Kad napišeš Kosovo, izdaješ Kosmet 1

„Zašto uporno koristite naziv Kosovo umesto Kosovo i Metohija?“

Kad napišeš Kosovo, izdaješ Kosmet 2

Zato što su to podaci Kosovskog instituta za javno zdravlje.

„Molim?“

„Šta vas tačno sprečava da koristite tačan naziv?“

„Zašto forsirate Sever Kosova umesto severni deo Kosova i Metohije?“

Zato što Metohija geografski nije na Severu Kosova.

„Stvarno? Zanimljivo tumačenje. Šta je tačno Centralno Kosovo?“

Koristimo oba.

„Zašto koristite oba?“

Zato što se koriste oba. Zato što različite strane, pojedinci ili institucije, koriste različite termine. Koristimo posebno i Metohija.

„Koliko albanskih medija koristi naziv Kosovo i Metohija?“

To nije pitanje za nas. Odgovaramo na ono što se tiče naše redakcije.

„Gde i kada je odlučeno da se koriste oba naziva?“

Poput nekadašnjeg zlatnog doba srpskog hardtoka, jedne večeri nas je posle objave vesti o dnevnoj kovid 19 statistici iz Prištine, na Tviteru pitanjima rešetao izvesni Ekonomski migrant, virtuoz na kamiončelu, Partizanov zilot. Umesto ignorisanja pitanja javnosti, u najboljoj veri da se još uvek nisam inficirala mutiranim virusom hibridnog elitizma umiruće profesije, odlučila sam da na infantilno osnovna pitanja odgovorim na isti način – jednostavno i iskreno. Ionako mi inspiracija za pisanje ovog teksta nikako nije nadolazila.

„Ah, izvinjavam se, sada sam ispitao ko vas je osnovao i ko vas finansira… Sve mi je jasno. Moja je greška što neselektivno zapraćam sve što dolazi sa Kosova i Metohije. Alal vam pare!“

Potom i rekapitulacija:

„E sad ovako, dragi drugari… Neko vreme pratim nalog ŽKoSSevnews jer prosto želim da imam informacije sa Kosova i Metohije, pa iz tog razloga pratim sve što naleti. Danas mi je upalo u oči da prečesto, umesto Kosovo i Metohija, koriste samo Kosovo prilikom izveštavanja… postavim pitanje, pa iziritiran još par pitanja što možete videte u ss (fotografije). Ovakvi odgovori su me naterali da vidim ko stoji iza ove agencije. Saznajem da je u pitanju izvesna nevladina organizacija, koja se na svojoj Fejsbuk stranici čak i hvali svojim finansijerima. Postaviću i taj ss… Sve to postoji u Kosovskoj Mitrovici!!!“

Pa overa:

„Hej, @avucic, @KoSSevnews ti je strana agentura u Kosovskoj Mitrovici. Znam da znaš, ali volim da znaš da još neko zna. Pozdravi keramičara!“

Dakle, egzekucija u nekoliko minuta – zilotovski odsečno, smešteni smo u tamu hada kao tipična nesrBska aždaha, dok je virtuoz Đorđe na svetom kamiončelu poleteo u belinu raja za zaslužne duše i blokirao nas. Digitalna ekonomičnost na delu.

Preostalo mi je samo da po sećanju, kao svoju zlehudu sudbinu prigrlim jedinu preostalu reč sa ličnog pečata virtuozovog Tviter svitka, koja nije opisivala njenog junaka, već je dodeljena nama: migrant, onaj bez teritorije. To jest, bez Metohije, ili i Kosova i Metohije.

I zaista, kud god se mrdnem, čuknu me u glavu ko u tikvu bez korena.

U istom danu i u dalje dobroj veri da nisam hibridni profesionalac, već da baštinim oldtajmerske vrednosti dijaloga i debate, odobrila sam objavljivanje teksta kolumniste iz Prištine o tome zašto novinarka javnog servisa Kosova „nema pravo“ da koristi reč „Metohija“.

Tekst Fadilja Ljepaje „Profesija, pravo i pravda“ jedna je u nizu serije kolumni srpskih i albanskih intelektualaca na našem portalu koju smo pokrenuli nakon što je novinarka RTK nedavno dobila drugu opomenu zbog toga što je u izveštavanju koristila Metohija, a što je u njenom kolektivu protumačeno kao širenje rasne i verske netrpeljivosti.

Suštinski, ovaj incident nije ništa drugo do silikonska modla u koju se izliva bipolarnost dva naroda, naizmenično na štetu jednog i drugog, već decenijama.

Možda će se i ovaj urednički potez da se slobodom govora priđe arhimitu ispostaviti kao infantilno gubitnički, ali mi na um, evo, za već 40 godina kosovske krize, ne naleže rezervna misao u odnosu na to da tamo gde vlada tabu, caruje neznanje, a ljudsku pristojnost kosi strah od drugog i drugačijeg jer se iz njega rađa mržnja; i toga da elite imaju obavezu da svoja društva izvedu iz jednog i drugog ćorsokaka.

Ljepaja je u svojoj striktnosti pridržavanja slova kosovskog ustava i zakona priznao da je ipak tolerantan, te se ograničio samo na vreme koje novinarka provede na radnoj dužnosti, ostavljajući joj na volju da van radnih sati govori slobodno ono što misli, ali je naše čitaoce zato opomenuo i da „skoro 100 odsto građana iz albanske zajednice i većina drugih nacionalnosti na Kosovu to ne vide kao pitanje slobode izražavanja“… već kao „prekršaj za koji se snose posledice“… kao „pojava koja iritira građane albanske i druge nacionalnosti“. Ukoliko se ova tema posmatra kao „pitanje (ne)pravde, onda za takve stvari se treba (iz)boriti politikom“, posavetovao je.

Kada 95 odsto površine tela zahvati iritacija spoljnih alergena, reakcija organizma bude đavolski burna, pomislila sam, i sama sklona alergijama.

Šta je radila srpska politika u vreme kada se pisao kosovski ustav? U vreme kada se pripremala integracija?

Od vremena kada su Srbi postali nezaobilazni deo kosovske vladajuće koalicije? Samu sebe sam istovremeno stavila na muke rešetajući se pitanjima, premda više retoričkim no što sam bila raspoložena da domišljam precizne novinarske odgovore.

Usred insistiranja sa raznih strana na striktnoj primeni rodoljubivo puritanske semantike, misli su mi srećom skrenule u Goraždevac i Osojane.

Mladi urednik jedinog lokalnog medija na srpskom jeziku iz Metohije – Radio Goraždevca, Darko Dimitrijević, koji sa suprugom i dve dražesne, visprene devojčice živi u plodnoj ravnici kraj Bistrice, okružene mitskim planinama i barem sa toliko nedaća koliko je grandiozna i njena lepota, zaličio mi je na moguću čarobnu formulu opstanka i srpske i kosovske leksike: Istrajava dovoljno blizu Visokih Dečana, sa sunarodnicima, sa jedinim kolegom u studiju i uz svoju porodicu, da je moguće da i Metohija opstane.

Dovoljno je blizu Peći, Kline, Prizrena, Prištine, Gračanice i Kosovske Mitrovice da suživot podeli sa saradnicima, poznanicima i prijateljima, i da tako odmeri breme prošlosti generacije očeva, ali i dobije šansu i specifičnu težinu svog doba sa čime će moći da utiče na budućnost svoje dece.

Konačno, u istom danu me je dočekao predizborni spot supersonične sile Srbije, svevišnja tri S, sa porukom za decu Srbije. U njemu nisam videla našu decu.

Budućnost Srbije prestala je da se od severa ka jugu prebrojava u Vranju, onako kako će se brojati glasovi na lokalnim izborima u junu.

Učinilo mi se da dole vidim onu praznu tikvu, koju sve češće viđam u vremenskim prognozama RTS i Pinka.

Da ne ostanem i bez profesije, pa da pitam autore ovih digitalnih sadržaja:

Zašto ni onaj drugi ustav nije mapirao decu Metohije? Redakcije sunčeve zrake, oblake i kišu nad Kosovom?

Već sledećeg dana isto pitanje je kružilo društvenim mrežama ovde na Kosovu, razumljivo, lokalni Srbi su postavljali ovo pitanje: Čija su deca odavde? A u smiraj istog, voila, na stranicama čelnika Srpske liste i aktivista osvanuo je brže-bolje sklepani hibrid: Za decu Kosovske Mitrovice, za decu Zvečana, za decu Pomoravlja, za decu Gračanice, za decu Štrpca, za decu u Gori, za decu Metohije I tako sve do Vranja…

Ali! Čija su deca Kuršumlije, Bujanovca, Medveđe, Preševa, Raške, Kosovske Mitrovice, Štrpca, Gračanice….? Čiji je hidrometeorološki zavod zadužen za ustavnu preambulu Srbije?

Autorka je urednica portala Kossev iz Kosovske Mitrovice

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari