Hrabri, usamljeni građani 1Veljanovski, Olenik i Milosavljević Foto: GDF

Zvanične institucije uzbunjivačima zameraju što, kada nešto saznaju, pre javnosti (tabloida) ne obaveštavaju instituciju u kojoj rade ili državne organe.

Najbolji odgovor stigao im je ovih dana od advokata Bože Prelevića koji je kazao: Da je kojim slučajem ono što je imao Aleksandar Obradović, uzbunjivač iz ‘Krušika’, rekao državnim organima „svi dokazi bi nestali!“

Uzbunjivač, zviždač, duvač u pištaljku… su pojmovi koji su dosta kasno došli na ovaj naš prostor kao, uostalom, i mnogi drugi pojmovi koji imaju veze sa demokratijom, transparentnošću, ljudskim pravima, slobodom izražavanja i drugim sličnim pojmovima. Početkom ovog veka pojam je posebno privukao pažnju posle afere sa Edvardom Snoudenom koji je obelodanio određene informacije iz službi u kojima je radio, a koje su bile dosta tajanstvene u SAD. Snouden je radio za Centralnu obaveštajnu agenciju i bio konsultant Državne bezbednosne agencije i obelodanio da razne službe u državi prate, prisluškuju i snimaju milione američkih građana. Nešto kasnije ova tematika je u globalnim razmerama izbila sa slučajem Džulijana Asanža i Vikiliksom (WikiLeaks) koji je svetskoj javnosti objavio detalje o tome kako se na neprimeren način ponašaju SAD u međunarodnim razmerama: pogrom nad civilima u Iraku, slučaj Gvantanama, a i veliki broj informacija vezanih za našu zemlju… rekao je profesror Rade Veljanovski otvarajući tribinu FP i GDF na temu uzbunjivači, na kojoj su još govorili programski direktor Fonda za otvoreno društvo Miodrag Milosavljević i advokat i predsednik GDF Aleksandar Olenik.

Hrabri, usamljeni građani 2
Olenik Foto: GDF

Uzbunjivač je osoba, odnosno fizičko lice koje ima određene informacije koje su vezane za kršenje ljudskih prava, korupciju, za forme i procedure unutar poslodavca nekog privatnog preduzeća, za ugrožavanje javnosti i bezbednosti, sve one stvari koje su bitne i protivne opštem interesu. Suština svega je da ta osoba ima ličnu hrabrost i lični integritet i da neće da ćuti, da neće da se sklanja i da ne štiti samo lični interes, nego da, rizikujući ga, ugodnosti i svoj život i položaj svoje familije i porodice, prijatelja… izlazi u javnost sa informacijama koje ima.

Olenik navodi tri vrste uzbunjivanja: unutrašnje, unutar neke organizacije ili preduzeća, spoljašnje, kada neko zna recimo nešto o korupciji i o tome obavesti policiju i tužilaštvo i treća grupa je uzbunjivanje javnosti. Zakon je posebno restriktivan u slučaju uzbunjivanja javnosti, koje je najbitnije u šta smo se uverili poslednjih mesec dana.

Hrabri, usamljeni građani 3
Milosavljević Foto: GDF

Milosavljević kaže da je uzbunjivač „građanin koji je, kada vidi nepravdu i bezakonje, spreman da istupi i kaže da je stvar takva“. On tvrdi da je, ne samo kod nas, vrlo malo ljudi („tek četiri odsto“) je spremno da prijavi korupciju, kršenje ljudskih prava i sve ono što predstavlja nepravdu. Meni je, veli Milosavljević, u sećanju ostao slučaj Ivana Ninića, narodnog poslanika koji je sa šesnaest godina prijavio korupciju. Kao učenik srednje škole stanovao u domu „Petar Drapšin“ i pošto je morao svakog meseca da daje sto dinara za abonentsku karticu postavio je pitanje – kako se troše te pare, a onda su krenule nevolje… i ono što je mene najviše rastužilo u celoj priči jeste činjenica da mu niko nije prišao, osim poverenika za informacije od javnog značaja i Srpske radikalne stranke!?“

Veljanovski je naveo primer Petra Ilića iz Zrenjanina, radnika opštinske uprave koji je 2012. godine izneo podatak da u budžetu ove opštine nedostaje dva miliona dinara! Umesto da bude pohvaljen ili unapređen, premešten na niže radno mesto a na njegovo mesto postavljen je čovek zbog koga je Ilić pokrenuo uzbunjivanje.

Da uzbunjivanja ne ostaju „mrtav glas“ potrebna je pomoć medija i javnosti, uz pomaganje zakona i institucija. „Svi zakoni koji se bave zaštitom uzbunjivača imaju dva smera delovanja. Prva akcija treba da bude zaštita uzbunjivača od odmazde, odmah u startu, bez proveravanja. To je prvi cilj! Drugi cilj, je akcija državnih organa da se ispita na šta uzbunjivač ukazuje. Ako ima razloga za ukazivanje uzbunjivaču prva zaštita postaje institucionalna, bolja, kvalitetnija, a oni na koje je ukazivao bivaju kažnjavani, procesuirani… Ako se na kraju tog postupka pokaže da to na što je on ukazivao nije istina, tek onda može da se uzbunjivaču ukine zaštita od odmazde i da čak bude procesuiran zbog lažnog uzbunjivanja“, kaže Olenik.

„Kod nas u više primera imamo suprotno reagovanje države i u startu im se ne daje nikakva zaštita, a sledeći korak je pokretanje postupka ne tamo gde je uzbunjivač ukazivao nego protiv – uzbunjivača! Primer: Imamo postupak protiv Aleksandra Obradovića, ali nemamo postupak u ‘Krušiku’. Čak ni formalno! Ali se zato protiv uzbunjivača vodi istraga i tu dolazimo do velike zloupotrebe pravosuđa, sve se drži u mraku, jer skoro mesec dana niko nije znao da (li) je uzbunjivač u pritvoru. Zašto su držali mrak? Jer znaju da je jedina efikasna akcija koja može da zaštiti uzbunjivača – javnost! Da nije bilo pritiska javnosti Aleksandar Obradović bi još bio u Centralnom zatvoru ovde u Beogradu i drugačije mu se ne bi moglo pomoći bez obzira na zakon koji postoji. Dobro je da imamo zakon, ali ovaj zakon je imao nameru da isključi javnost, on postavlja nesrazmeran broj prepreka koje bi trebalo da se ispune u formalnom i suštinskom smislu da bi uzbunjivč dobio zaštitu.

Hrabri, usamljeni građani 4
Veljanovski Foto: GDF

Zvanične institucije uzbunjivačima, ističe Veljanovski, zameraju što, kada nešto saznaju, pre javnosti (tabloida) ne obaveštavaju instituciju u kojoj rade i državne organe. Najbolji odgovor stigao im je ovih dana od advokata Bože Prelevića koji je kazao da je kojim slučajem ono što je imao da kaže Obradović rekao državnim organima ‘svi dokazi bi nestali'“.

„Kod nas građani radije korupciju prijavljuju tabloidima, u čemu  ima osnova jer građani ne veruju institucijama“, kaže Milosavljević, navodeći primer zamenik javnog tužioca iz Čačka koji mu je rekao dva razloga zašto neće da se bavi političkom korupcijom: ‘Prvo, meni je mala plata, i mi smo hijerarhijska institucija. Viši tužilac uvek može da dođe da mi uzme predmet koji se tiče visoke političke korupcije (čak mi o tome ne ostavi pisani trag!) i onda sam ostavljen na ledini i čovek koji se zamerio lokalnoj policiji, mafijašu'“.

„Privatno sam sklon da obeshrabrujem uzbunjivače(!), ističe Milosavljević. To mu je ostalo od „učenja“ od bivšeg australijskog ombudsmana koji u toj zemlji imaju odličan sistem zaštite uzbunjivača (od promene identiteta do slanja u drugu državu), što je kod nas nazemislivo. Nemam poverenje u sud u smislu davanja efikasne zaštite uzbunjivačima i ne ohrabrujem nikoga jer mi je australijski ombudsman rekao da je život uzbunjivača i pored zaštite – usran!

„Ko će sada da zaposli Obradovića ako zna da će opet da cinkari… Imamo dovoljno informacija o korupciji u našem društvu na osnovu kojih institucije mogu da rade i nema potrebe da se ljudi koji nemaju podršku izlažu svemu tome. Milosavljević je naveo i podatak da Agencija za borbu protiv korupcije ima u svojoj nadležnosti i kntrolu političkih stranaka. „Poslednji put kada sam video podatke, Agencija je najviše prijava podnela protiv Komunističke partije ‘Josp Borz Tito’! Dakle, imamo odlične zakone, ali je problem što ih ne primenjujemo! Agencija treba da kontrološe sve stranke koje su na vlasti i da iz šešira izvuče dve stranke iz opozicije.

Ostaje pitanje, rečeno je na tribini FP i GDF hoće li jednog dana neka nova vlast uzbunjivaču Obradoviću ponuditi neki bolji posao.

Anonimnost uzbunjivača: da ili ne?! „Anonimnost je generalno dobra i mora da se sprovede na pravi način, da oni koji treba – da znaju, a oni koji ne treba da znaju – da nikada ne saznaju. To nas dovodi do toga da treba da imamo sistem“, kaže Olenik, „a menjanje sistema se sprovodi menjanjem politike!“

Ako politika ostane ista, sve će kod nas i dalje da bude „kobajagi“ (sve ima ali ne fukncioniše). Anonimnost je dobra, kaže Oleik, ako može da ostane do kraja anonimna i da rezultate, a loša je ako se koristi za zloupotrebu i ako na kraju taj koji treba da bude anoniman ne ostane anoniman.

Stanisavljević ne veruje u anonimnost u zemlji u kojoj svi „vole da cinkare“.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari