Naš narod, kao nijedan drugi, ima izuzetnu potrebu da ničim izazvan i bez ikakve potrebe uzdiže samog sebe. Tako se svakodnevno mogu čuti priče da smo „nebeski“ narod, da smo najpametniji i da nam „ostatak sveta“ baš zbog toga nije naklonjen… U sportu naravno nije drugačije, ali za razliku od drugih „sfera“ u kojima se bez ikakve osnove „pravimo i pretvaramo“, brojni uspesi i odlični rezultati koje postižu sportisti, daju nam za pravo da sebe nazivamo „sportskom nacijom“.
Naš narod, kao nijedan drugi, ima izuzetnu potrebu da ničim izazvan i bez ikakve potrebe uzdiže samog sebe. Tako se svakodnevno mogu čuti priče da smo „nebeski“ narod, da smo najpametniji i da nam „ostatak sveta“ baš zbog toga nije naklonjen… U sportu naravno nije drugačije, ali za razliku od drugih „sfera“ u kojima se bez ikakve osnove „pravimo i pretvaramo“, brojni uspesi i odlični rezultati koje postižu sportisti, daju nam za pravo da sebe nazivamo „sportskom nacijom“. Međutim, ono što nam definitivno ne ide u prilog je činjenica da smo ubedljivo prvi u svetu po broju mladih ljudi koji (sami ili na silu) odlučuju da se bave određenim sportom a čiji su očevi (ili njihovo ime) skoro garancija za uspešnu karijeru.
Najbolji primer, koliko je u Srbiji prezime bitan (ponekad i presudan) faktor u građenju (uspešne) karijere je naš najtrofejniji kolektivni sport, košarka.Posle raspada velike SFRJ i nekoliko godina „izolacije“ u kojima je naša zemlja snosila i sportske sankcije, na veliku košarkašku scenu vratili smo se na trijumfalan način 1995. godine (zlato na EP u Grčkoj) posle čega je usledilo više od pola decenije velikih uspeha naše reprezentacije. Od te 1995. godine pa sve do debakla koji su „orlovi“ pre dve nedelje doživeli na EP u Španiji, našu reprezentaciju su sa mesta organizatora igre predvodili četvorica košarkaša: Aleksandar Đorđević (za reprezentaciju nastupao od 1995.do 1999. godine), Dragan Lukovski (1999-2000), Marko Jarić (2000-2007) i Igor Rakočević (2001-2006). Ono što je zajedničko za ovaj kvartet (osim toga da su svi vrhunski košarkaši), je činjenica da svako od njih ima oca koji je „veliko ime“ i „ima težinu“ u srpskoj košarci. Za one (malobrojne) koji ne znaju Bratislav Đorđević već više od 50 godina aktivno radi u našoj košarci (funkcioner, trener…), Janko Lukovski je jedan od najpoznatijih domaćih stručnjaka (specijalizovan za rad sa mlađim košarkašima), dok su Srećko Jarić i Goran Rakočević u prošlosti bili odlični košarkaši.
Sličnih primera iz domaćeg „basketa“ u kojima je sin nastavio „očevim stopama“ ima mnogo. Tako su se tokom kasnih devedesetih u svetu košarke pojavili Davorin Dalipagić (otac Dražen je jedan od najboljih košarkaša u istoriji naše zemlje), Vladimir Bogojević (otac Milovan „Kime“ je poznati košarkaški stručnjak i bivši trener Partizana), Rastko Cvetković (otac Vladimir nekada bio košarkaški reprezentativac i bivši generalni sekratar FK Crvena zvezda), Marko Pešić (otac Svetislav je jedan od najboljih evropskih trenera)…
Često se dešava da se putevi oca i sina „slučajno“ ukrste pa je tako Marko Pešić pre dve godine nastupao za rimsku Lotomatiku koju je sa klupe upravo predvodi Pešić senior. Još jedan primer je mladi Filip Čović koji svoju košarkašku karijeru gradi u FMP iz Železnika, klubu na čijem se čelu nalazi njegov otac Nebojša.
Takođe, teško je pretpostaviti da bi sin Dragana Šakote (prošle godine u isto vreme bio trener nacionalnog tima i KK Crvena zvezda) poslednje dve sezone nastupao za prvaka Evrope Panatinaikos, da je trener bilo ko drugi osim Željka Obradovića. Košarka nije jedini kolektivni sport u kome ima ovakvih „slučajnosti“.
Situacija u fudbalu nije mnogo drugačija, a najbolji primer da „tatino ime“ može da bude veliki plus i pomoć u karijeri je FK Partizan. Vuk Rašović (otac Branko bivši igrač Partizana i trener mlađih kategorija u istom klubu), Veljko Paunović (otac Blagoje bivši fudbaler i trener Partizana), Stefan Babović (otac Milija poznati biznismen i bivši član UO Partizan) samo su neki od fudbalera čiji je svaki pokret na terenu bio pod budnim okom i lupom poznatih očeva iz VIP lože. Ipak, navijači Partizana možda i najbolje pamte sezone sa kraja devedesetih kada je Nenad Bjeković junior predvodio napad crno-belih u isto vreme dok mu je otac sedeo u fotelji sportskog direktora.
Najjaču reakciju javnosti na očigledan pokušaj stavljanja porodičnog odnosa iznad profesionalnog je prošlogodišnji potez bivšeg selektora fudbalske reprezentacije (tada) SCG Ilije Petkovića koji je sina Dušana pokušao da „progura“ na (upražnjeno) napadačko mesto u državnom timu.
Nije ovo pokušaj da se ospori kvalitet bilo kog od pomenutih vrhunskih sportista. Naravno da niko od njih koji su došli do dobrih rezultata i uspeha u seniorskim kategorijama nisu to postigli zahvaljujući isključivo poznatim očevima. Ipak, oni koji su se bavili nekim sportom najbolje znaju koliko su uslovi koje neki igrač ima u mlađim kategorijama bitni za napredak i pravilan razvoj u vrhunskog atletu. Treneri u istim kategorijama najbolje znaju koliko su puta čuli rečenicu „obrati pažnju na ovog malog…“, mada ponekad se čak i podrazumeva da u masi dece koja su istog kvaliteta, šansu dobija onaj koji je „nečiji klinac“… Navedeni primeri su samo pokazatelj da u Srbiji talenat i mukotrpni rad ponekad i nisu dovoljni, i da mnogo bolje (i produktivnije) idu u kombinaciji sa „blagim vetrom u leđa“.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.