Imamo takmičarske, ali nepoštene izbore 1Foto: Srđan Veljović

Danas je situacija po pitanju demokratičnosti izbornog procesa slična onoj tokom 90-ih.

Na delu je autoritarni režim sa demokratskom fasadom – takmičarskim ali ne i poštenim izborima, suzbijanjem opozicije, sistematskim kršenjem medijskih sloboda i masovnim zloupotrebama vlasti. Pregovora je bilo i ranije, ali bez rezultata, pa ne treba očekivati koncesije vlasti bez značajnijeg unutrašnjeg i spoljnog pritiska. Kada je reč o sadržaju pregovora, demokratska opozicija i međunarodni igrači su do sada insistirali na dugoročnim popravkama institucionalnih rešenja o sprovođenju izbora, regulatornom okviru i zloupotrebama javnih resursa u stranačke svrhe – kaže u razgovoru za Danas profesor Fakulteta političkih nauka Nebojša Vladisavljević.

Odgovarajući na pitanje o mogućnostima za unapređenje izbornih uslova, o čemu se trenutno vode pregovori između vlasti i opozicije, profesor nastavlja:

„Sadašnji institucionalni okvir nije prepreka slobodnim i poštenim izborima i medijskim slobodama, već selektivna primena zakona. Bolje je insistirati na ad hoc rešenjima koja možda neće zadovoljiti visoke i nijansirane zahteve stručnjaka-specijalista, ali će ublažiti drastičnu neravnopravnost vlasti i opozicije do izbora, pre svega kada je reč o pristupu medijima. Tek posle pada nedemokratske vlasti ima smisla raspravljati o trajnim popravkama institucionalnog okvira.“

On ovako sagledava aktuelno stanje demokratije u Srbiji, u intervjuu povodom objavljivanja njegove nove knjige „Antibirokratska revolucija“ u izdanju Arhipelaga.

* U vašoj novoj knjizi „Antibirokratska revolucija“ bavite se burnim političkim događajima, među kojima su najpoznatiji protesti 1988. i 1989. godine, koji su doveli do sloma jednog društvenog i političkog sistema, zamene socijalizma nacionalizmom, a kasnije i dezintegracije Jugoslavije. Da li je Milošević organizovao te događaje?

– Zanimljivo je da se tokom antibirokratske revolucije prepliću autonomno delovanje običnih građana i autoritarna mobilizacija „odozgo“. Taj veliki talas mobilizacije izvire iz dva društvena pokreta koji su se razvijali autonomno od sredine te decenije. Sve češći i masovniji štrajkovi industrijskih radnika prelaze postepeno u demonstracije širom zemlje i radikalizuju se posle mera štednje Savezne vlade 1988. S druge strane, peticije i protesti Srba na Kosovu, kao i masovni dolasci u Beograd, uvezuju se u društveni pokret pre nego što se Milošević zainteresovao za kosovsko pitanje a radikalizuju se sredinom 1988. Tek u kasnijim fazama mobilizacije je Milošević kooptirao ključne ciljeve oba pokreta i njihove vođe i zloupotrebio ih protiv svojih političkih protivnika. Praktično je tih meseci na delu transformacija jugoslovenskog decentralizovanog socijalizma u populistički autoritarizam koji obeležava Srbiju i Crnu Goru u prvoj polovini 90-ih.

* Jedan od važnih momenata kojim se bavite u knjizi jesu događaji koji su prethodili Osmoj sednici i odnos Slobodana Miloševića prema Ivanu Stamboliću. U kojoj meri je politički progon koji je tada počeo doprineo jačanju Miloševićevog kulta vođe?

– Taj okršaj u partijskom vrhu nije značajnije uticao na širu javnost a sličnih sukoba je bilo i u drugim republikama. Milošević i Stambolić, predvodnici dve frakcije zasnovane na ličnim vezama, sukobili su se oko kontrole nad partijskom državom. Zanimljivo je da su se ranije pripadnici mlađe političke generacije, koji su dominirali scenom Srbije već sredinom 80-ih, slagali oko političkih prioriteta kao što su ekonomske reforme, kosovsko pitanje i ustavne promene u republici i federaciji, a razlike su tada taktičkog tipa.

Milošević je uspeo da ukloni sa vlasti svog dugogodišnjeg zaštitnika i prijatelja jer je kao šef partije kontrolisao regionalne partijske poverenike i institucionalne arene u kojima se sukob odvijao, stekao podršku preostalih pripadnika „stare garde“ u rukovodstvu a mnogim partijskim funkcionerima tada ostavljao utisak odlučnijeg političara. Tek u naknadnim tumačenjima su obe strane pravdale učešće u borbi za ličnu prevlast „borbom protiv srpskog nacionalizma“ odnosno „sprečavanjem podele Srbije na tri dela“. Milošević stiče veliku popularnost među građanima tek godinu dana kasnije pod uticajem velikog talasa mobilizacije građana koji je oportunistički podržao. A zatim je višestruko uvećao svoju moć.

* Taj motiv „političkog oceubistva“ prisutan je i u današnjim partijskim odnosima, na sreću bez stvarnih ubistava, ali ponavljao ga je aktuelni predsednik države Aleksandar Vučić, prvo udaljavanjem od Vojislava Šešelja, a zatim i Tomislava Nikolića. Zašto nismo uspeli da prevaziđemo ovakav način političke borbe?

– Sporovi uticajnih a ranije bliskih političara se u javnosti najčešće svode na lične odnose i analiziraju iz emocionalnog ugla. Ipak, takve sporove ne treba dramatizovati jer izviru iz promena odnosa političkih snaga, institucionalnog i političkog konteksta, ličnih prioriteta ključnih protagonista i raznih spoljnih uticaja. Lični okršaji su deo političkog života i primere vidimo ne samo u autoritarnim već i demokratskim zemljama. Boris Džonson se tako oštro suprotstavio premijeru Kameronu, svom partijskom kolegi i prijatelju, oko referenduma o Bregzitu a nešto kasnije se našao i na njegovom mestu.

* U knjizi se bavite i nastajanjem srpskog pokreta na Kosovu osamdesetih godina. Na koji način i u kojoj meri su ova dešavanja oblikovala odnose Beograda i Prištine i „kosovski problem“ koja je i danas živ i aktuelan?

– Protesti Srba sa Kosova sredinom 80-ih samo su deo talasa mobilizacije u pokrajini koji je uključio i proteste Albanaca koji su tražili zaštitu svojih prava, baš kao i njihove komšije. Naravno, to je samo isečak šireg kosovskog pitanja. Kosovo je u većem delu svoje moderne istorije bilo duboko podeljeno društvo, polarizovano sukobima Albanaca i Srba. Te podele su pojačane politikom dominacije jedne ili druge zajednice, a naročito represivnom politikom Miloševićevog režima prema Albancima i ekstremnim nasiljem na obe strane krajem 90-ih.

Takvi sukobi oko nacionalnog samoopredeljenja, pojačani istorijskim sećanjem na ekstremno nasilje, često opstaju decenijama. Primeri su sukobi u Izraelu i Palestini, Severnoj Irskoj, Bosni i Hercegovini i na Kipru. Rešenje zahteva kompromis sukobljenih strana i raznih protagonista na obe strane, kao i podršku ključnih međunarodnih činilaca koji obično imaju suprotstavljene interese. Imajući u vidu trenutno stanje, rasplet kosovskog pitanja nije odmah iza ugla.

* Protesti kojima ste se bavili u knjizi „Antibirokratska revolucija“ suštinski se razlikuju, po svojim ideološkim obeležjima i po ishodima, od protesta koji su doveli do „petooktobarske revolucije“ koje ste takođe obrađivali ranije u knjizi „Uspon i pad demokratije posle Petog oktobra“. Iako suštinski različite, obe ove revolucije karakteriše „pad“, odnosno izostanak izgradnje demokratije u našem društvu. Zašto – gde smo to pogrešili pa danas još uvek govorimo o borbi protiv autoritarizma, bez mnogo uspeha?

– Reč je o bitno različitim talasima mobilizacije. Antibirokratskom revolucijom su dominirale nacionalne, socijalne i različite političke teme, uključujući zaštitu prava raznih grupa i širenje političke participacije, ali ne i zahtevi za slobodnim izborima. Zato je i jedan od ključnih ishoda populistički autoritarizam, a ne demokratija.

Nasuprot tome, slobodni i pošteni izbori i zaštita osnovnih sloboda građana, naročito medijskih sloboda, glavni su zahtevi demokratskih snaga 90-ih, izoštrenih na talasima protesta u više navrata. Velike demonstracije Petog oktobra samo su vrhunac masovnog otpora Miloševićevom autoritarizmu tokom prethodne decenije pa ne čudi da je usledio veliki uspon demokratije. U knjizi o toj temi sam opisao robusno političko takmičenje između vlasti i opozicije i unutar vladajućih koalicija, široko učešće civilnog društva u političkom životu i neprestano preispitivanje odgovornosti javnih funkcionera od strane javnosti, naročito u prvoj deceniji posle pada Miloševića. Reč je dakle o funkcionalnoj evropskoj kontinentalnoj demokratiji. A ne treba zaboraviti ni da su petooktobarske stranke izvele zemlju iz međunarodne izolacije, pokrenule ekonomske reforme, transformaciju zajedničke države sa Crnom Gorom i borbu protiv korupcije.

Ustavne promene neće imati efekta u režimu lične vladavine

* Po pitanju ustavnih promena koje su aktuelne, vaš stav je i ranije bio da to treba ostaviti po strani na nekoliko godina, do promene vlasti i uspostavljanja demokratskih institucija. Koliko će biti problematična izmena Ustava u kontekstu urušenih demokratskih institucija i dvotrećinske većine vlasti u Skupštini?

– Problem danas nije samo nelegitimna autoritarna skupština koja bi trebalo da usvoji predlog promena ustava. Naime, ustavne promene i druge izmene institucionalnog okvira neće imati nikakvog efekta u ličnom režimu koji počiva na privatizovanoj i proizvoljnoj vladavini i selektivnoj primeni propisa. Fino podešavanje institucija ima smisla samo u miljeu demokratije – slobodnih i poštenih izbora i zaštite slobode izražavanja, medija, okupljanja i udruživanja. Danas takve izmene mogu samo da ostave pogrešan utisak koncesija nedemokratske vlasti opoziciji i privida demokratije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari