Predstojeći referendum u Ujedinjenom Kraljevstvu o tome da li da ta zemlja ostane članica Evropske unije dovodi u pitanje prirodu same EU. Velika Britanija želi drugačiju Evropu u odnosu na onu kakvu sada predstavlja EU. Ona bi najradije da se Evropa u suštini sastoji samo od zajedničkog tržišta. Iako je Britanija dugo bila u mogućnosti da sebe izuzima iz evrozone i mnogo toga drugog (samim tim nije na bilo koji način prisiljena da učestvuje u procesu produbljavanja političke unije Evrope), to je ideološka srž kontroverze.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }A:link { }

To je pitanje koje nadmašuje debatu o „Bregzitu“ u Britaniji. Osnažene evroskeptične snage u mnogim državama članicama EU potegle su istu temu na kontinentu, gde mnogi veruju da cilj političke unije može preopteretiti građane država članica, te da treba biti napušten.

Kao i Britanci, mnogi kontinentalni Evropljani pitaju se jesu li transnacionalni propisi institucija u Briselu i politička unija zaista neophodni. Da li bi labavo udruženje suverenih nacionalnih država, koje deli čvrstu ekonomsku srž kontinentalnog zajedničkog tržišta – što je britanski model – bilo dovoljno? Zašto se zamarati svim tim složenim integracijama, uključujući Šengenski sporazum, monetarnu uniju i EU regulacije koje na kraju krajeva ne funkcionišu kako treba i samo slabe globalnu konkurentnost država članica?

Posmatrajući evropsku posleratnu istoriju, postaje jasno da je ova debata sa nama gotovo od samog početka. Pedesetih i šezdesetih godina Britanija se još uvek, uglavnom, usredsređivala na Komonvelt. Proces evropske integracije – s ciljem da se prevaziđe francusko-nemačko neprijateljstvo i industrijski potencijal Zapadne Nemačke pomiri sa evropskom stabilnošću (i time pod bezbednosnim kišobranom SAD i NATO onemogući povratak rata u Evropu) – za nju je bio sporedan.

Pošto je Rimskim ugovorom 1957. ustanovljena Evropska ekonomska zajednica (EEZ), Evropsko udruženje za slobodnu trgovinu osnovano je pod britanskim rukovodstvom nekoliko godina kasnije. Ciljevi EFTA bili su istinska carinska unija i zajedničko tržište i od početka je zamišljena kao konkurent EEZ, posebno u severnoj Evropi i među neutralnim zemljama. Ali nikada je nije nadvladala.

Razlog iz kojeg EFTA nije zaživela je poučan; bila je zasnovana isključivo na ekonomskim interesima i nije tražila dalje ideje. EFTA nije imala dušu i to ju je učinilo nesposobnom da se takmiči sa EU u začetku.

Naravno, ekonomski interesi su bili glavni u održavanju napretka EU; ali ideja ujedinjavanja Evrope jasno je nadmašivala puko ekonomsko ujedinjenje. Reč je bila i još uvek je o prevazilaženju evropske fragmentacije preko procesa integracije koji počinje sa ekonomskom a završava se sa političkom integracijom. Vinston Čerčil je to znao, o čemu svedoči njegov ciriški govor iz 1946 – danas vredan čitanja – u kojem je pozvao na stvaranje „Sjedinjenih Država Evrope“.

EU je glavni istorijski projekat Evrope. Ona je pokušala, do sada uspešno, da uči iz vekova naizgled beskrajnih ratova, gradeći novi sveevropski sistem država koji više nije zasnovan samo na ravnoteži snaga, već i na prevazilaženju nacionalnih rivalstava institucionalizovanjem zajedničkih interesa i vrednosti. EU je postigla velike stvari i to u aktuelnoj krizi ne treba zaboraviti.

Greška Britanije je što pretpostavlja da jedan cilj, zajedničko tržište za Evropu, može dugoročno postojati bez drugog, veće političke integracije. Da bi funkcionisalo, zajedničko tržište zahteva suštinsko prenošenje suvereniteta i obimnu evropsku regulaciju. U stvari, EU ne može ignorisati nacionalne države niti zajedničke institucije i politiku a da pritom sebe ne dovodi u pitanje. I jedni i drugi predstavljaju kamen temeljac EU.

EU je od početka karakterisao ovaj dualitet: konfederacija sa snažno integrisanim federalnim elementima i institucijama. Ko god osporava ovaj dualitet dovodi u pitanje čitav sistem, tim više s obzirom na to da trenutno stanje u EU ni najmanje ne pogoduje podnošljivoj stabilnosti. EU će to postići tek kada pokrene taj kritični korak ka pravoj federaciji.

Zbog toga većina država članica EU nikada ne sme da odustane od cilja „sve tešnje unije“. Britanija taj cilj ne prihvata i ne mora da ga prihvati. Ali budućnost EU zavisi od njega. Sve drugo je pitanje pragmatičnih kompromisa.

Autor je od 1998. do 2005. bio vicekancelar i šef diplomatije Nemačke, a gotovo 20 godina bio je lider Zelenih

Copyright: Project Syndicate, 2016.

www.project-syndicate.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari