Ko je Trojanski konj u opoziciji 1Foto: BETAPHOTO/ LUKA FILIPOVIC

U slučaju izbora 2020. “druga strana” biće političke snage okupljene oko Dragana Đilasa koje će, verovatno, ostati pri bojkotu. I to pretrčavanje može, kao i u slučaju arhetipske ratne varke u Trojanskom ratu, umesto “poklona” tvrđavi vlasti SNS-a, predstavljati njeno rušenje.

Treba razjasniti da takva organizacija ne mora u ovom trenutku da ima određeni skriveni plan, već da će se u ulozi Trojanskog konja naći i zadesiti zahvaljujući razvoju događaja.

Da bi se to razumelo, treba poći od nekoliko svima vidljivih činjenica, bez gledanja u drvene konje iz helenskih epova. Prva, je da su izbori politička situacija po sebi, ne više jedna unapred garantovana procedura. Ne moramo ići do Amerike Donalda Trampa da to shvatimo, možemo se osvrnuti na 6. oktobar i izbore na Kosovu. Na teritoriji koja nema ni dva miliona stanovnika i koja je međunarodni protektorat i pod nadzorom brojnih stranih službi, iskonstruisana je kriza “otrovni glasovi”, gotovo smešna po svojoj naivnosti. Ali, politički nije nimalo naivna. Dok se u Francuskoj 2017. od preko 40 miliona stanovnika, koliko uveče na izborni dan znalo da je pobednik Emanuel Makron, u Prištini se skoro dva meseca posle glasanja, još ne zna ko je prešao cenzus i da li Aljbin Kurti ima većinu sa Isom Mustafom bez Srpske liste.

Dalje, ključ svakih izbora postala je neka krizna situacija – Tramp će se uostalom boriti za drugi mandat, iz pozicije predsednika nad kojim je pokrenut opoziv. Setimo se, kada je Srpska napredna stranka dolazila na vlast, krizni momenat između dva izborna kruga odigrao se vrlo prosto. Barem to sada tako izgleda. Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić su samo prosuli džak sa navodno ukradenim glasovima iz Pančeva na stepenicama parlamenta, između dva kruga predsedničkih izbora 2012. Boris Tadić je platio danak svojim građanskim i evropskim uverenjima, umesto da odgovori krizom a mogao je, kada je iz Evropske komisije tri sata pre zatvaranja birališta čestitano Tomislavu Nikoliću, on je iste večeri predao vlast. Očima sadašnjeg vremena gledano mogao je Tadić da kaže da je čestitka portparola EK, koja nikad do kraja nije objašnjena, kao ni džak sa glasovima iz Pančeva, nedopustivo mešanje u izborni proces. Mogao je da traži ponavljanje drugog kruga izbora, ali nije.

Već smo više puta pisali na ovom mestu, da se opozicija koja je nastala nakon što je Tadić predao vlast, na izborima 2016. i 2017. pokazala nemoćnom i nesposobnom da proizvede krizni momenat vezano za izbore. I još više, nemoćnom i nesposobnom da izvede građane nezadovoljne vlašću na ulice.

Krajem 2018. godine i početkom 2019. to se međutim, suštinski promenilo. Dragan Đilas, nekadašnji Tadićev bliski saradnik, uspeo je da okupi opozicione snage u kakav takav Savez za Srbiju i izazove ozbiljne demonstracije i u Beogradu i po gradovima Srbije. I to demonstracije koje se ponavljaju, gde se ljudi redovno odazivaju na poziv da izađu, bez obzira na njihovu slabu brojnost.

Samo to – Savez, redovne demonstracije i ideja bojkota – međutim, nisu dovoljni. Tokom ovih meseci pokazale su se još dve neophodne stvari za promenu vlasti. A to je konstruisanje jednog kritičnog događaja, za koji u eri društvenih mreža i brzih medija, uopšte nije bitno da li je masovan, nego koliko masovno će biti prenošen. Sa upadom na RTS u martu koji je predvodio Boško Obradović i Dveri, ali i sa ponavljanjem “opsade” zgrade državne televizije (Javnog servisa) početkom novembra, opozicija je pokazala da je u stanju da bilo kad i bilo zbog čega izazove kritični događaj.

I najzad, tu je ključni i poslednji činilac, a to je da je opozicija u stanju ne samo da izazove događaj nego i krizu. Ovo je pokazala Marinika Tepić iz Đilasove Stranke slobode i pravde, time što je samo podatke o navodnim poslovima ljudi iz državnog vrha, koji su već postojali na Internetu i u medijima van glavnog toka, predstavila u odgovarajućem razmaku, na odgovarajućem mestu – u parlamentu. I uz sopstveno tumačenje. Za sve koji su očekivali da se ovako nešto desi 2016. ili 2017. po ugledu na Severnu Makedoniju, kada je Zoran Zaev objavljivao tajno snimljene razgovore da bi srušio Nikolu Gruevskog, ovo je bilo začuđujući efekat. I to još jači, jer oduzima uporište da iza opozicije stoje strane vlade, dajući na značaju krilatici Saveza “za svoju slobodu izborićemo se sami”.

Vučić je neusmnjivo svestan da prvi put od kako je na vlasti protiv sebe ima organizaciju sposobnu da izazove krizu, krizni događaj i demonstracije. I zato on ne vodi samo puku bitku za legitimitet izbora 2020. time što će na glasačkom listiću biti dvadesetak lista ponuđenih na zaokruživanje, već mnogo dubinskiju borbu. Najbolji rezultat po njega biće, ne da osvoji većinu u parlamentu, to se podrazumeva, nego da izbegne krizu koju ne može da kontroliše. Možda i da proba da je izbegne “žrtvujući” lokalnu vlast u pojedinim gradovima.

Problem je međutim, da se to zaista i izvede. Ukoliko Savez za Srbiju ostane pri bojkotu, opozicione liste bile trojanske ili ne, ni u lokalnim skupštinama ne mogu pojedinačno da uzmu više od desetak odsto glasova. Uostalom, to se pokazalo u Kuli, Kladovu i Doljevcu prošle jeseni, gde je SNS išao i do 67 odsto, a grupe građana koje su učestvovale, dobile 7 do 9 odsto. Na primer, čak i kad bi Vučić hteo da “preda” Kragujevac Verku Stevanoviću, “oduzimajući” ga od Radomira Nikolića, ne bi uspeo. Jer, ne mogu protivnici bojkota u opoziciji da osvoje dovoljno glasova za to, drži ih u zamci bojkot i neminovna borba SNS da podigne izlaznost.

U najboljem slučaju, Aleksandar Šapić sa SPAS-om može da zadrži Novi Beograd, a Milan Stamatović sa Zdravom Srbijom Čajetinu, ali gde je tu novi proboj? Gde je neko da se pohvali da je “osvojio Carigrad”, odnosno Istanbul, sem eventualno kao na ruskim izborima, da se pohvali da je uspeo da namakne više lokalnih odbornika nego što je ranije imao. Verovatniji je scenario, i tu se vraćamo na Trojanskog konja, da će neka grupacija proceniti da će se više istaći i postati značajnija, ako cikne da su izbori bili pokradeni, i da otrči kod Đilasa, da se pridruži kriznoj situaciji. Pre to nego da objašnajva da je 4, 5 ili 7 odsto neverovatan uspeh u uslovima izbornih pritisaka.

Za uspeh je potrebno imati preko 20 odsto, a teško da se to može očekivti od najavljenih učesnika izbora, već i stoga što su oni međusubno suprotstavljeni i “komadaju” istu grupu birača.

Najavljena je tako Srbija 21, po nazivu organizacije Ivana Andrića iz starog LDP-a. U toj Srbiji 21, mogu se naći i delovi DS-a koji su protiv Zorana Lutovca ali bez podrške u članstvu (Gordana Čomić je na unutrašnjim izborima u Novom Sadu osvojila jedan glas, a Lutovac 30), Dragan Šutanovac sa svojom nevladinom organizacijom zagovornika članstva u NATO, udruženje Glas istoričara Nikole Samardžića, a moguće i Pokret slobodnih građana Sergeja Trifunovića… Druga je stranka poznatog sociologa Jove Bakića, koji preuzima Socijaldemokratsku uniju na ljutnju njenog osnivača Žarka Koraća.

Korać već pet godina nije ni u članstvu stranke koju je osnovao u proleće davne 1996. protiveći se odluci Vesne Pešić da uđe u koaliciju Zajedno sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem. Ta nova leva, iz SDU rođena, organizacija, nudiće se kao nova biračima koji imaju odbojnost prema ljudima iz Srbije 21, kao i onima koji su za bojkot, ali nisu za Đilasa i Savez. Rečju ultragrađanska opcija protiv umerene iz Srbije 21. Treći jurišnik na iste opoziciono opredeljene birače je i Građanski demokratski forum, zajedno sa Strankom moderne Srbije, što je spajanje otcepljenih krila PSG-a i Dosta je bilo, dva izborna i postizborna gubitnika iz 2016. i 2017. To je neka srednja građanska opcija.

U korak sa modom kratkih i novih političkih naziva, ali sa suprotne strane, ide i Metla 2020. koja nastoji da se odrekne tereta DSS-a i da lansira Miloša Jovanovića kao lidera nove desnice, za one koji su za bojkot ali im je neprihvatljiv Vuk Jeremić i Boško Obradović iz Saveza za Srbiju. Ovo je građanska desnica koja, to istraživanja pokazuju mada se mnogi čude kad to doznaju, pokazuje značajne sličnosti sa ultragrađanskom opcijom.

Biće naravno i drugih učesnika – ultradesnice u liku Vojislava Šešelja koji možda neće preći cenzus, jer mora da se rve sa Mišom Vacićem, te svakako i živopisnih likova koji će se stvoriti niotkuda kao Luka Maksimović u Mladenovcu 2016.

Većina pobrojanih (ali ne svi) ima važnu zajedničku osobinu, a to je da oni lako mogu i da “izađu iz priče”, u koju nisu mnogo ni uložili. Malo su bili u javnosti, kao da su “sedam dana rijaliti igrači”. I da posle izbora kažu da su eto probali, ali da nisu uspeli. Sa druge strane, u okviru opozicionih snaga koje su za bojkot i za pristup izborima kao političkom događaju po sebi, najteži je položaj Demokratske stranke. DS-u javnost Srbije neće oprostiti, ne nekakvu izdaju političkih vrednosti, nego ako ne bude na strani pobednika 2020. I to baš tada kada DS bude obeležavala 30 godina obnovljenog rada, nakon sloma komunizma.

Tekst je preuzet sa Demostat.rs

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari