Žene za mir nemaju mira 1Biljana Stepanov Foto: Medija centar Beograd

Od početka godine u Srbiji je zabeleženo 19 slučajeva femicida.

Žene ubijaju samo zato što su žene.

Država demonstrira nemoć u odgovoru na partnersko, porodično ali i druge oblike nasilja u društvu.

A kad se nasilje iz privatnog prelije u javni prostor, ono postaje sistemsko – nasilje države prema svojim građanima i građankama.

Učestali fizički napadi, kako od policije, tako i fizičkih lica u dodeljenim im ulogama zaštitnika institucija, na aktiviste i aktivistkinje, više nisu ekskluzivna vest, već očekivana normalnost.

Nasilje je vidljivo u javnom govoru i nastupima političara, prepoznaje se kroz izraženu netoleranciju prema svakome ko ne misli isto, u pretnjama iz skupštinskih klupa, u medijima koji šire mizogine i seksističke sadržaje.

Svedočimo radikalnoj repatrijarhalizaciji i nasilnoj mizoginiji a već stečena prava žena se dovode u pitanje i kontinuirano urušavaju.

Jedine koje se već decenijama dosledno angažuju na odbrani prava i dostojanstva žena u Srbiji su nevladine organizacije, posebno specijalizovane ženske NVO koje pružaju pomoć i podršku žrtvama.

Ove organizacije se vrlo često suočavaju sa sistematskimi tendencioznim zanemarivanjem ili nipodaštavanjem rezultata njihovog rada.

Njihova znanja i iskustvo se ne vrednuju, usluge koje pružaju se ne finansiraju.

Aktivistkinje su izložene šikaniranju i javnim napadima uz etiketiranje da su neprijateljice države i strane plaćenice.

Poslednji u nizu napada na aktivistkinje za ljudska prava je napad na udruženje Žene za mir iz Leskovca koje od 2007. kontinuirano pruža pomoć i podršku žrtvama nasilja.

Aktivistkinje ove ženske organizacije su postale metahajke samo zato što su javno iznele podatke o dodeli sredstava za rad udruženja građana u Leskovcu, iz kojih se vidi da su sredstava pripala i udruženju koje vodi osuđeni nasilnik, Miodrag Stanković.

Reč je o osobi koja je u dva navrata 2016. pravosnažno osuđivana za nasilje u porodici.

Da skandal bude još veći, Stanković je imenovan i u Radnu grupu za donošenje Nacionalne strategije za sprečavanje i borbu protiv rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici (2021-2025), što javnosti šalje nedvosmislenu poruku – uredu je biti nasilnik, država će te još i nagraditi!

Dodatno opasno je što predstavnici lokalnih vlasti u Leskovcu ne vide ništa sporno u odluci o dodeli sredstava organizaciji na čijem čelu je osuđeni nasilnik i nisu svesni da se na ovaj način suzbijanje i sprečavanje nasilja u porodici obesmišljava i dovodi do apsurda, a žene koje preživljavaju nasilje su izneverene i dovedene u situaciju da u Leskovcu pomoć traže od nasilnika lično!

I ovde bi se priča o „slučaju Leskovac“, uz sporadično izveštavanje medija o događajima i iskazanu solidarnost drugih ženskih organizacija i mreža, verovatno i završila da se napadi na aktivistkinje nisu nastavili a institucije i dalje ostale neme i bez reakcije.

Napadači su, možda, široj javnosti nepoznati ali su vrlo poznati u lokalnoj sredini i na društvenim mrežama.

Pod pravim ili lažnim imenima, žene i muškarci orkestrirano vređaju leskovačke aktivistkinje i diskredituju ih a u tome im zdušno pomažu i institucije objavljujući lažne informacije kako je ozloglašena organizacija zatvorena i zabranjen joj je rad.

Lična bezbednost ovih aktivistkinja i njihovih porodica je i dalje ugrožena. One žive u strahu za sopstveni život, institucionalno ćutanje traje, a lokalna vlast se ne ograđuje ni od napada, ni od nasilnika. Novi krug pakla za leskovačke aktivistkinje je otvoren.

Žene za mir nemaju mira 2

Stavovi izraženi u ovom tekstu predstavljaju lična mišljenja i stavove autorki i autora i ne moraju nužno odražavati i stavove Fondacije „Fridrih Ebert“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari