U Srbiji politika ne sme da te ne zanima 1Foto: Marija Krtinić

Marko Šelić Marčelo svoj rođendan će tradicionalno proslaviti koncertom. Za 21. januar u klubu Elektropionir zakazan je intimniji nastup sa Napetim kvintetom, na kome će najodanija publika „preslišati gradivo“ prethodnih albuma – u susret novom, šestom po redu.

* Kako izgleda slaviti rođendan s publikom?

– Slatko je, zato što je to uvek mali koncert, kao ja (smeh). Tu često bude i ponešto što nismo svirali ranije, a svakako je vrlo ležerno.

* Svaki tvoj album je donosio nešto novo. Je l’ i sad tragaš za novim zvukom?

– Traganje je prava reč, moto stvaralaštva. I sigurno je teže kad to pokušavaš šesti put. Sad najmanje šest puta meri, jednom seci. Naravno, ne govorim o „nemoj to reći, opasno je“, nego baš o tome kako naći varijaciju sebe unutar prepoznatljivog koncepta, kako barem izmestiti kameru u drugi ugao. Traganje traži vremena, a ekipa i ja poznati smo sporaći. No, valja početi, pa kad bude – biće.

* U međuvremenu je izašlo novo izdanje tvoje knjige „Maletrego“ (Laguna). Zašto si se odlučio na rimejk a ne nastavak, kako je planirano?

– Reizdanje, izmenjeno i dopunjeno, predstavlja zagrevanje za nastavak. Revidirana verzija teksta stilski je i estetski bliža sledećoj knjizi, ali sama priča nije menjana, te vlasnici ranijeg izdanja nisu prevareni. Poželeo sam da se poigram i jedan gotovo dramski tekst prevedem na sasvim romanesknu formu, dodajući mu esejističke pasaže a la Desnica u „Galebu“. Bila je to sjajna književna avantura, ali sad sam punom parom posvećen sledećoj knjizi, čitaoci su predugo bili strpljivi.

* Zaista je neverovatan broj ljudi koji te slušaju, čitaju, prate… Je l’ osećaš neku vrstu odgovornosti prema tim, uglavnom mladim ljudima, budući da ipak oblikuješ nečiji mladi um?

– Da, broj ljudi koje moj rad zanima nije mali za naše prilike, ali neka nas čitaoci ne shvate pogrešno: ne pričamo o 100.000 prodatih knjiga ili 50.000 posetilaca na koncertu, sve je ovo ipak „alternativa“.

* Ali pričamo o satima čekanja na potpisivanju knjige i novog albuma ispred SKC-a pre dve godine…

– Lepi trenuci, svakako. No, što se odgovornosti tiče, ima onaj deo kada omiljeni autori počnu da se doživljavaju kao dadilje, razredne starešine ili roditelji. A to nisu, i ne mogu biti. Ne treba mešati dokle čija jurisdikcija seže. Druga opasnost je da se samoinicijativno pretvoriš u propovednika-edukatora, osobu s mesijanskim „ja znam, slušaj mene“ sindromom. Mislim da je mnogo smislenije kada naprosto radiš najbolje što umeš, a naknadno, sekundarno ispadne da to nekome znači i nešto više. Uostalom, mnogo se više trudim da otvorim prava pitanja nego da „instaliram“ gotove odgovore.

* Misliš li da mladi misle da su pitanja koja postavljaš, ideje o kojim govoriš, zastarele?

– Iskreno, javi se zapitanost nad svrhom. Ne mislim na prozu, mislim na muziku. Odavno je „prokazana“ kao muzika za mlađe; možemo svirati s najboljim muzičarima, pisati stihove kojima će s vrlo ozbiljnih strana stići komplimenti, a ta će predrasuda i dalje ostati. S druge strane, kad imaš 34, sve manje si „izaslanik“ onih s 25 ili 15 godina, posebno u okolnostima kakve su sad. Većini njih verovatno zvučim kao zaluđenik, decenije sunovrata uspele su da iznedre decu koja ni s 15 nisu idealisti, nego su potpuno uronjeni u „de je keš, daj keš, uzo sam keš, guram u oko keš“ priče. Darvinistička stvar, videli su kako prolazi svako ko ovde ulaže ikakav plemeniti napor i od malih su nogu rešeni da ne završe tako; keš i biti poznat – sve drugo je luzersko zamajavanje. Ne kažem da bi podržali prostituciju ili plaćeno ubistvo, ali svako ideološko vrdanje, ako donosi novac – o, još kako. Razmišljam o tome da napišem pesmu „Pismo Marčelu“, nešto kao: „Jesi razočaran, besan, ali zapravo veruješ u mnogo toga. Ja ne. Imam 20, nisam video ništa lepo i ne zanima me ispravljanje krivih Drina. Zanima me gde su pare, separei, šampanjci, samo bahato. Materijalizam je jedina stvarna pobuna protiv nemaštine.“ Najpopularniji mladi izvođači pevaju isključivo o tome i to jeste glas generacija kojima ne pada na pamet da nešto promene, nego da se prilagode javašluku i budu uspešne po novim standardima, nešto kao veština življenja na palubi broda koji je toliko izbušen da o krpljenju ne vredi ni pričati. Čast, međutim, divnim izuzecima, kojih svakako ima – i ne tako malo da bih poverovao kako je sve otišlo dođavola. Dakle: čemu? Suštinski razlozi nikad nisu ni bili spolja. Radiš ono što radiš zato što veruješ u to.

* Devedesetih je nastajala muzika čija je namena bila da zatupljuje mase, ali i ona iz koje se rađao bunt. Nudi li savremena domaća muzika i politički izbor?

– Nije baš da je ta muzika imala agendu, naprosto je jahala na opštem talasu. Muzika pobune bila je logičan odgovor na to. Imao si strane. Sad imaš mešance. Danas ćeš sresti studente, buduće akademske građane, koji na istoj plejlisti imaju progresiv rok bend i turbofolkera, i još će ti objasniti kako je to širina ukusa. Prirodna posledica okolnosti, u čemu je njihova krivica? Ko im je pokazao ukus, ko im je pokazao doslednost? Politička scena sigurno ne, niti omiljeni muzičari, koji su masovno postali narodnjaci. A politička osvešćenost? Reći će: „Mene ne zanima politika“, misleći da su kazali nešto pacifistično. I ja sam to kao mlađi govorio, kad god mi se činilo da je sve besmislica. Onda shvatiš da ovo nije teren gde sme da te ne zanima – ako nas ne bude zanimalo, besmislica će i ostati.

* Čini li ti se da su mladi sada sve manje apolitični, a sve više „politički pragmatični“, odnosno da shvataju šta im te članske karte mogu doneti – splavove, keš, bahatost…

– U NIN-u je nedavno kao štos bila izdvojena izjava: „Bio sam član SPS-a. Ko nije?! Pa G17, pa sad SNS-a…“ Koliko god to njih ne zanimalo direktno, takve stvari čuju od roditelja, na televiziji… Pobogu, pa na čelu države imamo čoveka koji govori, ehm, radikalno drugačije nego što je govorio devedesetih, naravno da je teško verovati u političku misao.

* Je l’ ti veruješ u političku misao?

– Verujem u građansku misao, koja, naravno, ima problem: neminovno mora postati politička da bi mogla da menja vlast, a to uvek povlači pitanje hoće li se usput iskvariti. Recimo, protesti „Ne da(vi)mo Beograd“ – to jeste početak artikulacije, i važno je: verujem da nas je na ulicama bilo više no što bilo koja opoziciona partija može da skupi, ali bez nadogradnje priče, sve postaje karneval, a te „nadogradnje“ malo ko hoće da se lati, jer se direktno bavljenje politikom doživljava, razume se, kao prljav posao. Međutim, ovo jeste borba s prljavštinom, to je tako pa je tako. Treba nam lice iza kog ćemo iskreno stati, simbol i suma pravih vrednosti. I onda dolazimo do apela Saši Jankoviću da se kandiduje za predsednika.

* Zašto si imao potrebu da javno kažeš za koga ćeš glasati?

– Jednostavno je: zato što će to biti prvi put da glasam ZA, a ne samo PROTIV. Spominjali smo odgovornost – evo je: nikada ne bih širio energiju u koju sam ne verujem. I evo još jedne: nikada ne bih odustao od svog uverenja zato što pesimisti vele da šanse nisu velike. Nije istina. To se hoće, beznađe tako funkcioniše, tera te da kažeš: „Loše mi je, pa nek mi bude i još gore.“ Ali ako nemaš već spakovan kofer i plan kuda ćeš, nije istina da ti je svejedno. Janković im je sve vreme trn u oku zato što odgovorno radi svoj posao, zato što je pristojan, odmeren, stručan, civilizovan. Ako si takav, i ti im smetaš. I ti si Saša Janković. Stoga, nikoga ne pozivam da glasa za njega – pozivam svakoga da dobro promisli i glasa za sebe, za sopstveno dostojanstvo. Niko od nas ne može biti garanter i žirant kakav će Janković biti – ali na osnovu svega što je do sada radio, da, ja mu verujem.

* A koliko je moguće da to stvarno nešto promeni? Koliko je Janković poznat, recimo, ljudima izvan Beograda?

– Kukamo kako smo stalno osuđeni da biramo između jednih istih, onda se napokon pojavi neko nepotrošen i vredan pažnje, e sad kukamo je li prepoznatljiv umesto da ga učinimo još prepoznatljivijim. Frka je kad je nešto i na nama, valjda bolje ovako – jedan čovek je sve, pa il’ ga voli, il’ ga hejtuj? Ili šta ćemo, Tadića, Čedu, da ostarimo prepoznajući ih? Ili Jeremića, neosporno pristojnog ali i političara koji, koliko znam, nijednu kritičku reč nije kazao o ovom režimu? Pa, ovo će zahtevati da svi izađemo iz tog „hipsterskog“ modusa nalaženja mana a nenuđenja smislenog rešenja i dovedemo se u stanje notorne vere da je promena moguća. Glavno pitanje glasi: je li većina stvarno zadovoljna ili nije? Ako nije, sad je prilika da to kaže. Ako jeste – molim lepo. Pun mi je kofer te vrste sažaljenja – ona ne zna, on gleda dva kanala… Što gleda dva kanala? Kako sme da ne zna? Ako većina zaista želi da živi ovako, onda spasa stvarno nema.

* Je l’ to glavni problem – što da do tih ljudi koji gledaju dva kanala nije došlo zašto je za sve nas važno to što se, na primer, dogodilo u Hercegovačkoj u noći 24. aprila?

– Vrlo sam ogorčen u vezi s tim. Šta se zbiva kad ljude TO nije dirnulo. Šikaniranje građana pod fantomkama? Razumemo li da je to mogao biti bilo ko od nas? Kako se iko oseća bezbedno posle toga? Verovatno i jeste baš to: ljudi se boje. Ali ako nisi smeo na proteste, bar glasaj. Ako ne smeš ni to, onda te niko, ama baš niko, neće spasti. Onda zaslužujemo sve što će doći.
 

Nepojmljivo da išta misliš, a da nisi plaćen za to

– Klima je takva da svi mi koji nikada nismo bili potplaćeni svejedno bivamo klevetani, jer je sad nepojmljivo da išta misliš, a da nisi plaćen za to. Vrhunac sunovrata: sumnja da stvarno mišljenje uopšte postoji. Meta na čelu, strani plaćenik, izdajnik – sve rečnik iz devedesetih. E pa ne. Nisam protiv svoje zemlje zato što sam protiv njih. Naprotiv, protiv njih sam jer sam vrlo za svoju zemlju – kaže Marko Šelić.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari