Vukadinović: Stepen poverenja u vlast veoma nizak 1Foto: FoNet/ Zoran Mrđa

Podržavam uvođenje vanrednog stanja, iako postoje u javnosti kontroverze da je to moglo da se reši i uvođenjem vanredne situacije, kao blažim oblikom.

Vanredno stanje bilo bi mnogo legitimnije da je tu odluku donela Skupština Srbije. Ovo sada što sledi biće ubedljivo najveće iskušenje kako za aktuelnu vlast, tako će biti i neka vrsta pokazatelja vitalnosti i samoodbrambenog kapaciteta čitavog društva. Moram priznati da sam prilično skeptičan i prema jednom i drugom. Manje se plašim režimskih zloupotreba vanrednog stanja, mada ne sumnjam da će i toga biti, ali me više brine da oni zapravo nemaju dovoljno snage, pameti i organizacione sposobnosti da sprovedu mere koje se moraju sprovesti. Tim pre što je očigledno stepen poverenja u vlast i poruke vlasti veoma nizak, čak i kod njihovih pristalica – kaže u razgovoru za Danas Đorđe Vukadinović, samostalni poslanik i glavni i odgovorni urednik Nove srpske političke misli.

* Kako u svetlu akutne situacije sa epidemijom korona virusa vidite situaciju sa izborima?

– Javnost i mediji su već definisali stvar naslovima poput „izbori u doba korone“ i slično. Realno govoreći, ni pre ove epidemije atmosfera u društvu nije bila sjajna, niti povoljna za vođenje kampanje i vršenje takozvanih „izbornih radnji“, a sada je stvar dovedena praktično do apsurda. Režim je objektivno i praktično ubio politički život u Srbiji, a ova aktuelna situacija sa pandemijom korona virusa je to stanje samo dodatno ogolila. Poznato je šta ja mislim o bojkotu, a pogotovo o načinu na koji je zakazan 8-9 meseci pre samih izbora. Međutim, činjenica je i da izbori u ovom trenutku i u ovakvim uslovima nemaju nikakvog smisla.

* Čini se da će izbori biti odloženi.

– Mislim da gotovo nema nikakve sumnje da će izbori morati da budu odloženi, samo je pitanje – na koliko. Ove prve najave predsednika Vučića u kojima se pominje desetak dana prosto nisu realne. Ako je reč samo o tome, onda bolje da ih i ne pomeraju. Uostalom, stručnjaci upravo za kraj aprila predviđaju vrhunac zaraze, nakon čega se, u optimalnom slučaju, može očekivati stišavanje. Stoga se, verovatno, kao najraniji termin može računati na početak juna. To iz medicinskih razloga. Ali nije isključeno da psihološki i politički razlozi nametnu i opciju odlaganja za jesen. No, mislim da bi takva odluka već zahtevala širi društveni i politički konsenzus.

 * Da li ćete Vi izaći na izbore nezavisno od toga da li će da budu pomereni?

– U trenutku dok ne znamo šta nas čeka sutra ili za desetak dana, gotovo da je nepristojno i pričati o izborima, a kamoli voditi neku izbornu kampanju. Uostalom, pogledajte samo šta čini sadržaj devedeset odsto vesti u našim, a i svetskim medijima. Da li mislite da je, čak i nezavisno od naše poznate medijske situacije, u ovakvim uslovima moguće imati normalne izbore i pozivati građane na političke skupove i biračka mesta?

* Najavili ste da nameravate da izađete na izbore zajedno sa Miladinom Ševarlićem. Da li ste razgovarali još sa nekim o tom nastupu na izborima i koja opcija vam je najbliža?

– Razgovarao sam sa dosta ljudi. I gotovo svi su se složili da je postojeće stanje neodrživo i izrazili spremnost da se na neki način uključe u stvaranje fronta o kojem sam govorio. Odluka o izlasku ili neizlasku na izbore je, zapravo, sekundarna u odnosu na odluku da se pravi jedan opštenarodni pokret za spas koji bi pokušao da animira trenutno pasivne i apatične delove društva, koji nisu za ovu vlast, ali ne veruju u mogućnost promene i ne vide alternativu u postojećoj političkoj i partijskoj ponudi. Stranke su postale preduzeća i servisi za zapošljavanje. Najveća u tome najviše prednjači, ali skoro sve su skrojene po tom modelu. Izbori mogu biti prilika da se promovišu nove ideje i ljudi, ali se ovaj front ne pravi sa jednokratnim i dnevnopolitičkim ciljem.

* Da li ste u stanju da prikupite ovoliki broj potpisa koliko je potrebno? Za kampanju je potrebno i dosta para, kako ćete to obezbediti?

– Ta uredba o deset hiljada kod notara overenih potpisa tipična je oligarhijska i partokratska mera, sračunata da obezbedi pristup samo vladajućim, ili od vlasti „autorizovanim“ političkim akterima. Interesantno je da ni vlast ni najveći deo opozicije čak i kada se najžešće svađaju ne diraju u to restriktivno i oligarhijsko pravilo. A upravo su nedavne izmene izbornog zakona koje su, navodno, imale za cilj „demokratizaciju“ i veću reprezentativnost izbornog procesa bile prilika da se ovaj uslov ublaži, odnosno traženi broj potpisa smanji, ili barem da se omogući da oni budu besplatni. Ali naravno da to nije učinjeno. Ako odlučimo da izađemo na izbore, pozvaćemo građane da to podrže potpisima i malim donacijama. Nemamo nikakve tajne donatore iz inostranstva, niti iz vlasti, niti iz opozicije. Na izborima, kad god bili i kad budemo izlazili, nećemo imati nijedan bilbord, niti plaćeni novinski oglas – i verujte da ćemo proći bolje od mnogih.

 * Smatrate da možete da pređete cenzus od tri odsto?

– Lakše je preći cenzus nego pošteno, bez pomoći vlasti i bez stranačke infrastrukture, kancelarija itd, sakupiti onih deset hiljada potpisa. Zato sam i rekao da je ta mera oligarhijska, restriktivna i nedemokratska. Rekao sam na samom početku: ako ne mogu da budem siguran da možemo da napravimo priču koja će uticati na kurs državne politike, neću da učestvujem samo kao fikus. A pogotovo neću da – poput nekih – od vlasti tražimo i očekujemo „milosrđe“ u vidu potpisa i političke logistike. Mislim da sam u protekle četiri godine u skupštini, uprkos vrlo nepovoljnim okolnostima i neprijateljskoj atmosferi, u velikoj meri pokazao šta znači biti zaista nezavisni i zaista narodni poslanik. Nije mi mandat imperativ. Želim da pomognem da u skupštinu uđe mnogo takvih i, po mogućstvu, još boljih od mene, koji će moći zastupati odgovornu i suverenističku državnu politiku. A to znači borbu protiv predaje nacionalnog suvereniteta i rasprodaje nacionalnih resursa. Nije lako istovremeno se boriti i protiv režima, i protiv bojkota, i protiv apatije i straha od pandemije virusa. Ali neću učestvovati tek reda radi.

* S obzirom da ste ipak opredeljeni za izlazak na izbore, smatrate li da su izborni i medijski uslovi dobri?

– Nema nikakve sumnje ni dileme da su uslovi loši. Ali bili su loši – i, zapravo, još lošiji – 2016, 2017. i 2018. A posebno na predsedničkim izborima, pa su svi izašli, čak i mnogi koji nisu trebali i koji su znali da nemaju ama baš nikakve šanse. A tu je, na predsedničkim izborima, princip da „pobednik nosi sve“, eventualno još drugoplasirani ima neku političku korist, a svi drugi su učestvovali samo zbog promocije i nekoliko stotina hiljada evra namenjenih za to iz državne kase – i niko, ni jedan jedini građanin od tog njihovog izlaska nije imao nikakvu korist. Zato, ako je bilo koje izbore trebalo bojkotovati, onda su to bili predsednički 2017. Nasuprot tome, ovde sada imate – ili ste imali – realnu šansu da osvojite neke gradove i opštine, da osvojite, na primer, trećinu poslaničkih mesta i iz republičke i lokalnih skupština vršite ozbiljan medijski i politički pritisak na režim. Ali, kao što rekoh, hajde da sačekamo da prođe ova epidemija, pa da još jednom, hladne glave, sednemo i vidimo šta bi trebalo činiti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari