Ekonomske sankcije koje je Zapad uveo Rusiji u martu 2014. bez sumnje su bile bolne. Međutim, one do sada nisu ostvarile cilj, a to je slabljenje položaja ruskog predsednika Vladimira Putina. U stvari, one su možda imale suprotan učinak učinivši Rusiju – i njenog predsednika – čak i jačim nego ranije.


Procenjeno je da su zemlje Evropske unije izgubile oko 100 milijardi dolara u trgovini s Rusijom, a pogođeni su i bavarski mlekari i istočnonemačka industrija. Ruski BDP koji je imao skroman rast 2014, smanjen je, posmatrano prema godišnjem nivou, za 4,6 odsto u drugom kvartalu ove godine. U drugoj polovini prošle godine rublja je izgubila više od polovine svoje vrednosti prema dolaru, što je povećalo inflaciju – u julu ove godine bila je za 15,6 odsto veća nego u istom periodu 2014.

Ali inflacija sada izgleda više ne raste, dok su posledice pada cena nafte i gasa ublažene rastom vrednosti dolara, tako da su ruske devizne rezerve zapravo porasle dostižući u junu 362 milijarde dolara (a od toga je 13 odsto u zlatu). I uprkos stezanju kaiša u Rusiji, Putin je omiljeniji nego ikada.

Računica ekonomskih sankcija je jednostavna: slobodna trgovina i slobodno tržište donose rast (time i političku podršku vladi), dok ga restrikcije dave (i time lome podršku vladi). Taj naglasak na slobodnoj trgovini i slobodnom tržištu bio je središnje načelo klasične britanske ekonomije devetnaestog veka. To ostaje središnja poruka i današnje dominantne neoklasične škole – oličene u takozvanom Vašingtonskom konsenzusu usvojenom širom sveta na preporuku Međunarodnog monetarnog fonda – koja tvrdi da je za ekonomski razvoj ključno otvoriti, deregulisati, liberalizovati i privatizovati.

Međutim, ta teorija je u osnovi pogrešna. Nijedna ekonomska sila nije se razvila isključivo na politici laissez-faire. Ekonomski uspon Ujedinjenog Kraljevstva, na primer, bio je veoma zavisan od strateške protekcije, industrijske politike, carina i necarinskih trgovinskih barijera.

Koreni britanske industrijske umešnosti su u tekstilnoj industriji. Rukovodioci te zemlje shvatili su da izvoz sirovina, pretežno vune, nije pogodan da podstakne ekonomski razvoj. Zato je Engleska morala da pomeri lestvicu dodatne vrednosti uvozeći sirovine, a izvozeći finalne proizvode.

Dakle, engleski vođi smislili su industrijsku politiku koja je zahtevala dovođenje flamanskih tkača da obuče britanske firme. Još važnije je što su uveli trgovinske barijere: zabranjujući izvoz sirove vune i uvoz gotovih vunenih proizvoda, indijskog tekstila, koji je često bio bolji i jeftiniji i sa kojim se domaći proizvođači nisu mogli nadmetati. Uveli su zakone o plovidbi kojima je ograničen pristup stranih brodova britanskim lukama, čak su propisali sahranjivanje mrtvih u vuni kako bi povećali potražnju. Konačno, mehanizacija tekstilne industrije u vreme Industrijske revolucije i masovna proizvodnja i izvoz poduprli su razvoj najveće pomorske flote na svetu.

Sredinom devetnaestog veka nemački ekonomista Fridrih List osvetlio je ulogu koju je takva politika imala u razvoju Britanije. U skladu s njegovim savetom, Sjedinjene Države, Nemačka i Japan uvele su sudsku protekciju trgovine i industrijske politike, radeći aktivno na podršci svojim sektorima u nastanku, što je bila strategija koja im je omogućila da se hitro razviju, pa čak i nadmaše Britaniju.

Restrikcije su se takođe pokazale efikasnim u podsticanju ekonomskog razvoja: 1812, kada je Britanija objavila rat Sjedinjenim Državama i uvela im trgovinski embargo, supstitucije za uvoz donele su procvat američkoj industriji. Kada je embargo ukinut, a carine smanjene, proizvodnja u SAD je posrtala – do 1828, kada su nove britanske carine ponovo ojačale američku industriju. Isto tako, tokom Prvog svetskog rata je britanski trgovinski embargo podstakao razvoj nemačke industrije visokih tehnologija, zbog potražnje za supstitutima.

Naravno, sankcije mogu imati razarajuće posledice kad zemlja nema resurse neophodne da nadomesti uvoz. Zato su sankcije bile toliko škodljive po Iran, i ranije po stanovništvo Iraka.

Ali za zemlju kao što je Rusija, koja obiluje prirodnim bogatstvima, tehnološkim znanjem i obučenom radnom snagom, sankcije mogu imati obrnute posledice. Sovjetski Savez se mučio da profitira na ovim faktorima. Današnja Rusija ima kapitalistički sistem koji nudi značajne koristi onima koji se najbolje prilagode restrikcijama.

Ukratko, Rusija ima sve što joj treba da bi napredovala uprkos sankcijama, ili zahvaljujući njima. Ali da bi šanse pretvorila u zbilju Rusija mora da sprovede ekonomsku transformaciju.

Neoklasična teorija trgovine zasnovana je na konceptu komparativne prednosti: zemlje treba da profitiraju na onome u čemu su relativno jake, od tehnološke veštine do resursa. Međutim, kao što su i engleski vođi znali, a iskustvo mnogih afričkih i latinoameričkih država pokazalo, jednostavan izvoz sirovog materijala nije sredstvo za podsticanje razvoja. Istorijski gledano, najbolje razvojne politike zasnivale su se na intervenciji vlade radi ustanovljavanja domaće industrije sa višom dodatnom vrednošću. U prethodnim decenijama taj put su sledili Japan, Tajvan, Južna Koreja i Kina.

Za Rusiju, pomeranje lestvice dodatne vrednosti ne bi trebalo da bude teško; ona ima sve što treba da bi proizvodila finalne proizvode koje je ranije uvozila. U stvari, supstituti za uvoz već su povećali produktivnost u nekoliko ključnih sektora: inženjerstvu, petrohemiji, lakoj industriji, farmaciji i poljoprivredi. Godišnji izvoz dobara sa dodatnom vrednošću porastao je u prvom kvartalu ove godine za šest odsto.

Štaviše, rukovodstvo Rusije ubrzalo je saradnju sa drugim zemljama BRIKS-a, a Putin je nedavno najavio ambiciozne planove za jačanje domaće potražnje.

Zapadne sankcije protiv Rusije ne samo što možda neće promeniti situaciju u Ukrajini; one mogu pokrenuti dugo odlaganu strukturnu transformaciju u Rusiji. Ako Rusija uspešno ponovi kreditno vođene režime koje su koristile ekonomije Istočne Azije i istovremeno poveća efikasnost uprave, moguće je još jedno ekonomsko čudo.

Rihard Verner je profesor međunarodnog bankarstva na Univerzitetu Sautempton i autor Nove paradigme u makroekonomiji. Vladimir I. Jakunjin predsedava Katedrom za državnu politiku na Univerzitetu Lomonosov, predsednik je Svetskog javnog foruma; bio je direktor Ruske železnice

Copyright: Project Syndicate, 2015.

www.project-syndicate.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari