Događaj koji se oteo kontroli 1Foto: Lična arhiva

Jedan od omiljenih viceva Nišlija je onaj o paklu. U njemu đavo dežura pored nekoliko kotlova sa ključalim uljem i svakog ko pokuša da izroni vraća nazad u ključalo ulje.

Jedino nema potrebe da dežura u kotla u kojem su samo Nišlije, oni sami povuku one koji pokušavaju da izrone…

Ovo je citat sa početka kolumne koju je osnivač i direktor Nišvila Ivan Blagojević objavio na portalu Južne vesti krajem septembra 2011. A sedam godina posle, ja tu, na žalost, ništa ne bih dir’o. Ali dir’o bih, zato, u jedan od slogana ovogodišnjeg, 35. po redu Nišvila koji glasi – Do granica izdržljivosti i prepravio ga na – Preko granica izdržljivosti. Jer, realno samo tako Blagojević, njegov tim i njegova luda glava već decenijama uspevaju da prave događaj koji se oteo kontroli mnogima koji su hteli da ga kontrolišu, ignorišu, srozavaju na nešto provincijsko, jer je Nišvil u Srbiji nešto južnije i tamo gde je navodno uvek tužnije.

Ovu neverovatnu lakoću nepristajanja na činjenicu da Zadnja pošta (ZP) svega što u kulturi i svemu drugom ne mere biti van metropole, uporno su u odnosu prema Nišvilu demonstrirali mnogi ministri kulture i drugi čuvari centralizovanih državnih kasa. Za njima, udvorički, često i čuvari lokalnih gradskih kasa. Tek poslednjih godina gradsko rukovodstvo se izgleda opasuljilo, svesno šta ima i šta sve dobija sa Nišvilom, pa je odrešilo kesu dotle da sada Niš finansira festival sa oko 40 odsto ukupnih troškova. Još samo da se i na državnom nivou i u resornim ministarstvima shvati da se ne mogu sa više para nego što se udeljuje Nišvilu finansirati festivalski i drugi projekti tipa kad porastem biću Nišvil. Bila bi to kardiološki opasna vest ne samo za Ivana Blagojevića, nego i za hiljade građana Niša (i mnogo šire) koji vole i poštuju ovaj festival kao brend koji se neizbrisivo upisao na mapu najvećih, najboljih i najatraktivnijih svetskih festivala džezerskog žanra. A uz sve takve procepe, klečke, metropolska nipodaštavanja i ostale slike i prilike iz Danteovog čistilišta, imao sam običaj da Ivanu u šali kažem: Ti i da poludiš ne bi ti se poznavalo! Šalim se naravno.

Siguran sam, međutim, da su ljubitelji provincijskih žabokrečina, kojima je najomiljenija disciplina netalasanje i pristajanje na palanačku nekreativnost, kakvih svakako ima i u samom Nišu – zbog Nišvila, u dežurnom šandrc stanju. Međutim, oni su u ovoj priči epizodisti na koje više i ne treba trošiti reči. Jer, Nišvil je već vaspitao novu publiku prefinjenijih ukusa, tako da ove iz barske flore i faune treba pustiti da i dalje kukumavče, čučeći na lokvanjima, i gutaju žabe iz palanačke žabokrečine. Za njih su ozbiljna kreativna odmeravanja na lokalu, a ne daj Bože i u svetskim okvirima, veština koju ne umeju da kotrljaju njihovi kockasti klikeri.

Dok listam prospekte i plakate ovogodišnjeg, čak desetodnevnog Nišvila, prosto kapiram da u jednom trenutku ne mogu sebe da teleportujem na više mesta u isto vreme. A hteo bih. I ne mogu da podnesem baš toliku količinu raznovrsnih svetskih kreativnih dostignuća koje je Nišvil doveo u ovaj grad. Navukli su mi tebra totalnu nesanicu na podočnjake, za koje sam, inače, i zbog krštenice i verovatno biološki, sve talentovaniji. Ali, manimo problem oko nesanice.

Moja najdobronamernija sugestija Blagojeviću bila bi da se malo ipak skrasi i vrati u džezerske okvire i ne preteruje u koncepciji festival festivala. Lepo je, svakako, što su na pozornicama Nišvila, uz najpoznatije svetske džezere, našli mesta mnogi drugi kulturni i umetnički stvaraoci, ali i u toj dobronamernoj ambiciji treba nekako imati meru, jer to i dosta košta, a Nišvil ipak ostaje i opstaje, i čak se ove godine i najavljuje pomalo mazohističkim sloganom Do granica izdržljivosti.

Na drugoj strani – niko nema pravo da u zemlji koja pretenduje da bude normalna od privatnih produkcija traži mazohizam, a istovremeno daje silne pare, ubrane od poreza građana, učmalim državnim, javnim ustanovama i institucijama kulture, koje njihovo trošenje lako pravdaju samo platama zaposlenih, popravkama krovova, ili troškovima krečenja, deratizacije i dezinfekcije, plus troškovima kancelarijskog materijala, službenih mobilnih, sredstava za higijenu i reprezentaciju… Nije nevažna i činjenica da su to često ustanove u koje se sklanjaju i zapošljavaju kadrovi vladajućih stranaka i koalicija, a koji se razumeju u kulturu koliko arica u Ivicu. I kad smo već kod ova dva lika, često volim da kažem da smo na Ivici, zato što nas je malo u Marici. Tužno je, ali istinito da je pre nekoliko godina upravo Blagojević zalud konkurisao za mesto direktora Narodnog pozorišta u Nišu zato što je komisija koja je razmatrala prispele prijave na konkursu u svojoj odluci poručila da nije mogla da stekne ubeđenje da Blagojević za sobom ima dovoljno menadžerskog iskustva u oblasti kulture! Bio je to očigledno samo jedan od brojnih konkursa sa slikom, na kojima se ne biraju ljudi po sposobnosti, već po stranačkoj podobnosti. I neka ti je, tako ti i treba, moj i naš Ivane, jabuko bez (partijske) grane. Neka si ti živ i zdrav sa svojim i našim Nišvilom – a njima neka i Bog oprosti jer ne znaju šta rade. Bolje Ivan u Nišvilu, nego Ivan u jednoj učmaloj ustanovi kulture koja živi na državnim jaslama u kojima se može biti prvak i sa samo nekoliko oblačenja kostima u sezoni. U rezervnoj pripravnosti su oni iz metropole koji, kad ih već niko tamo gore neće, vole da trknu na neku tezgu u Niš i ostale provincije i to dobro naplate, makar i na staru slavu. A sve to nam upakuju u nekakve mašnice laserskih vratolomija i 3D tehnologija.

E moj Nišu! Zbog tebe sam svojevremeno zavoleo džezerku, a ne turbo-folkerku iz grada. A da ti nije Nišvila, ili na primer Niške art fondacije mog pokojnog prijatelja Laleta Đurića iz NJujorka, bio bi samo grad sa ogoljena tri slova.

Autor je dopisnik australijskog državnog SBS radija

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari