Vuk Drašković: Rusija bi snažila Evropu 1Foto: Stanislav Milojković

Dva su izbora pred Evropskom unijom.

Da se deklaracijama o zbijanju redova i jačanju jedinstva brani od britanskog šoka i zaraznog virusa, uludo gubeći i vreme i energiju. Ili da se, hrabro i bez oklevanja, vrati strateškim vizijama De Gola i Vilija Branta o ekonomskom partnerstvu Evrope i Rusije, o uspostavljanju prostora slobodne trgovine od Lisabona do Vladivostoka. Velika Britanija bila je stalna prepreka stvaranju ekonomske unije dve unije, Evropske i Evroazijske (ruske), i promoter „dijagnoze“ da je Rusija neprijatelj Zapada i da se ta najveća i po resursima najbogatija država Evrope i sveta mora izolovati od Evrope i odgurnuti u Aziju.

Strah od ostvarenja vizija De Gola i Vilija Branta režirao je i dramu Ukrajine, a Britanija je, uz snažnu podršku Vašingtona, bila ključni zagovornik zavođenja i stalnog produžavanja sankcija Rusiji. Posle Bregzita, ona više nema tu moć. I u Briselu i u Moskvi moraju sa lica skinuti feredže i priznati sopstvene greške. Neodrživa je optužnica da je Rusija, aneksijom Krima, pogazila međunarodno pravo. Koje međunarodno pravo? Diktatorski ukaz boljševičke vlasti, donet 1954, o „premeštanju Krima“ iz Rusije u Ukrajinu. Neodrživo je i zaklinjanje Moskve da ona nije sponzor oružane pobune u Donbasu, kao i amnestiranje vlasti u Kijevu i od njene krivice za neprimenu mirovnog sporazuma iz Minska.

Demokratske vrednosti EU daleko su od današnje Rusije. Njena crkva i komunističko nasleđe propagiraju da je Evropa uvek bila antiruska, a da je Amerika „tvorevina đavola“. Milionima ljudi u toj ogromnoj državi servira se to piće, kao zamena za slobode i životni standard Zapada. Demokratija i preporod Rusije ne mogu se, međutim, postići ni evropskim ni američkim kaznama, izolacijom i ekonomskim iznurivanjem. Evropski sistem vrednosti i modernizacija Rusije mogu se uspostavljati jedino ekonomskim i tehnološkim prodorom zapadnog kapitala, znanja i načina života. Hiljade evropskih kompanija i firmi samo bi, za par godina, u Sibir, energetsko srce sveta, dovele i stotine hiljada radnika iz Evrope. Rusija bi snažila Evropu, a Evropa Rusiju, vraćajući joj orijentire Petra Velikog.

I u Vašingtonu sve su češći glasovi razuma da je Rusija, strateški posmatrano, prirodni saveznik Zapada, a ne neprijatelj. Kalifat islamskih kamikaza objavio je rat i Americi, i Rusiji, i Evropi, rat našoj civilizaciji. Bez Rusije, a pogotovu ne u sukobu Zapada sa Rusijom, ne može se poraziti islamska država u Siriji, Iraku, Avganistanu, Libiji, širom Afrike i arapskog sveta, niti se mogu otkriti i razbiti ćelije ubica-samoubica, koji su među nama, u našim državama, u našim ulicama, a nevidljivi su i umnožavaju se brže od kancera. Bodljikava žica na granicama evropskih država, plima ksenofobije, islamofobije, rasizma i nacizma, koja je, evo, potopila Veliku Britaniju, kolevku multietničnosti i demokratije, samo dosipa so na otvorene rane i među muslimanima širom sveta podstiče regrutovanje mnogih za „osvetnike“ i nove kamikaze.

Partnerstvo EU i NATO sa Rusijom, a ne raketni štitovi uz granice Rusije i slanje trupa u Poljsku i tri baltičke državice, radi odbrane od, hipotetične, ruske invazije. Nova Jalta, a ne novi Hladni rat i provociranje apokalipse. Rusija je suviše velika i posebna da bi mogla da se pridruži Evropskoj uniji ili da postane jedna od članica NATO alijanse. Potrebno je, zbog toga, odrediti šta je čije dvorište. Zemlje Zapadnog Balkana, koje još nisu u EU ili NATO savezu, a centralna je među njima Srbija, ostrvo su u NATO moru, pa se, ni geografski, ne mogu premeštati ni u ruski vojni savez, niti u Evroazijsku uniju. Istovremeno, sve bivše članice Sovjetskog Saveza, osim tri baltičke zemlje, u strateškom su prostoru Rusije.

Slom nacizma bio je vrhovni cilj Ruzvelta i Čerčila, pa su, u Jalti, usred rata, prihvatili i preterane koncesije Staljinu i velikom ruskom savezniku protiv tadašnjeg najvećeg svetskog zla. Danas je najveće zlo islamski kalifat ubica-samoubica i, kao njegovo naličje, „arijevstvo“ one većine koja je Britaniju isterala iz Evrope i koja ima brojne sledbenike širom Evrope, pa i u Srbiji. Možda je Barak Obama daleko od pragmatizma Franklina Ruzvelta, ali je Najdžel Faraž, pobednik Bregzita, prokletstvo bačeno na Vinstona Čerčila. Ona većina, koja je pošla za njim, rekla je ne svemu protiv čega je Britanija bila u sudbinskoj bici protiv poretka Adolfa Hitlera.

Nova Jalta i ekonomska unija Evropske i Evroazijske unije, vratila bi, ubrzo, i rode, vratila bi i Britaniju u Evropu, kojoj je, možda, bez Britanije, i lakše da odlučuje, ali koja je, bez Britanije, ipak, invalidna. Istorijski posmatrano, njen glas, makar i pomalo odbojan i protivan, Evropi je potreban. Mi, Srbi, imamo pregršt razloga da budemo kivni i na Britaniju velikog Evropljanina, Vinstona Čerčila. „U planini radio stanica, iz Londona govori kraljica“. Iz Londona. Ne ni iz Moskve, ni iz Vašingtona. Prodali su one koji su, sa strašću nade, slušali poruke iz Londona. Još bezočnije, ser Vinston Čerčil izdao je Poljake. Na žrtveniku pobede nad nacizmom, kao britanskim i svetskim najvećim neprijateljem, spaljivao je i britanske prijatelje.

Neprijatelj našeg neprijatelja nama je prijatelj! – govorili su i Ruzvelt i Čerčil i Staljin. Mnogo je rizično po svet u kojemu smo slušati jastrebove u Vašingtonu i Moskvi da je „neprijatelj našeg neprijatelja i nama neprijatelj“. I tužno je da Krim današnjem Parizu i Berlinu još zaklanja pogled na Evropu i evropsku magistralu Vilija Branta i De Gola.

Autor je predsednik SPO i bivši šef diplomatije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari