Ubijanje u ime Božje 1Foto:FoNet AP

Nedavno je ugledni nadregionalni nedeljni list Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung objavio članak minhenskog emeritiranog profesora sistematskog bogoslovlja i etike na Minhenskom univerzitetu Fridriha Vilhelma Grafa o uzrocima terora, naslovljenom – „Töten im Namen Gottes. Was sind die wahren Ursachen für den islamistischen Terror?“.

p { margin-bottom: 0.25cm; line-height: 120%; }

Profesor Graf je za sve svoje akademske karijere negovao i ono što bi se moglo nazvati „public intellectual“ – kao recenzent, predavač i davalac važnih impulsa u javnom akademsko-bogoslovskom diskursu. Ovde donosimo u parafrazama osnovne teze ovog briljantnog članka koji problem terora vidi i izvan genuine religiozne motivacije.

Šta su pravi uzroci islamističkog terora? Samo religija ili srdžba ekonomski marginalizovanih? Jedno je sigurno: zaklinjanje u vrednosti Zapada nije produktivno rešenje. Pod utiskom terorističkog napada u Parizu od 13. novembra prošle godine, uticajni francuski profesor političkih nauka Olivije Roj je ponovio već ranije formulisanu tezu da teror u evropskim gradovima, koji potiče od radikalnih salafista, ima sasvim malo veze sa religijom i islamom. Ovakve atentate treba razumeti kao nove revolte omladine protiv vladajuće kulture, kao patetično inscenirani raskid sa konvencijama sveta u kome su mladi atentatori odrasli. U medijima rasprostranjeno mišljenje o „političkom islamu“ je obmanjujuće. Pre može biti reči o „islamskoj radikalnosti“.

U knjigama kao što su „Pogrešan rat. Islamisti, teroristi i zablude Zapada“ (2008) ili „Sveta prostota. O političkim opasnostima iskorenjenih religija“ (2010), Olivije Roj razvija psihogram terorista, koji dovodi u pitanje stereotipnu sliku o fanatizovanim super-vernicima, koji su iz prevashodno religioznih motiva postali teroristi. Većina terorista potiče iz druge generacije imigranata ili konvertita iz evropskih familija srednjeg ili nižeg građanskog staleža. Često je slučaj da ovi iza sebe imaju karijeru kao dileri droge i sitni delinkventi. Retko ko je od njih u detinjstvu ili mladosti bio vernik niti je imao ikakav kontakt sa džamijom.

Roj ne poriče to da se teroristi u sopstvenom tumačenju služe religioznim simboličnim jezikom i da to ima veliku ulogu. Ali religiozni jezik služi tim bezuspešnim, frustriranim ili sa normalnog puta otpalim i nesrećnim ljudima, samo zato da bi svome životu dali nekakav smisao. Kao nekada nemački pijetisti ili protestantski evangelikanci u Americi, služe se ovi društveni gubitnici izvesnim „resursima-smisla“ religioznog predanja, da bi razvili sopstveno „bolje ja“ i kontrafaktično svoj život tumačili kao uspeh. To što se pri tome služe islamskim predstavama, pre je slučajnost.

Ove Rojeve teze nisu dugo čekale na oštar odgovor. Na prvom mestu od strane sociologa Žila Kepela, koji je često, još 2015. g. u svojoj knjizi „Terreur dans l'Hexagone“ isticao visoki značaj genuinih religioznih motiva u nasilju evropskih muslimana. Naravno da je Kepel svestan sociokulturnih snaga, kao što je elementarna ekskluzija (isključenost), koju mladi francuski muslimani u predgrađima (banlieue) velikih gradova doživljavaju.

Ali ovde je kod mnogih mladih vladajuće osećanje isključenosti sa tržišta radne snage (besposlice), zapostavljenost i bezizglednost u obrazovnim institucijama u masovnom društvu bivaju primarno religiozno artikulisani, stvarajući protiv laicističke države front kolektivnog verskog identiteta muslimana, koji vrednosti republike kao što su sloboda, jednakost i bratstvo prihvataju kao direktan izazov, porugu i podsmeh. Kepel upućuje na 2005. godinu, na internetu na 1.600 stranica objavljeni borbeni manifest sirijskog islamiste Abu Musba al-Surija, koji se čita kao neka vrsta priručnika za terorističke napade poslednjih godina. Al-Suri je, svojevremeno savetnik Usama bin-Ladina, odbio osnivanje „Islamske države“. Ostaje nejasno da li je šef-propagande „Islamske države“ ovaj spis pročitao.

Kontroverza u debati o nastanku i specifičnosti „islamskog terora“ u Evropi je više no akademska polemika. Na pitanje „specifičnih uzroka“ atentata, postavljaju se i pitanja šansi prevencije i prioriteta socijalne sigurnosti. Problem se može i ekonomskim jezikom formulisati: gde treba društvo da uloži sredstva da bi se religiozno inscenirani terorizam minimalizovao? Šta treba slobodna pravna država da čini? Gde su granice državne aktivnosti? Koje investicije nisu neophodne?

Graf ne tumači religije u njihovim veroispovednim ili institucionalnim okvirima, već kao nepregledni niz malih i najmanjih „alternativnih tržišnih ponuda“ ezoteričnih, spiritualnih ili džihadističkih grupa i grupacija, koje je teško podvesti pod nasleđe jedne velike religije. Ukratko, to je kao i u „supermarketu“ ili globalnoj pijaci u kojoj se ponude upućuju čitavom, globalnom svetu. Upravljanje religioznom svešću je samo delimično moguće odnosno ima svoje granice. Gotovo sve evropske države nastoje da destruktivne elemente religiozne svesti neutralizuju i da veru civilizuju. Zato je priprema na akademskim institucijama koje su od strane države nadgledane, garant antifanatičnog ispovedanja vere. Muslimanska religiozna kultura je raznovrsna i kroz različita kolektivna iskustva skovana. Muslimani u Berlinu čiji su roditelji ili preci došli iz Turske nemaju traumatizujuće sećanje na represivnu kolonijalnu prošlost koje imaju francuski muslimani koji su preživeli rat u Alžiru.

Nakon atentata u Parizu i Briselu se čuju reakcije političkog establišmenta kao zakletva u „vrednosti Evrope“ ili „vrednosti Zapada“, koje treba braniti od terorističkih napada. Zaklinjanje u „vrednosti Zapada“ deluje isključujuće. Moralni disens je legitimni deo modernog liberalnog društva. Otuda su samo manjine isključene kada je reč o „vrednostima“, koje su „vrednosti“ većine koju bi društvo kao opštevažeću normu trebalo da prihvati.

Mudro bi bilo, pledira profesor Graf, kada bi dugoročno služba sigurnosti investirala u ekspertizu – da li je u ime proroka inscenirani teror primarno verski motivisan ili je jezik religije samo artikulacija za patnju, otuđenje i marginalizaciju? Otuda bi pravna država trebalo da stupi u analitičko ispitivanje muslimanske životne okolnosti kako bi procese radikalizacije omladine bolje razumela. Samo ono što se razume, može se preventivno suzbiti, na primer kroz bolju i ekonomski eficijentniju politiku integracije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari