Vladimir Gligorov: Demokrate, juče, danas, sutra 1Foto: Medija centar Beograd

Osnovni problem Demokratske stranke od nastanka ili obnove svejedno bio je u odnosu prema nacionalizmu.

Ideološki i politički. S jedne strane, htelo se da to bude srpska stranka, a s druge strane, trebalo je da bude opozicija, pre svega, nacionalističkim strankama na vlasti, bilo da je reč o socijalističkoj ili o radikalnoj i potom naprednjačkoj. Posledica je bila da su druge građanske stranke sumnjale u opozicionarstvo demokrata, dok su nacionalisti podozrevali u iskrenost demokratskog nacionalizma.

Na početku nemali broj viđenijih ljudi, koji su navodno podržavali stvaranje Demokratske stranke, nije joj se pridružio, a neki od onih koji jesu učinili su to sa ciljem da stranka bude opoziciona podrška Miloševićevoj vlasti.

Od onih koji su bili među osnivačima nemali broj je napustio stranku jer nije bila dovoljno nacionalistička – i to bilo zato što nije podržavala Miloševića ili zato što nije bila kritična prema njegovoj politici koju su oni doživljavali kao nedovoljno nacionalističku. Ovo poslednje pre svega u odnosu prema teritorijalnim zahtevima prema novonastalim jugoslovenskim državama.

Ovo je bio ideološki problem, jer je, moglo bi se reći, implicitni nacionalizam bio prepreka da se dosledno razvije bilo koje ideološko stanovište. Na početku je bilo više reći o liberalizmu, a kasnije o socijalizmu, opet sa ishodom da zagovornici nijedne niti druge alternative nisu bili zadovoljni osnovnim stranačkim usmerenjem. Tako da su se od stranke odvajali manje-više svi. Posebno, naravno, srpski nacionalisti koji su se pozivali na izvornu motivaciju Demokratske stranke, onako kako su je oni shvatali.

Politički posmatrano, implicitni nacionalizam je predstavljao problem i u opoziciji i na vlasti. Nije bio dovoljno snažna mobilizaciona snaga, pa su demokrate morale da traže koalicione partnere, koji su bili otvoreni nacionalisti. Sve te koalicije su bile obostrano ili višestrano neiskrene, što je svakako predstavljalo političko ograničenje. Koje se pre svega ogledalo u nedoslednostima posebno rukovodstva stranke, koje je i inače bilo nedovoljno homogeno.

Ovaj nedostatak koalicionog potencijala, ako se to tako može nazvati, predstavljao je problem kako vođama stranke, koji su svi težili da učestvuju u vlasti više nego da budu u opoziciji, ali i politici stranke posebno kada je bila na vlasti. Obe ove karakteristike su važne da bi se razumeli i uspesi i neuspesi, bilo u opoziciji ili na vlasti.

Ključni uspeh je naravno dolazak na vlasti u koaliciji sa Demokratskom strankom Srbije 2000. Koalicija implicitno sa otvoreno nacionalističkom strankom. Demokrate su pre toga čak gledale da li postoji način da uđu u koaliciju sa Miloševićem. Što se kasnije i ostvarilo koalicijom sa socijalistima i čak pomirenjem sa njima, šta god da je to trebalo da znači. To je primer te želje vođstva da se bude na vlasti. Neuspeh koalicije sa srpskim demokratama, kao i kasnije sa socijalistima, jeste bio u tome što demokrate nisu bile sposobne da reše nijedan od problema koje su nasledili od Miloševićeve duge vladavine. Jer je nacionalizam bio prepreka normalizaciji odnosa sa susedima, posebno sa kosovskim Albancima. Ali i sa Bošnjacima i Crnogorcima – pa je Demokratska stranka bila neuspešna i sa demokratske i sa nacionalističke tačke gledišta.

Uz to, usled nejasne ideologije, privredna politika posle dolaska na vlast je bila više populistička nego razvojna, što je konačno i dovelo do njenog silaska na vlasti posle izbijanja privredne krize 2008-2009. Praktično sve je bilo neuravnoteženo u trenutku izbijanja krize, a demokrate nisu imale praktično nikakvu ideju kako da se sa nagomilanim problemima nose u okolnostima bitno promenjenih finansijskih okolnosti. I to je dovelo ne samo do silaska sa vlasti, već i do marginalizacije stranke koja se sada bori da ostane prisutna u skupštini i uopšte u javnosti.

Nacionalizam i privlačnost vlasti će ostati problem i u budućnosti. Stranka je došla na vlast 2000. jer se režim raspao, ali sada više nije tako da bi demokrate imale sličnu priliku ako bi se naprednjački režim raspao. To, opet, utiče na vođstvo stranke da kao u više ranijih slučajeva sebe vidi kao koalicionog partnera pre svega naprednjacima. No, za razliku od prethodnih slučajeva, kada je ulazak ili pokušaj ulaska u koaliciju bio bar delimično motivisan političkim ciljevima, sada je reč o prisustvu u vlasti ili opstanak u njenoj blizini koje je motivisano klijentelističkim razlozima. I to je, za bojati se je, sutrašnjica demokrata – održanje kao sredstvo da se zadovolje interesi vođstva i da se neke eventualne koristi od učešća u vladanju podeli sa članstvom i glasačima. Ideologija i politika sa bilo kojim predznakom nisu više važni.

Nije to, naravno, neminovno, ali je teško videti da postoje ideološki i politički potencijalni za obnovu stranke. A okolnosti više nisu takve da bi to zahtevale.

 Demokratska stranka obeležava danas u Novom Sadu 27 godina od obnavljanja svog rada, pod sloganom „27 godina za život na prvom mestu“. Obeležavanju godišnjice prisustvovaće funkcioneri i članovi Demokratske stranke, veliki broj istaknutih javnih ličnosti, predstavnici civilnog sektora i ambasada, kao i mnogobrojni prijatelji demokrata. Gostima i medijima će se obratiti Dragan Šutanovac, predsednik DS.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari