Saša protiv Saše u hibridnom opozicionom ratu 1foto: Medija centar Beograd (motaža Demostat)

Hibridni rat u srpskoj opoziciji proglašen je 18. novembra na sednici Glavnog odbora vladajuće SNS odlukom da (zasad) nema vanrednih parlamentarnih izbora. Time je predstojeća kampanja za Beograd postala kampanja za lidera opozicije u čistom vidu.

I u danima koji su usledili svela se na pitanje obaveštajne agenture. Jer, u vreme Interneta i Gugla politički program, kao i bilo koji tekst, uključujući i ustavni, može da se napiše, ukoliko ste uvežbani za manje od dva sata. A za manje od sekunde da se ignoriše, kao dosadno i već viđeno trabunjanje. Potrebna je zato mnogo jača i uzbudljivija priča, poput razotkrivanja “skrivene istine” o političkom rivalu. U slučaju Saše Jankovića zanimljiv detalj je da je on sam glavni izvor informacije koja je dala ideju Saši Raduloviću kako da se vrati u igru i postane izazivač u bici za gvozdeni tron lidera opozicije.

Janković je, gostujući sa Draganom Šutanovcem na N1, pomenuo ono što je inače ranije, ničim izazvan, isticao u neformalnom razgovoru sa novinarima. A to je da je u svojoj karijeri bio i jedan od glavnih kreatora bezbednosne arhitekture koju sada imamo. To je Savet za nacionalnu bezbednost i njegov Biro za koordinaciju službama, sve ustrojeno u vreme Borisa Tadića. Na of the record pitanje, a zašto sistem po ugledu na ruski – Janković je svojevremeno samo kratko odgovorio “nije to ruski”, ne objašnjvajući dalje. Ipak, izgleda da je Raduloviću sinulo da je ovo zgodna slaba tačka za napad i nekoliko dana kasnije naglo se prisetio razgovora sa Jankovićem od pre skoro četiri godine. Siže tog razgovora, po Raduloviću, je da Jankovićeva uloga nije neko osmišljavanje, nego aktivna pozicija u nekoj paralelnoj službi bezbednosti, koja presreće komunikacije građana, vezana je za Demokratsku stranku i ima plan povratka na vlast.

U ovoj tački, a nije prvi put da se u političkom životu Srbije dolazi do te tačke, upadljivo je odsustvo bilo kakve opipljive veze u Radulovićevoj priči. Nema mejlova, nema fotografija nekog sastanka, nema nekog pisanog traga, bilo čega čime se recimo, toliko operisalo u poslednjoj predsedničkoj kampanji u Americi, na sličnu temu. Raduloviću pak treba verovati na reč i lično ubeđenje, isto kao što je i pre 20 godina ubeđeno Vojislav Šešelj tvrdio da je “Zoran Đinđić agent nemačke obaveštajne službe BND”.

Sa druge strane, i Janković se ponaša slično kao Đinđić onda. Jer, Đinđić je nastavio da daje izjave na tečnom nemačkom za nemačke medije, da se sreće sa stranim zvaničnicima i da se ne obazire na Šešelja. Isto tako Janković sada je nastavio da daje intervjue u kojima proziva Bratislava Gašića i BIA, čak je imao i stranačku akciju ispred sedišta MUP, ne obazirući se previše na Radulovića.

Sad, nemoguće je poverovati da je Saši Raduloviću glavni cilj da pridobije birače koji inače, ne učestuvuju na izborima, jer im se niko ne sviđa. Ta animacija građana mu nije pošlo za rukom ni kad je bio predsednički kandidat osvojivši 1,4 odsto glasova – izborni debakl koji on sada prikazuje kao veliku žrtvu u borbi protiv vlasti. Njegov glavni, pitanje je koliko i realni, cilj je da bude Janković umesto Jankovića, verovatno ceneći da mu je Šutanovac lakši protivnik. I da Vuk Jeremić, koji za sebe kaže da ne predvodi novu desnicu, već novi centar, uprkos tome što je po sastavu ljudi njegova Narodna stranka nova salonska desnica, privlači patriotsko biračko telo, koje nije Radulovićev target.

Dakle, ko dosad bolje prolazi u hibridnom (zato što se vodi za svest birača) ratu Saše protiv Saše? Jeremić, Dragan Đilas, pa čak i Šutanovac, iako su blago podržali tvitovima Jankovića, drže se dalje od linije vatre. Janković ima dva izbora. Prvi je, da nastavi kao i dosad, a to je da ne prihvata savezništva koja mu deluju neiskreno, trulo i opasno. Uostalom tako je odbio i Sašu Radulovića i Čedomira Jovanovića. To je pristup kakav su ranije imale stranke koje su i sad vladajuće – SRS potom SNS, pa i SPS. Ne treba misliti da na tom polu nije bilo konkurencije i to povremeno jake, da se nisu pojavljivali nove stranke i lideri, i da se te partije nisu cepale, i odlazili njihovi viđeni članovi. Međutim, princip im je bio pobediti, a ne okupiti. Izaći pred birače sa svojim identitetom i graditi i jačati taj identitet, kome će se ljudi priključiti. Da li neko može da zamisli Ivicu Dačića da uzima u savez nekog Branislava Ivkovića i njegovu partijicu radi “višeg cilja” smene DOS?

Na drugoj strani, građanska opozicija hronično je bila obuzeta koalicijama i ujedinjavanjem, te da se ne rasipaju glasovi, te svaki birač je važan, te bitan je glavni cilj, a to je smena loše vlasti. I to je drugi izbori koji ima Janković. Ali, koalicija DOS nije bila ta koja je pobedila Miloševićeve stranke, nego je to bila bitka jedan na jedan – Vojislav Koštunica protiv Slobodana Miloševića.

Kampanja za Beograd jeste istorijska prilika da građanska opozicija u Srbiji prihvati ono što toliko zagovara pred građanima Srbije, a to je tržište. I da na političko tržište lepo izađe svako sa svojim brendom, pa da se onda na svojoj koži proveri, kako takva konkurentska utakmica izgleda. I da građanima ostave da ocene pred glasačkom kutijom čiji je brend u javnom, odnosno njihovom interesu.

Tekst je prenet sa portala Demostat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari