Kad god „parni valjak“ šlajfuje u mestu ili ide u rikverc, navijači kluba iz Humske utehu pronađu u mudroliji jednog od najumnijih i najduhovitijih među njima „Nije lako, ali je uvek lepo navijati za Partizan“.

„Grobarima“ najmilijoj i najcitiranijoj misli pesnika, novinara, aforističara, pisca, filozofa… Duška Radovića od početka senzacionalističkog medijskog serijala „Hapšenje Veljka Belivuka“, alijas Velje Nevolje. Sa naglašenim akcentovanjem njegovog honorarnog posla na južnoj tribini, jer je tzv vođa jedne od navijačkih frakcija crno-belih zapravo živeo od dilovanja droge i reketiranja parajlija, tabloidni doušnici iz policije tvrde i od otmica, mučenja i ubijanja svakoga ko bi mu ugroznio biznis. I, kao takav, nema baš nikakve veze sa onima što iz puke ljubavi troše svoje vreme, emocije, nerve i novce na Partizan, a sada ih bole mozak, srce, duša i želudac od saznanja da se deo „poslovnog prostora“ ovog utamničenog kriminalca nalazio na stadionu Partizana, odnosno od stigmatizacije kluba i njegovih pristalica.

– Ne može ništa ugroziti i umanjiti moju ljubav prema Partizanu, sa trajanjem od preko 60 godina. Ovo je samo deo folklora, očekivana manipulacija šupljih likova i polutana. Ja ih definišem kao lice praznina u praznoj sobi. Iz lične nesigurnosti, takvi stalno imaju potrebu da dokazuju da su, kao, neki bitni faktori. Pomenuti dio navijača je njihov instrument. Ta bolesna veza započela je još 90-ih, dugo i često pominjanom utakmicom Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu, kada su Arkanove horde pokrenule haos na tribinama, a on se prelio na teren… Što se tiče Bobanovog udaranja policajca uvek sam bio na strani fudbalera. Niko ne može da povredi prostor za igru, to sveto mesto se ne dira. Verujte mi, kada naiđem decu kako pikaju loptu na trotoaru, ako je ikako moguće, ja gledam da ih zaobiđem, da ne prekidam taj ritual, to čudo povezano sa nebom… I, onda, da se vratim na našu priču, vlastodršci u špijunskoj državi Srbiji nisu znali čime se uhapšeni momak bavi, kakva mu je prošlost, gde mu se nalazi čuveni bunker… Ma, hajte, molim vas. Katastrofa! Naravno, to je i odgovornost ljudi koji vode Partizan – počinje priču za Danas poznati partizanovac, pisac, dramaturg, književni kritičar, Jugosloven…. Božo Koprivica.

# Vređa li vas gromoglasno ćutanje uprave Partizana u ovakvoj situaciji?

– Ne vređa me, jer je i to očekivano. I ide po principu spojenih sudova. Gledajte ko nam je predsednik Olimpijskog komiteta. Jeste Božidar Maljković bio desna ruka jednom Aleksandru Nikoliću i posle, sam, napravio neke lepe uspehe u košarci, ali bilo je mnogo važnijih ljudi koji su pre njega, olimpijskim medaljama i sportskim autoritetom, zasluživali to mesto. Žarko Paspalj, braća Grbić… da ne nabrajam dalje. E, taj prvi čovek srpskog sporta u svakom svom intervjuu ili izjavi pominje interese predsednika države Aleksandra Vučića. To radi i predsednik Odbojkaškog saveza Zoran Gajić, na moje veliko iznenađenje, isto čini i Svetislav Pešić… Kao da zaboravljaju ko su… Generalno, sportisti gube ponos. Zbog dva, tri cvonjka ili neke titule, pošto ne znaju kako da popune dan kada kada završe karijeru. Takvo dodvoravanje je postalo zarazno. Ima ga i u mojoj oblasti. A, svi ti ljudi ne znaju koliko je važno da ne rade to.

Božo Koprivica: Ne mogu se kriminalci boriti protiv kriminala 1

# Zvuči li kao misaona imenica da „ekipa“ koja vodi klub preuzme odgovornost i podnese kolektivnu ostavku, ne čekajući ishod istrage, čak i da ista pokaže da nisu bili Belivukovi jataci, kao što mediji sada sugerišu? Ili će biti kao u onoj izreci psi laju, a karavani prolaze?

– Ćutanje i nečinjenje se više isplate. Tako vam je i sa Savezom. Zamislite, posle katastrofalnih rezultata reprezentacije, ne dovodi se u pitanje predsednička pozicija Kokeze. Taj šibicar ne može voditi ni Grafičar, a ne organizaciju čije su selekcije od 1946. do 1963. godine, jer Srbija je naslednica jugoslovenske zaostavštine, po rezultatima bile među prvih pet u Evropi. I sada je takav lik predsednik jednom Bobeku, Mitiću, Kovačeviću, Šekularcu, Veselinoviću… To je smiješno. A retko ko digne glas protiv toga. Ljudi se mire i sa tim što neki Govedarica zida stadion Grafičara, tik pored manastira Vavedenje i spomenika kulture, Arhiva Jugoslavije. Hoće li ljudi sa tribina da gledaju na odaje iskušenica?! Agnostik sam, ali poštujem manastir i manastirski život. Cenim i Golca, Koromana… sve koji ne žmure i ne drže jezik za zubima nego jasno i glasno kažu kada nešto ne valja i nije u redu. Poštujem i Dudu Ivkovića, zbog svega što je dao košarci, ali ne razumem kako je odjednom od protivnika režima postao… Neću da istražujem njegove niti bilo čije motive, samo mi je dozlogrdilo od alibi priča. Neko je ovo ili ono morao zbog posla, deteta, stana… Kada bi svi tako birali nikada ne bi bilo revolucija.

# Koliko se mora biti naivan ili glup pa verovati da se bilo čiji klupski predsednik, ma kako rešen i častan, može bez pomoći države obračunati sa paravojskom kriminalaca sa tribina?

– Pratim košarkaše Partizana još od kako su igrali pre podne, na Kalemegdanu. I dobro znam kakva je publika nekada dolazila na utakmice. Meni je i danas važan navijački kostim. Gledam da mi je čista bela košulja, da pročitam 100 strana neke knjige pre nego što krenem na utakmicu, u poslednje vreme poezije… Da je uredan prostor u kom, pre toga, boravim… Ranije su devojke na tribine stizale u ležernim haljinama ili farmerkama, bez šminke i napumpanih usta. Sve je imalo drugačiju intonaciju, a sada te falange dolaze da bi nekoga vređale, često i svoju ekipu. Njih ne zanima ono što se dešava na terenu, tzv vođe su sve vreme okrenute leđima, jer treba komandovati horom instruisanih klinaca. Svako ima svoj doprinos onome što se odigrava na sportskom bojištu, s tim što je nekada navijaštvo imalo čistu, lirsku, gospodstvenu, pravednu… notu. Pre se ćutanjem ili napuštanjem tribina reagovalo na očigledno nameštanje rezultata. Ili još jače bodrilo kada tvoj tim, kao Partizan protiv splitskog Hajduka, gubi sa 1:4, 1:5… Bilo je toga i u Vujoševićevo vreme. Izgubimo sa 20 i više poena razlike, a dupke puna hala se još sat vremena ori od pesme. Sada prvih 2.000 karata ode nekim nakaradnim, jednoobrazno obučenim i agresivnim likovima.

# Smešne li su vam tvrdnje da su klupska uprava i policija tek sada saznali da Belivuk i njegovi saborci koriste deo stadiona za svoje prljave poslove?

– To je nemoguće. Šta je taj Belivuk, neki mađioničar, pa čas ima bunkera čas ga nema. Ne možeš da ne znaš šta ti se nalazi ispod ključne tribine, čak i ako si samo načuo da ima nečega odeš da proveriš. Naravno da su znali ljudi iz uprave, ali ne obavljaju dobro svoj posao i ne zaslužuju plate ili honorare od kluba. Nema šanse ni da policija nije znala, kada su ti „navijači“ njihov instrument. Stadion Partizana jeste Hram, ali nije Piramida ili Pompeja, da moraju da ga otkopavaju da bi otkrili bunker Velje Nevolje. Samo, ne treba se sklanjati pred takvima. Ni imati strah od njih. Takvi su jaki samo u gomili, a jedan na jedan su kukavice… Bolje da nas je 100 poginulo 5. oktobra, to bi bila katarza. Čim se prave nagodbe to je šansa za preletače.

# Smeta li vam kada tzv frakcije pola utakmice pevaju (o) svojoj ubijenoj „braći“, a ne veličaju igrače, trenere…?

– Znam i kako su nastale nazovi navijačke frakcije. Povodom skandiranja „Vućiču, pederu“, na tribine su ubačeni neki žandarm Vučko, mislim da mu je to nadimak, i njemu slični, da zavedu red i ućutkaju kritičare vlasti. Odmah mi je proradila moja crnogorska paranoja iz 48-e, kada sam ih video. Ispostavilo se da sam u pravu. Ali, moramo da im se suprotstavimo. Ima jedna grupa otmenih ljudi, mislim da ih je najviše na Istoku, odlučnih da se drže starih navijačkih kriterijuma i nivoa.

# Ipak, pravi navijači se povlače pred tom bujicom prisile, nasilja i kriminala.

– Ti su vam najgori, pravo da vam kažem. Znam da ne možete da vodite dijete na utakmice, jer će mu se događati neke brutalne scene pred očima ili biti slučajno povrijeđeno, ipak… Nije da ne razumem njihove razloge, imam takve partizanovce i u svom okruženju, ali nikada ne mogu da zamrznem navijanje. Zbog „navijača“, odlaska nekog trenera, dolaska ove ili one uprave… Partizan je veći od svih nas! Principijelno, ne treba se povlačiti pred primitivizmom. Pred onima što, na mig države, prave haos i skreću fokus sa same igre. Ništa nije bolje ni u Zvezdi.

# Očekujete li da će se ići do kraja u obračunu sa navijačkim delom podzemlja i da će policija i sudstvo dirnuti i u ista osinja gnezda u drugim klubovima?

– Sa ovakvom vlašću i njenim produženim rukama u Zvezdi i Partizanu, nema šanse da se ovo završi onako kako bi jedino bilo logično i ispravno. Svima njima odgovara da stvari ne budu čiste, a moj klub bude samo dekor u nekoj kobajagi borbi za trofeje. Ili… Šta očekivati od uprava koje ne znaju da moraju kao malo vode na dlanu da drže legende kluba. Mi Šoškića, komšije pokojnog Šekularca?! Kada dobro radiš svoj posao, bavio se čišćenjem cipela kao moj prijatelj Mustafa ili nečim drugim, nisu ti potrebne promocije preko tuđih leđa… Ovako, njihova namera je baš ta, da sjaši Kurta a, opet pod zaštitom države i po pitaj boga kom uzorku, uzjaše tamo neki Murta. Da se kozmetičkim promenama skrene pažnja sa Krušika, Jovanjice… No, proći će i to jednog dana. Dotle se ne smemo predavati. Volio bih da naši fudbaleri, košarkaši… bolje igraju, da na svoj način pomognu zdravim snagama sa tribina da izdrže tiraniju i nadjačaju loše. Najzad, sport je merilo (ne) uspešnosti svakog sistema i države.

# Ne malo partizanovaca vidi širi kontekst afere Belivuk, uvereno da država na taj način dodatno unižava njihov ruiniran klub. Kakva je vaša percepcija? Ko su to najveći protivnici ili „neprijatelji“ Partizana – večiti rival, zvezdaši na važnim funkcijama ili oni što iznutra ruše crno-bele?

– Apsolutno su u pravu, samo što ja ne igram utakmice da bih ih unapred izgubio. Ni protiv onih nazovi navijača, ni protiv šupljeg čoveka Vučića. Naravno da mu je stalo da se kočoperi Zvezdinim rezultatima, naravno da ona ima veće privilegije. Kako to da joj je tri puta veći budžet i u košarci i u fudbalu? Na koji to volšeban način je komšijama oprošteno 17 miliona evra duga? Sigurno ne znanjem Terzića. Ako neko ne misli da govorim istinu neka vidi šta je urađeno sa našom vaterpolo sekcijom. Dokle je dovedena institucija srpskog sporta.

# Partizanova sadašnjost je crna. Može li budućnost biti crno-bela, ako je već teško da bude bela?

– Crna može da bude elegantna boja… Ja verujem da će budućnost biti svetla. Jer, nemoguće je da će ovaj primitivizam još dugo biti na vlasti u Beogradu. Daj da se u skorije vreme, prvo, otarasimo njega pa ćemo videti za dalje. Drugo, oni što su se osećali najjače u vreme Slobodana Miloševića… odjednom su… Znamo šta je bilo.

# Šta će pre, Srbija ući u Evropsku uniju ili se titula vratiti u Humsku?

– Dobro i duhovito pitanje. Izdržao sam ja i gore, onih 11 godina bez Partizanove titule, forsiranje Zvezde od strane udbaške države u vreme Jugoslavije, večitu naklonost sudija prema njoj, lažnu priču da je ona izbor građanske Srbije… Ne znam kakva će biti Partizanova budućnost, ali nadam se da će biti svijetla, pod uslovom da se iz korena promene stvari. Da opet jednog dana trening utakmicu protiv Voždovca, pred sezonu, gleda 10.000 ljudi… Ovo što imamo poslednjih dana je tipično prikrivanje jednim problemom drugih, važnijih i većih. Iz nebuha našli da se bore protiv „navijača“. Ne mogu se kriminalci boriti protiv kriminala.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari