Srbija spremna da prihvati sve kineske inicijative i ideje 1Foto: Privatna arhiva

Kineski san je maksima, okvir ili cilj ka kome ide kineska nacija koji je projavio kineski predsednik Si.

Ako to prevedemo na realne ciljeve, Komunistička partija Kine namerava da do stogodišnjice osnivanja partije 2021. godine eliminiše apsolutno siromaštvo iz kineske države i da do 2049. godine, na stogodišnjicu osnivanja NR Kine, ona postane srednje razvijena zemlja, odnosno da većina stanovnika pripada srednjoj klasi.

Druga strana „sna“, okrenuta ka svetu, znači da u zajednici naroda Kina treba da ponovo zauzme istaknuto mesto – kaže za Danas profesorka Fakulteta političkih nauka u Beogradu Dragana Mitrović, povodom objavljivanja njene nove knjige „Od socijalističke modernizacije do kineskog sna“.

Ova knjiga na engleskom jeziku, zbirka je akademskih tekstova i intervjua profesorke Mitrović objavljenih u inostranstvu u poslednjih 25 godina.

– Kod reformskih lidera koji su prethodili poslednjoj, petoj generaciji koju predvodi predsednik Si taj cilj je bio daleko skromniji – Kina je sebe videla kao predvodnika zemalja Trećeg sveta, kao državu koja nije volela da se ističe u prvi plan. Sada Kina sebe vidi kao naciju koja može da postane i lider sveta u mnogim oblastima – objašnjava Mitrović koja je i direktorka Instituta za azijske studije.

* Kako vidite problem ekonomske neejednakosti u Kini?

– Situacija je pomalo paradoksalna kada se radi o iskorenjivanju siromaštva u Kini jer su u prvih 30 godina reforme, a one se sprovode punih 40, bile daleko više inkluzivne. Tada je Kina uspela, prema podacima Svetske banke, da iz siromaštva izvuče više od 750 miliona ljudi, od toga više od 260 miliona iz apsolutnog siromaštva, čime je dala nemerljiv doprinos svetskoj borbi protiv siromaštva. Međutim, kasnije, reforme postaju mnogo manje inkluzivne i rezultati razvoja, društvenog bogatstva se mnogo neravnomernije dele. Cilj je bio iskorenjivanje siromaštva na selu gde je pre početka reformi živelo preko 80 odsto stanovništva, dok danas većina Kineza, po prvi put, živi u gradovima usled nagle i brze urbanizacije. Tako se javio fenomen urbane sirotinje, jer u gradovima sada ima više stotina miliona ljudi koji su napustili sela, a po prirodi stvari, tržišni sistem koji daje dominantni deo BDP-a kineske ekonomije stvara mnogo gubitnika.

* Da li Kina kao socijalistička zemlja može da bude uzor drugima za ekonomski razvoj?

– Još je prva generacija reformskih kineskih lidera, inače druga u istoriji NR Kine, na čelu sa Deng Sjaopingom lansirala ideju o socijalizmu sa kineskim karakteristikama, što je trebalo da znači da je tržišni sistem prihvatljiv i da je obojen realnim rešenjima stvorenim da zadovolje potrebe kineske ekonomije i društva. Kineski model ekonomskog razvoja je jedinstven po mnogo čemu. On može sugerisati drugim državama da uloga države u upravljanju ekonomijom može da bude i pozitivna i efikasna u određenoj meri, i čak poželjna i nužna u uslovima, na primer, svetske ekonomske krize. Naročito se planiranje na dugi rok i nastavljanje reformskog pravca pokazalo kao izuzetno pozitivno. S druge strane, taj model je sa Komunističkom partijom Kine kao glavnim ideologom i glavnim izvorom ideja i kadrova koji realizuju reforme ipak jedinstven kineski.

* U kojoj meri se kroz kineske investicije u inostranstvu ostvaruje politički uticaj Kine?

– Nedavno su čelnici Evropske unije zaključili da su kineske korporacije zapravo agenti države i da sprovode državnu strategiju, a ne ponašaju se dominantno, a pogotovo ne isključivo, kao privredni subjekti nošeni profitom kao ciljem. Ima mnogo istine u tome. I plasmani suverenih investicionih fondova i nominalno privatnih investicionih fondova očito predstavljaju deo državne strategije. To je i nastupanje kroz strateške sektore, recimo investiranje u energente, rute za prenos energenata, u čistu vodu, obradivo zemljište, u stratešku infrastrukturu. Nedavni slučaj bivšeg zaposlenog u Huaveju kojeg je kineska policija uhapsila u Maleziji, jer je navodno odavao poslovne tajne, pokazuje da se takve stvari smatraju udarom na državu i njen ICT sektor, bez obzira na to što je u pitanju privatna kompanija. Ima i slučajeva da posle propasti nominalno privatne korporacije koja je investitor nastupa državni investicioni fond kao firma koja je nasleđuje. To se dogodilo i u Češkoj pa se u javnosti digla značajna bura, jer je kineska privatna korporacija CEFC China Energy investirala u različite oblasti – od medija, sporta, turizma, ICT sektora, da bi sve te investicije posle političke i finansijske propasti inicijalnog investitora pripale državnoj finansijskoj instituciji Guotai Junan Securities Co.

* Otvara li takva praksa prostor za korupciju?

– Ako proces zaključivanja krupnih poslova, na primer u saobraćajnoj infrastrukturi, nije transparentan, ako nema otvorenog tendera i konkurentskih ponuda, već se na potpuno zatvoren način odabere kineska državna firma onda se o tome može govoriti. Ne možete znati da li je neka firma dobila posao iz političkih razloga, da li je privatni interes obezbeđen na koruptivan način od pojedinih političara. Uostalom, zašto infrastrukturni projekti u našem regionu tako mnogo koštaju? Jedan od razloga je korupcija čija je cena ugrađena u te projekte. Zaključivanje poslova bez uvida stručne i šire javnosti, bez prethodne analize nezavisnih institucija, da li je on finansijski povoljan, dobar ili štetan po životnu sredinu, da li omogućava održiv privredni rast – dobra je podloga za korupciju. Ne možemo reći da učešće kineskih firmi stvara koruptivni ambijent ili da donosi korupciju u region koji je prethodno, eto, bio besprekorno čist. Nije, nažalost, tako ali takvo učešće može produbiti i ustaliti koruptivnu praksu.

* Da li je moguć miroljubiv razvoj Kine, ako ni zbog čega drugog zbog obećanja Sija da će Tajvan postati deo Kine ma kojim sredstvima?

– Kina sebe svetu predstavlja kao jednog od glavnih zagovornika mira i saradnje, kao zemlju koja nudi nove modele ekonomskog razvoja koji za rezultat treba da imaju mir i stabilnost. Sa druge strane, ujedinjenje sa Tajvanom i situacija u Južnom kineskom moru za NR Kinu su pitanja nacionalnog suvereniteta, što onda znači da o njima nema razgovora. Takva pitanja su onda i veliki izazov za Kinu da održi imidž miroljubive sile i da njeno ponašanje ostane takvo. Međutim, neka ponašanja Kine prema slabijim, manjim susedima u Južnom kineskom moru su pokazala da se ona ne ponaša uvek kao sila koja primenjuje isključivo mirne načine realizovanja svojih interesa. Ostaje velika nada da će Kina kao velika država koja je do izvanrednih razmera modernizovala i reorganizovala svoju armiju ostati uzdržana i opredeljena za mirni pristup rešavanju bilo kog problema. Po mom mišljenju bi samu Kinu opredeljenje za drugačiji način strahovito koštalo. Kineske reforme su, pored nesumnjivo izvanrednog uspeha koji je očigledan svakom ko poseti Kinu, takođe i veoma krhke i imaju mnogo osetljivih tačaka. To je sistem veoma složene ravnoteže koja mora veoma brižljivo da se održava. Svaka prevaga ogromnih troškova za vojsku i vojne operacije predstavljala bi ozbiljno narušavanje te ravnoteže. Dodatno, imidž Kine bio bi trajno narušen.

* Srpski zvaničnici često ističu da nas Kina „voli“, da oni imaju poseban tretman kada posećuju Peking. Da li u bilateralnim odnosima prevagu imaju interesi Kine?

– Srbija se pokazala kao zemlja koja je izuzetno spremna da prihvati sve kineske inicijative i ideje. Sada, u trenutku kada je Kina žestoko ideološki napadnuta od SAD i suočava se sa brojnim izazovima – na primer stanjem u Hongkongu i optužbama povodom navodnog kršenja prava Ujgura u Sinđangu – stalo joj je da ima što više prijateljskih zemalja u kojima se o njoj govori isključivo dobro i čiji lideri prihvataju sve njene inicijative, kao i svaki poziv kineskog predsednika kada želi da priredi neki veliki međunarodni skup. Takva politika Srbije bi za mene imala puni smisao da je u pitanju jedan izuzetno pragmatičan pristup koji bi doneo nesumnjive i velike ekonomske koristi Srbiji kao maloj zemlji. Mi sve opravdavamo kineskom podrškom teritorijalnom integritetu Srbije, što jeste izuzetno važno, ali to ne zahteva banalizaciju politike i ne zabranjuje pragmatičan pristup u ekonomiji. Odgovornost je naše vlade da se bori za ekonomske interese Srbije. Smatram da mi do sada nismo bili dovoljno promišljeni, dovoljno zahtevni i pragmatični da dobri odnosi sa Kinom budu pretočeni u izuzetno korisnu ekonomsku saradnju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari