Vladimir Putinfoto EPA/ALEXEY NIKOLSKY

Ruski predsednik Vladimir Putin je u teškoj situaciji – tako u komentaru za National Interest ocenjuje Džon E. Herbst, bivši američki ambasador u Ukrajini i Uzbekistanu i viši direktor Evroazijskog centra Atlantskog saveta.

Skoro osam meseci nakon što je pokrenuo sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu kako bi srušio vladu ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog i uspostavio političku kontrolu u Kijevu, sada njegova vlada pokazuje znake napetosti. Ta situacija je dodatno pogoršana njegovim nedavnim odlukama da upravlja političkim problemima koje je u Rusiji stvorila uspešna kontraofanziva Ukrajine na istoku i jugu.

Ta kontraofanziva počela je početkom avgusta, nakon što je Ukrajina zaustavila vojnu kampanju Moskve koja je imala za cilj da ruske snage zauzmu ceo Donbas. Ukrajinske snage su postigle veliki napredak, povrativši više svoje teritorije do sredine septembra nego što je Kremlj zauzeo od aprila.

Taj ukrajinski uspeh je podstakao neke lokalne zvaničnike širom Rusije da pozovu Putina da podnese ostavku i doveo do oštrih kritika ratnih napora ultranacionalista, koji su insistirali na eskalaciji rata do pobede. Ti uspesi su takođe izazvali kritike Putinove politike prema Ukrajini iz malo verovatnog pravca, naime od Putinovih saveznika iz BRIKS-a, kineskog lidera Si Đinpinga i indijskog Narendre Modija na samitu Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS) u Samarkandu.

Putin je na sve odgovorio sa tri rizične mere – „delimičnom mobilizacijom” za popunu vojnih redova u Ukrajini, nimalo uverljivim, za Zapad, nelegalnim referendumima u četiri ukrajinska regiona koji su samo delimično pod ruskom kontrolom, što je sasvim predvidljivo rezultiralo glasaju u korist prisajedinjenja Rusiji posle, sledi njihova ‘aneksija’, a onda su sve manje suptilna upozorenja visokih ruskih zvaničnika da će, ako se ukrajinski napadi nastave, ove teritorije biti branjene svim sredstvima dostupnim Kremlju , uključujući nuklearno oružje.

Režimsko brbljanje

Putin je započeo svoju invaziju na Ukrajinu kao „specijalnu vojnu operaciju“, a ne kao rat, upravo zato što je želeo da izbegne regrutovanje Rusa u borbu. On je duboko u sebi znao da uprkos anketama Levada centra, nezavisne ruske agencije za ispitivanje javnog mnjenja, koje pokazuju podršku velike većine građana njegovom ratu protiv Ukrajine, ruski narod nije zainteresovan za učešće u borbama. Drugim rečima, oni su insistiranje Kremlja da je budućnost Ukrajine egzistencijalno pitanje za Rusiju shvatili kao „brbljanje“. Ruski predsednik se nadao da će promeniti stvari proglašenjem „delimične mobilizacije“.

Međutim, ovaj trik nije uspeo jer je mobilizacija uspaničila stotine hiljada vojno sposobnih muškaraca, koji su počeli da beže iz zemlje, izazvali proteste u oko 50 gradova i nasilne proteste u Dagestanu, odakle je Moskva već uzela nesrazmerno veliki broj regruta. na putu na ukrajinsko ratište. Zabeleženi su i napadi na vojne komisije u 20-ak gradova i na regrutovanje oficira, a na društvenim mrežama objavljeno je mnogo izveštaja o loše opremljenim novim regrutima koji su prepušteni sami sebi u pogledu osnovnih životnih potreba, piše Jutarnji.hr.

Situacija je postala toliko problematična za Kremlj da su visoki zvaničnici poput predsednika Državne dume Vjačeslava Volodina, predsednice Saveta Federacije Valentine Matvijenko i šefice prokremljanskog medija Russia Todai, vatreni Kremljovski propagandist Margarita Simonjan, kritikovao je sprovođenje mobilizacije. To je isprobana taktika u ruskom sistemu upravljanja u stilu „da je car znao“, da se zaštiti vođa kada mu politika propadne.

Putin se nadao da će zveckanje nuklearnog oružja ubediti Zapad, posebno Sjedinjene Države, da izvrši pritisak na Zelenskog da zaustavi kontraofanzivu u oblastima na koje Moskva nedavno polaže pravo. Činilo se da su ranije ove godine takve pretnje funkcionisale, pošto su visoki zvaničnici administracije američkog predsednika Džoa Bajdena u nekoliko navrata najavljivali da neće preduzeti neke sasvim razumne korake da pomognu Ukrajini, kao što je omogućavanje isporuke borbenih aviona MiG ili slanje u artiljeriji većeg dometa, da izbegne da provocira Moskvu.

Ali ovoga puta to nije uspelo – Bajden je uputio snažno javno i privatno upozorenje Kremlju da bi upotreba nuklearnog oružja – čak i taktičkih nuklearnih bombi niskog učinka – imala razorne posledice po Rusiju.

Umirivanje ‘jastrebova’

Što je još važnije, kontraofanziva se nastavlja. Putin je 30. septembra preduzeo korake da formalno „anektira“ ukrajinske teritorije Luganska, Donjecka, Hersona i Zaporožja, da bi se sledećeg dana osramotio kada je Ukrajina ponovo zauzela ključni logistički grad Liman u regionu Donjecka. Od tada su ukrajinske snage nastavile da napreduju na istoku i blizu su zauzimanja cele desne obale reke Dnjepar, u blizini strateški važnog grada Hersona.

Ono što je takođe loše za Putina – i strateški u Ukrajini i politički kod kuće – jeste to što je Ukrajina 8. oktobra delimično digla u vazduh Krimski most preko Kerčkog moreuza, koji obezbeđuje osnovne zalihe ruskih snaga na Krimu i u Hersonskoj oblasti.

Putin je još jednom oštro reagovao, kako bi umirio ruske „jastrebove“ kod kuće – pokrenuo je masovnu kampanju bombardovanja osmišljenu da ubije civile i uništi infrastrukturu zemlje, posebno njenu električnu mrežu. Iako je kampanja navodno privremeno onemogućila 30 odsto ukrajinskog snabdevanja električnom energijom, ona je takođe podstakla NATO da odluči da Kijevu pošalje sofisticiranije protivvazdušne sisteme, što je ranije negirao. Ovo će dodatno ojačati vojni kapacitet Ukrajine i ometati sposobnost Rusije da preokrene svoju slabu vojnu situaciju.

Nije iznenađujuće da je sve ovo podiglo dodatnu prašinu u Moskvi. Ključni ljudi režima već počinju da se pozicioniraju kako bi stekli prednost jedni nad drugima. Trenutno se na višim nivoima igra igra međusobnog okrivljavanja za novonastalu situaciju kako bi se objasnili neuspesi Moskve u Ukrajini. Glavne mete su ministar odbrane Sergej Šojgu, načelnik Generalštaba Valerij Gerasimov i general-potpukovnik Aleksandar Lapin, komandant Centralnog vojnog okruga Rusije.

Šef Vagnerove grupe, zloglasni ruski plaćenici, Putinov prijatelj Jevgenij Prigožin, poznat i kao „Putinov kuvar“, iskoristio je svoje Telegram kanale da pokrene lov na Šojgua i dvojicu generala. Ali Šojgu takođe ima šta da uzvrati, što bi moglo da objasni zašto je Aleksej Slobodenjuk, koji radi za Prigožina na poslovima vezanim za medije, nedavno uhapšen. U međuvremenu, čečenski moćnik Ramzan Kadirov udružio se sa Prigožinom kako bi napao Šojgua i generale.

Ozbiljne pukotine

Putin se oštroumno nije javno uplitao u sve ovo, ali je Kadirovu dao podsticaj time što ga je unapredio u general-potpukovnika. Šta to znači za rusku politiku ostaje da se vidi, ali Kadirovljevi nedavni postupci kada je u pitanju rat u Ukrajini naglašavaju dilemu sa kojom se Putin suočava. Kadirov je napravio jednostavan korak, dospevši na naslovnice sveta zagovarajući upotrebu taktičkih nuklearnih bombi u Ukrajini. Međutim, istovremeno je uočio političku toksičnost mobilizacije, pa je zgodno rekao da je, kada je mobilizacija u pitanju, i Čečenija bila prezastupljena na ukrajinskom ratištu.

Naime, ni za Kadirova rat u Ukrajini nije egzistencijalno pitanje i on neće rizikovati svoju poziciju u Čečeniji tako što će javno pozivati još Čečena da se bore u dvorištu njegovog suseda, iako u pozadini njegovi poslušnici pokušavaju da obezbede nove vojne snage . Takođe je bilo izveštaja da se neki visoki zvaničnici direktno suočavaju sa Putinom, zabrinuti zbog njegove neuspešne politike u Ukrajini.

Ništa od ovoga ne znači da će Putin uskoro biti svrgnut. Zapad nema dovoljno informacija o dinamici moći u Rusiji. Ali pojavljuju se ozbiljne pukotine na zidu Putinovog režima, a ovo je očigledno najneizvesniji period u njegovoj eri vladavine. Ruska istorija uči da gubljenje ratova nije bilo dobro za monarhe ili autoritarne vođe i često je dovelo do liberalnih promena, barem na neko vreme – kao što se dogodilo 1905, 1917. i 1989. godine.

Vladimir Putin se nada da će izbeći poraz u Ukrajini i takvu sudbinu sve oštrijim upozorenjima da bi mogao da upotrebi nuklearno oružje ako Kijev ne zaustavi svoju kontraofanzivu na nedavno „anektirane” oblasti Ukrajine, koje nisu u potpunosti pod kontrolom Kremlj. Sve dok se Zapad snažno suprotstavlja ovoj sumnjivoj pretnji i nastavlja da snabdeva Ukrajinu oružjem koje joj je potrebno da odbije agresiju Kremlja, rusko rukovodstvo neće imati alternativu osim da odustane od svojih imperijalnih planova za Ukrajinu i druge njene susede, zaključuje Herbst.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari