koji je napredovao u karijeri i bio član partije – kaže je Marković.

Perspektive su svakako različite. I vizije Jugoslavije, složili su se naši sagovornici, iz ugla kralja Aleksandra i Tita se bitno razlikuju u tome što je kralj Aleksandar verovao u integralno jugoslovenstvo, dok je Tito smatrao da je Jugoslavija politička zajednica različitih naroda koji grade „multiidentitet“. Ko su bili Jugosloveni? Šta nas je onda povezivalo – interesi, kultura, jezik…? Ne treba zaboraviti da je Tito igrao ulogu od istorijskog značaja za Jugoslaviju. Mnogi smatraju da je jugoslovenstvo umrlo sa Titom, jer je on bio jedan od osnovnih stubova osećanja zajedništva.

I dok Jovo Bakić smatra da jugoslovenstvo nije umrlo sa Titom, jer i danas ima ljudi koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni, Ivana Dobrivojević tvrdi da Titova smrt nikako nije predstavljala „katalizator raspada Jugoslavije, već je samo simbolično označila uvod u njen kraj“. A ko se i koliko nostalgično seća Jugoslavije, za Markovića je diskutabilno.

– Veća je nostalgija u zemljama koje su propale, pa su gore od Jugoslavije. Kada živite u jednoj propaloj državi kao što je Bosna ili Srbijica, onda vam se čini da je Jugoslavija bila bolja. Ne verujem da su, recimo, Albanci vezani za Jugoslaviju ili Hrvati. Najsvetlija tačka Jugoslavije je njena ogromna međunarodna uloga, neverovatno velika za tako malu zemlju. A Tito jeste bio jedan od osnovnih stubova tog osećanja zajedničke države i najveća mana. Ne možete da vežete opstanak države za jednog vladara. Ako je tad bilo tako, to je zapravo jedan od razloga propasti – naglašava Marković.

Dugo umiranje

Po svemu sudeći do raspada Jugoslavije je moralo doći.

– Neprestani sukobi oko državnog uređenja, tvrdoglavo insistiranje na centralizmu s jedne strane, ali i zaokupljenost nacionalnim interesima i zanemarivanje države kao celine s druge strane, narativi o „srbijanskoj hegemoniji“, mučne parlamentarne diskusije, jačanje ekstremne desnice (ustaše i VMRO) i prvi teroristički napadi početkom tridesetih godina su stvarali veliki nacionalni jaz i onemogućavali normalno funkcionisanje Kraljevine Jugoslavije. Kraj krvavog građanskog rata i dolazak Komunističke partije na vlast, označilo je i stvaranje države pomirenja. Iako je inaugurisana ideja „bratstva – jedinstva“, popuštanje totalitarnih stega i slabljenje državne kontrole, posebno vidljivo od šezdesetih godina prošlog veka, pokazaće da su nacionalne strasti i sukobi i dalje živi. Sve veća decentralizacija, nespremnost Partije da se reformiše, nagomilani ekonomski problemi za koje, uprkos reformama nije bilo rešenja, uz već pomenutu pojavu nacionalizma, posebno od sedamdesetih godina, nezaustavljivo su vodili Jugoslaviju ka disoluciju – mišljenje je Ivane Dobrivojević.

I dok Predrag Marković i Ivana Dobrivojević smatraju da nije postojala ključna greška, momenat, već da se Jugoslavija postepeno rušila, Bakić za presudan istorijski trenutak, koji je doprineo kraju Jugoslavije, izdvaja rušenje socijalizma i bipolarne strukture sveta, te ujedinjenje i jačanje Nemačke.

Naši sagovornici se slažu da je uticaj stranih sila bio veliki kako na stvaranje, funkcionisanje, tako i na raspad Jugoslavije. Jovo Bakić napominje, da iako je uticaj stranih sila bio presudan, ne treba potcenjivati doprinos domaćih nacionalista, dok Ivana Dobrivojević kaže da iako će tek otvaranje arhiva utvrditi koliki je zaista uticaj stranih sila bio veliki, „nikada ne treba zaboraviti da je duboka unutrašnja kriza predstavljala osnovni razlog tihog propadanja Jugoslavije i ne treba stvarati iluziju da bi zajednička država opstala da mešanja sa strane nije bilo“.

Jugoslavija je imala i dobre i loše strane. Ivana Dobrivojević smatra da je Jugoslavija omogućila rešavanje srpskog nacionalnog pitanja, vratila državnost Hrvatima i Slovencima, a Makedoncima i Muslimanima omogućila nacionalnu emancipaciju. Iako je zajedništvo imalo dobrih strana, istoričarka najstrašnijom posledicom raspada, svakako, smatra ratove koji su se vodili za jugoslovensko nasleđe, a u kojima je poginuo veliki broj ljudi.

– Nestanak Sovjetskog Saveza i slom socijalizma u Istočnoj Evropi označio je kraj podele sveta na dva međusobno suprotstavljena bloka. Sve i da je Jugoslavija bila pošteđena velikih unutrašnjih kriza i lomova koje su naposletku dovela do njenog sloma 1991. godine, njen položaj u posthladnoratovskom svetu bi svakako bio drugačiji – zaključuje Ivana Dobrivojević.

Jovo Bakić, pak, smatra da su države, bivše članice, dobile samo „iluziju suverenosti“ izgubivši zemlju u kojoj su najviše i najbrže napredovali u svojoj istoriji“ iako je zaostalost bila toliko velika da se nije mogla brže i dalekosežnije prevazići uprkos velikim željama“.

Na kraju, pitali smo naše sagovornike šta danas misle o ideji jugoslovenstva, kako je vide u prošlosti i da li je vide u budućnosti – u kontekstu međusobne saradnje između država u regionu. Sociolog Jovo Bakić smatra da je jugoslovenstvo mrtvo, a da li će vaskrsnuti, kako kaže, zavisi od odnosa u Evropskoj uniji. Ukoliko EU bude više „nemačka Evropa“ ili imperija velikih nacija, utoliko su izglednije šanse da se i jugoslovenstvo javi u nekom obliku, ali to je prilično neizvesna budućnost.

Predrag Marković, pak smatra da postoji više vrsta jugoslovenstava i da ga svako tumači na svoj način. U tom kontekstu on gleda i na buduće odnose bivših jugoslovenskih naroda.

– Slobodan Milošević je uglavnom bio Jugosloven, nikada nije bio srpski nacionalista i njegovo jugoslovenstvo je veoma drugačije od jugoslovenstva nekog makedonskog ili slovenačkog političara. Saradnja u regionu je sigurno moguća u domenu kulture. A što se tiče političke saradnje tu postoje dileme zašto bi Slovenija sarađivala sa Makedonijom, a ne sa Austrijom?! I zašto bi Srbija sarađivala sa Slovenijom, a ne sa Rumunijom ili Bugarskom – pita Marković.

U svakom slučaju – beogradska, srpska, pa i regionalna stručna i šira javnost ima priliku da uobliči jedno muzejsko viđenje bivše zemlje. Možda će u tome biti uspešnija od graditelja zemlje koje više nema.

Najzanimljiviji eksponati

– U muzeju postavljene fotografije i predmeti vezani za turizam, za filmove poput „Sutjeske“ i „Neretve“ i animiranog filma „Surogat“ za koji je Dušan Vukotić jedini dobio Oskara. Biće reči o Andriću kao jedinom nobelovcu, o uspesima Jugoslavije u sportu i manifestacijama održanim u Jugoslaviji poput: Univerzijade, Olimpijade, Mediteranskih igara.

U postavku je uvrštena Meštrovićeva skulptura Kraljevića Marka na konju, inače vlasništvo Narodnog muzeja u Beogradu, koja oslikava tu ideju o Vidovdanskom hramu koji povezuje narode različitih veroispovesti. Posetiocima će sigurno biti zanimljiva ambalaža jugoslovenskih proizvoda i iz Kraljevine, i onih kasnijih – Krašove ambalaže, Soko Štarka, za koje će se ljudi setiti da su ih koristili. U delu „Jugoslavija u svetu“ biće zanimljivi pokloni koji nisu izlagani – Hajla Salasija Titu, na primer, zatim nešto što je već bilo pred očima javnosti kao kamen sa meseca. Biće izložene i „tačkice“, jedno vreme kupovno sredstvo u Jugoslaviji, koje većina ljudi nikada nije videla – kaže kustoskinja Ana Panić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari