Iznenađenje u Vašingtonu 1Foto: EPA Michael Reynolds

Kosovo je nenadano postalo tema rivala za novog predsednika SAD. Kandidat demokrata, Dzozef Bajden, kritikovao je politiku Donalda Trampa prema Beogradu i Prištini koja zaobilazi Evropsku uniju. Američki predsednik je alergičan na nasleđe Klintonovih i važno mu je da pokaže da je u stanju da napravi politički dil na međunarodnoj sceni za koji Evropljani nisu sposobni.

U diplomatskom trileru koji se u poslednje dve godine odvija iza kulisa svetske političke arene, na neformalnim susretima tokom međunarodnih skupova, u kabinetima svetskih lidera sa kojima razgovara predsednik Srbije Aleksandar Vučić, na tajnim sastancima sa Hašimom Tačijem (dok u junu nije izbačen iz igre), srpska javnost zaustavi dah pred svaku najavu zvaničnih susreta delegacija Beograda i Prištine, u iščekivanju „konačnog i sveobuhvatnog“ rešenja.

O tome kakvo se rešenje očekuje niko je ne obaveštava, najmanje njen predsednik, koji se o pregovaračkoj poziciji Srbije zadovoljava da kaže da „ne može jedna strana da dobije sve, a druga ništa“.

Reč je, dakle, o trgovini. Čime Vučić trguje? Teritorijom Kosova, za koju smatra da je izgubljena. „Biće nam najteže oko Kosova i Metohije“, rekao je Vučić prošlog vikenda u intervjuu za Prvu televiziju, pred sastanak u Vašingtonu početkom septembra.

„Kažu da postoji mogućnost ako bismo nešto postigli da se pojavi predsednik Tramp“, objasnio je Vučić i na konstataciju novinara da se američki predsednik pojavljuje na sastancima sa liderima malih zemalja poput Srbije samo ako je nešto važno, zagonetno je prokomentarisao: „To me i brine“.

Predsednik Srbije je tako odgovorio na pitanje zašto će „pregovori“ u Vašingtonu koje organizuje Ričard Grenel, specijalni Trampov izaslanik za dijalog Beograda i Prištine, koji su najavljeni za 2. septembar, biti pomereni najverovatnije za „3. i 4. septembar“.

O tome su prethodnih dana pisali mediji u Prištini, što je beogradska štampa (Politika na primer) sumnjičavo tumačila kao „novu zabunu“ koju unose albanski mediji. Iz Vašingtona je ubrzo stiglo saopštenje da je sastanak pomeren za 4. septembar.

Sa podozrenjem su se tumačile i procene iznete u albanskim medijima da tema neće da budu ekonomska pitanja, kako je isprva bilo reči, već političko pitanje priznanja Kosova. Vučić je dan kasnije za Prvu rekao da „Albanci neće da pričaju o ekonomiji, njih ekonomija ne zanima, samo ako nešto mogu statusno da reše“. Utisak je da srpski mediji poslednji dođu do informacija o onome što se smatra ključnim nacionalnim interesom i to prenesu tek ako predsednik potvrdi. Takav je duh vremena.

Delimična kapitulacija

U istom intervjuu predsednik Srbije je još jednom pokušao da objasni svoju pregovaračku poziciju.

„Pitanje je šta je to što možete da ponudite. Da nam ponudite: ’Priznajte nezavisno Kosovo a imaćete podršku za evroatlantske integracije’, hvala vam lepo na tome“, rekao je u zamišljenom odgovoru zapadnim pregovaračima i dodao: „Izađite sa nečim što je ozbiljnije i o čemu bismo mogli da razgovaramo“.

I da relativizuje svoju pregovaračku poziciju: „Nemamo mi veliki prostor u kome možete da očekujete da budemo zadovoljni (…) Pravimo se da ne vidimo (…) šta je realnost. Izgubimo rat 99, dan pošto smo ga izgubili, pošto smo potpisali delimičnu kapitulaciju, kao političari, nismo vojno, ali smo gubili ekonomski (…) i potpisali smo delimičnu kapitulaciju, ponašamo se kao da se ništa nije dogodilo i pravimo se kao da to neće da ima posledice. Hoće. Kao i 2008, kada su proglasili nezavisnost Kosova, ćutali smo i pravili se kao da se ništa nije dogodilo pa smo im i pomagali stavovima oko Međunarodnog suda pravde. Uspeli smo da se vratimo za pregovarački sto, ali to nije pozicija iz ’90. ili iz ’60. godine. Ona je mnogo teža i drugačija. Nemamo mnogo aduta u rukavu. Moramo da brinemo o budućnosti zemlje, o bezbednosti našeg stanovništva na Kosovu i Metohiji (…) da vodimo računa i o našem narodu na Kosovu i Metohiji ali i o svim drugim stanovnicima Srbije“, rekao je Vučić.

Predsednik Srbije odvaja interese Srba koji žive na Kosovu i Metohiji, nad kojim srpske vlasti nemaju kontrolu, od interesa Srba koji žive u centralnom delu Srbije.

Karte i teritorije

Dve godine povišenih tenzija i napetosti koje prate svaku etapu „dijaloga Beograda i Prištine“ mogu da se razumeju kao opipavanje pulsa javnosti kada se pomene „priznanje“ ili „razmena teritorija“.

„Soft landing“, što bi rekao Ivan Vejvoda, nesuđeni srpski ministar spoljnih poslova, što u diplomatskom kontekstu znači postepeno privikavanje javnosti na ideju kojoj se protivi – odvajanje Kosova od Srbije – sa ciljem da se prihvati kao jedino moguće rešenje. Vejvoda je za „realizam“. I Vučić je na toj liniji.

Vučić smatra, iako to ne sme javno da kaže, da će Srbiji biti bolje ako postigne dogovor o „razmeni teritorija“. On već dugo radi da za to stvori uslove. Ova pozicija je iznuđena, ali mu otvara političke perspektive, da se nađe u ulozi lidera koji je Srbiju uveo u Evropsku uniju.

O „razgraničenju sa Albancima“ srpski zvaničnici su prvi put javno govorili u avgustu 2018. godine. „Ja se zalažem i to ne krijem, to je politika koju predstavljam (…) za ragraničenje sa Albancima“, rekao je novinarima u Šidu 9. avgusta 2018, godine.

Mesec dana kasnije, na skupu u Kosovskoj Mitrovici 9. septembra, izjavio je da nije reč o promeni granica: „Kada vam pričaju da hoću da menjam granice, ne govore vam istinu”. Francuski Mond je desetak dana kasnije, 21. septembra, objavio tekst „Kosovo-Srbija: razmena teritorija, kraj tabua”, sa mapom na kojoj su oblasti o čijoj razmeni su pregovarali Vučić i Tači.

„Njihov plan, iako nije jasno formulisan, sastoji se u tome da se zameni sever Kosova oko Mitrovice, koji se naslanja na Srbiju i koji naseljavaju uglavnom Srbi, sa Preševom na jugoistoku Srbije, gde većinu čine etnički Albanci…”, pisao je francuski list. Ovu ideju su tada podržali Bernar Kušner, bivši administrator Kosova, Johanes Han, evropski komesar i Džon Bolton, savetnik za nacionalnu bezbednost Donalda Trampa.

Vučićevo rešenje

Predsednik Srbije je od tada više puta rekao da je „njegovo rešenje“ propalo. U intervjuu u maju prošle godine za televiziju Željka Mitrovića predsednik Srbije je rekao da će Kosovo dobiti nezavisnost i suverenost na celoj teritoriji, ne zato što će on da ga prizna, već zato što nije prošao predlog koji nudi, ali nije rekao o kom predlogu se radi.

Kažete niste čuli šta sadrži taj predlog, saglasan sam da niste čuli, a što ste ga napadali?“, rekao je Vučić, ograđujući se od posledica: „Pa ću onda da pitam mnoge koji su protestvovali (…) zašto ste to radili i kako je moguće da niste mogli da sagledate realnost i što ste ometali mogućnost da Srbija izvuče nešto za svoj narod i svoju zemlju“, rekao je Vučić.

Nešto određeniji je bio u razgovoru krajem jula za „Pavlović tudej“, privatni komercijalni sajt američke frilens novinarke srpskog porekla.

U intervjuu koji spada u domen političkog marketinga (tamo dokle predsednikovi ljudi zaduženi za odnose sa javnošću mogu da dobace), Vučić je rekao: „Kada sam govorio o demarkaciji Srba i Albanaca, to je bio veoma racionalan pristup.

Podsetiću vas da sam tada rekao da će od Srbije uvek da se traži da napravi ogromne ustupke a da ništa ne dobije zauzvrat. Onda su mi svi skočili na glavu. Nisu shvatili koliko je potrebno snage da se tako nešto kaže. (…) Rekao sam: Balkan balkanskim narodima, pustite nas da razgovaramo, da se dogovorimo’. Ali niko nikada nije hteo da nas pusti da razgovaramo i postignemo dogovor. (…) Kada sam predložio Albancima: ’Hajde da sednemo i da se dogovorimo, naš dogovor svi moraju da prihvate’, usledili su najžešći napadi na mene širom sveta. (…) Ponudio sam kompromisno rešenje koje niko nije želeo. Sad čekam šta će da ponude Srbiji što Srbija može da prihvati. Nisam još čuo. Ne razumem šta planiraju“. O  njegovom predlogu („demarkaciji“) „danas više ne razgovaramo“, objasnio je predsednik Srbije.

Od kada Vučić više ne pregovara sa Tačijem, nakon što je protiv bivšeg komandanta UČK u junu objavljena optužnica za ratne zločine, činilo se da je ideja o razmeni teritorija definitivno napuštena. Ovaj predlog se, međutim, ponovo provlači, u nedostatku drugih rešenja. Neimenovani izvor Figaroa iz Jelisejske palate je početkom jula rekao francuskom dnevnom listu da bi „razmena teritorija mogla da bude opcija ukoliko je prihvate različite strane“, ali da „nema utisak da je to danas slučaj“, kao i da „ima drugih načina da se dođe do priznanja Kosova i da se zaštiti srpska manjina“, ne objašnjavajući koji su to načini. Izvori Figaroa su tvrdili da ni Žosep Borelj nije protiv ideje o razmeni teritorija. Najveći protivnik ove ideje od početka je Nemačka.

Džon Bolton, koji se u međuvremenu priključio dugačkoj listi Trampovih saradnika koji su napustili Belu kuću, u intervju za N1 početkom avgusta je ponovo govorio o „zameni teritorija“ kao ideji koju bi američka administracija podržala, ukoliko bi se dve strane dogovorile, kao i da to ne bi imalo „nikakvog uticaja na Bosnu, Albaniju, Rumuniju, Bugarsku ili nekog trećeg“. Bolton je ovo izneo iako se Grenel u junu ogradio od bivšeg savetnika i rekao da razmena teritorija nikada nije bila Trampova ideja.

Jedan evropski pogled

Mišel Fuše, geograf i bivši savetnik Ibera Vedrina, francuskog ministra spoljnih poslova u vreme bombardovanja Jugoslavije 1999. godine, smatra da je Evropska unija „naklonjena razmeni teritorija čim se dve strane slože“, da je „Pariz na toj liniji“, a da se stav Berlina polako menja. „(Avdulah) Hoti (koji je zamenio Tačija u pregovorima) je otvoreniji za kompromis od (Albina) Kurtija“, smatra Fuše. „Argument da bi u pitanju bio presedan koji bi doveo do domino efekta (u Bosni) više nije održiv“. Šta je razlog? „Balkan je važan za Francusku i Evropsku uniju, zbog spoljnih uticaja, pitanja migracije, rizika od džihadista u Bosni i na Kosovu, kao i zbog pozitivnih aspekata: nastavak integracija Zapadnog Balkana (čim Francuska bude postigla suštinsku izmenu procesa proširenja)“, kaže Fuše. „Brisel je, kao i Vašington, opsednut uticajem Pekinga, Moskve, Ankare i zemalja Persijskog zaliva u regionu (setite se samo pro-Peking plakata u Beogradu)“, dodaje ovaj bivši ambasador Francuske u Letoniji i bivši direktor Centra za analize i planiranje u Ke d’Orseju, koji je 2017. godine podržao Emanuela Makrona na predsedničkim izborima.

Pariz, kao i Berlin i Vašington, gledaju sa podozrenjem na širenje kineskog uticaja na Balkanu, a Srbija je najdalje otišla u otvaranju vrata kineskim investicijama i prihvatanju političkog uticaja Pekinga. U njihovom interesu je da Vučića drže u zapadnoj sferi uticaja i spreče da Kinezi iskoriste ovu slabu tačku evropskog kontinenta i učvrste svoj uticaj. Glavni adut Brisela u ovoj trgovini je bilo obećanje da će Srbija ući u Evropsku uniju. Srpska strana je u tome videla mogućnost da traži više od onoga što joj se do tada nudilo – da potpiše sporazum o priznavanju Kosova kao nezavisne države, nakon što reši tehnička pitanja sa Prištinom. Što je veći strah u Briselu od Kine, to je pregovaračka pozicija Srbije bolja.

Evropljanima je jasno da bez Sjedinjenih država ne može da se postigne sporazum sa Prištinom. Fuše smatra da će Priština za sve da traži pristanak Vašingtona. Takav sporazum bi za Evropljane ranije bio prihvatljiv, kada su se pozicije Brisela i Vašingtona poklapale. Sa Trampom to više nije slučaj, pa bi postizanje nekakvog dogovora u Vašingtonu bilo predstavljeno kao uspeh njegove spoljne politike i poraz evropske diplomatije.

Bajdenov put ka Uroševcu

To može da bude teren za „iznenađenje“ koje pominje Vučić. Šta bi to bilo teško je reći, kao što je teško predvideti svaku Trampovu spoljnopolitičku odluku.

U prilog tome da bi u Vašingtonu zaista moglo da dođe do nekog preokreta govori i to što je u međuvremenu Kosovo postalo tema političkih rivala na predsedničkim izborima u Sjedinjenim državama. Bajden je početkom jula kritikovao Trampa zbog toga što ne sarađuje sa Evropskom unijom kada je u pitanju dijalog Beograda i Prištine.

To je bilo nakon što su u Briselu američku diplomatsku inicijativu nazvali „Rambo diplomatijom“. Sastanak Vučića i Tačija, koji je na Grenelovu inicijativu trebalo da se održi krajem jula u Vašingtonu, otkazan je kada je specijalni sud u Hagu za zločine počinjene na Kosovu od 1998. do 2000. godine objavio da je protiv Tačija podignuta optužnica.

Bajden je rekao da će da uradi suprotno od Trampa i da će da pogura sporazum čiji će rezultat da bude uzajamno priznanje. Grenel je odgovorio da politizuje pregovore između dve strane i da administracija Baraka Obame, u kojoj je Bajden služio kao potpredsednik, nije ništa učinila za Kosovo i Srbiju, dok je Trampova administracija omogućila tri sporazuma i nastavak dijaloga.

Okolnosti su takve da bi Tramp mogao da izdejstvuje još jedan nametnuti sporazum koji bi prikazao kao istorijski, kao što je bilo u slučaju nategnutog sporazuma između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata sredinom avgusta.

Trampova administracija želi da postigne neki spoljnopolitički poen pred izbore, Priština je pod šinjelom Vašingtona, a Vučić je u političkom trenutku kada bi mogao da se usudi na rizičan potez kada je u pitanju Kosovo, nakon izbora na kojima je osnažio vlast i kada opozicija gotovo ne postoji.

Vučić veruje da će pozicija Srbije biti gora ukoliko bi u novembru pobedio Bajden, čiji pokojni sin je služio u američkim jedinicama na Kosovu i po kome su kosovske vlasti nazvale deonicu puta od Gnjilana do Uroševca. Samo još nedostaje Bajdenova statua u Prištini, negde između spomenika Bilu Klintonu, biste Madlen Olbrajt i butika sa nazivom Hilari Klinton, što nije isključeno ukoliko kandidat demokrata pobedi na izborima.

Bivši američki ambasador u Beogradu, Vilijam Montgomeri, poručuje Vučiću da „ne bi smeo da propusti šansu da u Vašingtonu postigne dogovor u korist Srbije“, koji, smatra on, uključuje razmenu teritorija, jer su veliki izgledi da Tramp izgubi izbore u novembru, a Bajden je naklonjen Albancima i Kosovu u postojećim granicama. „Vučić mora (…) sada da deluje ili da možda zauvek izgubi šansu za rešavanje tog pitanja”, savetuje bivši ambasador. „Ključna će biti brzina. Jednom kada je teritorija promenjena, biće teško vratiti se nazad”, primećuje bivši američki diplomata.

Alergija na Klintonove

Tramp je alergičan na nasleđe Klintonovih i važno mu je da pokaže da je u stanju da napravi politički dil na međunarodnoj sceni za koji Evropljani nisu sposobni. Jedan komentator u Vašingtonu blizak Trampu napisao je u ultrakonzervativnom Vašington tajmsu u aprilu da je vreme da „propala Klintonova strategija o Kosovu uvene usred pandemije kovida“ i da ova provincija zbog koje se vodio „Madlenin rat“, sa populacijom skoro koliko u njujorškom Bronksu, ima nultu stratešku vrednost za SAD.

Pružajući neskrivenu podršku Trampu na predsedničkim izborima, srpske vlasti procenjuju da nemaju šta da izgube, jer bi dolazak Bajdena samo pogoršao njihovu pregovaračku poziciju.

U operaciji udvaranja američkom predsedniku na pomenutom sajtu, Vučić je hvalio Grenelove ideje o snaženju ekonomske saradnje Beograda i Prištine i razgovore u Beloj kući  koje je ranije imao sa Grenelom, savetnikom za nacionalnu bezbednost Robertom O’Brajanom i specijalnim Trampovim savetnikom i zetom, Džaredom Kušnerom. Jasno je stavio do znanja da je Trampova administracija otvorenija da sasluša predloge Srbije od prethodnih američkih administracija, kao i od sadašnjeg predsedničkog kandidata demokrata koji sledi političko nasleđe Madlen Olbrajt.

„Ne mogu da kažem da se Grenel složio sa našim predlozima, ali smo bar mogli da predstavimo naše ideje i planove i nismo bili prinuđeni da govorimo samo u smislu zadovoljavanja američkih interesa. Zato sam zahvalan Trampu i njegovom narodu“, objasnio je Vučić.

Kada bi se u Vašingtonu dogodilo „iznenađenje“ i kada bi došlo do nekog sporazuma i kada bi taj sporazum uključio „demarkaciju“ sa Albancima, Vučić bi ga predstavio kao poslednju šansu da se zaštite srpski interesi na Kosovu.

Takav dogovor bi bio postignut uz zaobilaženje Ujedinjenih nacija, koje su 2010. godine dale mandat Evropskoj uniji da vodi pregovore između Beograda i Prištine. Tramp, međutim, ne haje za međunarodne institucije. Da li će preokret u pregovorima između Beograda i Prištine ipak da se dogodi u Beloj kući.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari