U saradnji sa Ambasadom Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji list Danas će tokom ove i naredne godine objaviti jedan broj članaka koji svedoče o saradnji i savezništvu Sjedinjenih Država i Srbije tokom istorije. Cilj je navesti pozitivne primere u međusobnim odnosima dve države i – što je još važnije, dva naroda – kojih je svakako više u poređenju sa događajima koji su uzrok podela i o kojima se u javnosti govori veoma mnogo. U prvom tekstu koji je pred čitaocima reč je o pomoći koja je iz Sjedinjenih Država stizala Srbiji tokom Prvog svetskog rata, uz napomenu da je obuhvaćen tek delić dostupnih svedočanstava na ovu temu.

Najveća pomoć SAD Srbiji tokom Velikog rata, pored medicinske i lekarske, ogledala se u dostavljanju hrane, posebno u jednom specifičnom periodu. Naime, 1916. godine pošto su se srpska vlada i vojska povukle iz zemlje pred trupama Nemačke, Austrougarske i Bugarske, Srbija se suočila sa glađu velikih razmera. Država je u ratnom stanju bila praktično od 1912, odnosno od Prvog balkanskog rata, i većina muškaraca koji su se uglavnom bavili poljoprivredom propustila je nekoliko uzastopnih žetvi; oni su 1916. bili van zemlje ili su postali ratni zarobljenici. Mnogo ih je do tada poginulo. Austrijske i bugarske okupacione snage navodno nisu imale hrane za stanovništvo Srbije. Za pomoć su se obratile neutralnim zemljama, a Sjedinjene Države – preko Američkog crvenog krsta – postale su najveći distributer hrane u Srbiji i najveći pojedinačni koordinator njene dostave. Postoje svedočanstva da je zahvaljujući američkim naporima tokom 1916. sprečena glad u Srbiji. Krajem te godine Amerikanci su se povukli zbog neslaganja sa Austrougarskom.

U svojoj knjizi „Američke žene i svetski rat“, objavljenoj 1918, Ida Klajd Klark, spisateljica i novinarka, svedoči o ranijoj pomoći SAD Srbiji tokom Prvog svetskog rata: „Ništa u uzbudljivoj priči o američkoj pomoći (zemljama u ratu, prim M. M.) nije tako ispunjeno srčanošću kao zapis o postignuću Američkog odbora za pomoć Srbiji. Odbor je osnovan 1914, a u martu 1915. Srbiji je poslana pomoć od 20.000 dolara (sada je to vrednost od oko 464.000 dolara) za setvu kukuruza i pšenice u oblastima opustošenim u propaloj austrijskoj ofanzivi prethodne jeseni. Usledila je isporuka 1.000 američkih plugova, drljača i ručnog alata, odeća u vrednosti od 30.000 dolara, uključujući 148.000 jardi materijala za odeću i posteljine, 80 šivaćih mašina, 200.000 igala, 5.000 kalemova sa pletivom i 200 funti špenadli. Kada su te stvari stigle, farmeri su bili na frontu, ali žene su radile na polju i usevi su bili dobri. Srpska vlada izrazila je svoju najtopliju zahvalnost za odlične „strane alate“ i za velikodušnost radi koje su stigli. U to vreme je epidemija tifusa kosila širom zemlje, donoseći neviđenu bedu, a doprinosi protiv tifusa prevazišli su sumu od 68.000 dolara. Tifus još nije bio savladan, niti se zemlja oporavila, a Srbiju su zajedno napale Nemačka, Bugarska i Austrija. Saveznici su obećali pomoć, ali, nažalost, ona nije mogla biti dostavljena na vreme, a srpska vojska borila se i povlačila uz strategiju koja će se pokazati kao najsmrtonosnija u istoriji i zajedno sa stanovništvom koje je bilo u stanju da dugo hoda… preko snegom prekrivenih planina Albanije i Crne Gore, dok more nije onemogućilo njihovo dalje povlačenje.“

Ida Klajd Klark je dalje navela kako su se srpska vojska i deo stanovništva našli u siromašnoj zemlji (Albaniji) bez hrane, iscrpljeni, dok su „stotine umirale“. „Ponovo su Američki odbor za pomoć Srbiji i njihovi saradnici iznajmili mali brod i sklonili onoliko njih koliko je bilo moguće, nastavljajući svoj rad sve dok savezničke zemlje nisu bile u stanju da ga nastave. Udeo odbora u ovom trošku bio je 11.000 dolara. Bolesni su odvedeni na Korziku, gde je Škotska ženska bolnica za njih mnogo učinila. Pod okriljem Američkog odbora gospođa Farnam i gospođa Berk prikupile su za to više od 30.000 dolara. Oni koji su fizički bili u stanju da se kreću odvedeni su u Francusku, gde je odbor doprineo sa 1.000 dolara. Potom je odobreno 59.000 dolara za hranu za siromašne u Srbiji.“ Autorka je pisala kako je za Amerikance posebno bilo zanimljivo to što je dostavljanje pomoći Srbiji išlo od Švajcarsko-srpskog odbora za pomoć i postojećih srpskih odbora „ujedinjenih u slanju njihove pomoći preko Amerikanaca“: „Tako se Amerika ispostavila kao lider u ovom velikom poslu.“

Formiranje Američkog odbora za pomoć Srbiji odobrila je srpska kraljevska vlada pod patronatom Jelene od Srbije (ćerka Petra I Karađorđevića), navela je Ida Klajd Klark. Među brojnim američkim pokroviteljima navodi se i ime Mihajla Pupina, a sedište odbora bilo je u NJujorku, Peta avenija 70.

„Fond srpskih bolnica (u SAD), preko kojeg je toliko velikodušnog i divnog učinjeno, osmislila je i organizovala gospođa Slavka Grovića (Ida Klajd Klark je mislila na suprugu srpskog diplomate Slavka Grujića, Amerikanku Mabel Danlop Grujić, koja je, pored ostalog, u Srbiju 1914. dovela sedam medicinskih sestara iz Ujedinjenog Kraljevstva, prim. M. M.). Otkako je rat izbio, ona se posvetila radu na pomoći Srbiji. Avgusta 1914. ona je sa sobom u Srbiju povela grupu medicinskih sestara i ponela medicinsku pomoć, i sama je pomagala radu bolnice koja je osnovana. Januara 1915. gospođa Grović je stigla u Ameriku i uz pomoć prijatelja organizovala Odbor za pomoć srpskoj poljoprivredi (Peta avenija 70, NJujork), sada nazvan Srpski odbor za pomoć, za koji je prikupila više od 100.000 dolara; Srpski odbor za pomoć u NJu Hejvenu, pod rukovodstvom profesora Bibija, Univerzitet Jejl; Srpski odbor za unesrećene u Bostonu, pod rukovodstvom dr Mortona Prinsa. Gospođa Grović je potom nekoliko meseci držala predavanja, govoreći u većini velikih gradova i organizujući odbore u različitim mestima“, pisala je Ida Klajd Klark.

„Jula 1915. ona se vratila u Srbiju, gde je ustanovila Bolnicu za bebe Mabel Grović, koju su finansijski pomogli lični prijatelji u Americi. U njenom društvu bila je gospođica Elizabet Šeli iz Vašingtona“, stoji u knjizi. Dalje, Ida Klajd Klark pisala je kako je „madam Grović“ doživela „istorijsko povlačenje preko Albanije posle invazija austro-nemačkih armija na Srbiju“: „Pošto je stigla u Grčku i tamo zatekla mnoge žene i decu iz boljih klasa kako žive u velikom siromaštvu, odlučila je da sakupi posebna sredstva za pomoć njima. Po povratku u Sjedinjene Države marta 1917. ona je osnovala Fond srpskih bolnica, u isto vreme brinući o Fondu za srpske porodice. Ukupna sredstva prikupljena za Fond preko predavanja i apela gospođe Grović iznosila su otprilike 104.000 dolara do marta 1916.“

„Aprila 1917. gospođa Grović je otišla u Bern, gde je njen muž bio srpski ministar u Švajcarskoj. Ona je bila lično angažovana u distribuciji pomoći tamošnjim izbegličkim porodicama, srpskim studentima u Francuskoj i Švajcarskoj, kao i ratnim zarobljenicima… U novembru se vratila u Ameriku da nastavi svoj rad. Uz nastavak rada u Fondu za studente i porodice, gospođa Grović je bila i specijalni delegat Švajcarsko-američkog odbora za pomoć ratnim zarobljenicima interniranim u Švajcarsku. Rukovodila je srpskim štandom „Junačka zemlja“ na savezničkom bazaru…“, navela je u svom svedočanstvu Ida Klajd Klark.

U svojoj knjizi „Tajne Balkana“ (u Srbiji je objavio Službeni glasnik 2009, preveo i priredio Oliver Potežica) Čarls DŽ. Vopicka, izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar SAD u Rumuniji, Srbiji i Bugarskoj od 1913. do 1920, piše o velikoj nestašici hrane u Srbiji 1915. „Posle mnogih ubeđivanja, uspeo sam da nagovorim rumunsku vladu da uputi 100 vagona žita, kao i da dobijem od 'Američkog crvenog krsta' 100 vagona drugih prehrambenih artikala i stvari. Uz pomoć dvoje aktivista 'Američkog crvenog krsta', gospođice Šeli i gospodina Stjuarta, uspeo sam da otpremim pomenutih 200 vagona namirnica i zaliha u Srbiju neposredno pre nego što je Bugarska ušla u rat“, navedeno je u knjizi.

Vopicka je pisao i o tome kako su američka deca slala poklone srpskoj, „koja su zbog toga izrazila svoju veliku zahvalnost Americi“. Ovaj američki diplomata bio je, inače, predsednik Međunarodne komisije za nadgledanje uslova u kojima se nalaze ratni zarobljenici u Srbiji. NJegovi izveštaji bili su povoljni po Srbiju, a u knjizi navodi: „Imajući u vidu teške uslove i veliku bedu u čitavoj Srbiji, bilo je jasno da su austrougarski oficiri živeli bolje od većine Srba, pa čak i viših slojeva srpskog stanovništva“. Vopicka je pisao i o medicinskoj i lekarskoj pomoći SAD Srbiji tokom rata, o čemu će tek biti reči.

Podržala Ambasada SAD u Beogradu. Stavovi izneti u tekstu su stavovi autora i nužno ne izražavaju stavove Vlade SAD

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari