Nedavno je iz štampe izašao prvi broj „CM“, časopisa za upravljanje komuniciranjem, u izdanju Fakulteta političkih nauka, odnosno katedre za novinarstvo i komunikologiju i agencije Protokol iz Novog Sada. Glavni i odgovorni urednik časopisa i profesor komunikologije na Fakultetu političkih nauka Miroljub Radojković u razgovoru za naš list objašnjava da su ciljna grupa ovog glasila – koje će uskoro dobiti i multimedijalne sadržaje na CD, kao i onlajn izdanje – novinari, urednici, vlasnici medija, ali i svi koji primenjuju znanja komunikologije i pretvaraju ih u veštine.

Nedavno je iz štampe izašao prvi broj „CM“, časopisa za upravljanje komuniciranjem, u izdanju Fakulteta političkih nauka, odnosno katedre za novinarstvo i komunikologiju i agencije Protokol iz Novog Sada. Glavni i odgovorni urednik časopisa i profesor komunikologije na Fakultetu političkih nauka Miroljub Radojković u razgovoru za naš list objašnjava da su ciljna grupa ovog glasila – koje će uskoro dobiti i multimedijalne sadržaje na CD, kao i onlajn izdanje – novinari, urednici, vlasnici medija, ali i svi koji primenjuju znanja komunikologije i pretvaraju ih u veštine.
– Komunikacija se nastavlja gde je i počela, gde ima čoveka, on ima potrebe, a najmanje jedan od učesnika komunikacije je čovek- kaže naš sagovornik. Između tehnologija za komuniciranje danas postoji jasan jaz. Ranije su to bile komunikacijske tehnologije za javno, masovno, kao i za političko, umetničko i religiozno komuniciranje, tzv. masovni mediji. Postojale su i telekomunikacije, koje su uglavnom služile za povezivanje masovnih medija interkontinentalno, ili da ljudi privatno komuniciraju. Informaciona tehnologija je bila prilično zatvorena radi čuvanja, obrade i davanja na uvid podataka u izolovanim preduzećima i državnim ustanovama. Sada se dešava buran razvoj naročito informacionih tehnologija i telekomunikacija, a ta vrsta tehnologije će se spojiti sa masovnom medijskom i što se stručno zove konvergencija. Taj proces moderne države ne zaustavljaju, nego ga pomažu investicijama.

Nove tehnološke elite

Radikalno hakerski pristup protiv njih ukazuje da te nove elite znanja štite patentima, autorskim pravima, govore o intelektualnoj svojini i traže od drugih da plate za njihovo korišćenje. Pri tom, to nije autentično njihova ili samo njihova izvorna intelektualna svojina. E, to je ta nova klasa protiv koje se hakeri bune i za koje smatraju da svaki hak treba pozdravit ako je to u pravcu demokratizacije znanja. To su nove elite koje će se pojaviti po sistemu: „Znanje je moć“, iz toga sledi – informacija je moć. Onaj ko ima informaciju ima i znanje, dakle on će imati i moć. Ta se moć neće jasno videti kao tradicionalna. Uz pomoć tehnologije u virtuelnom prostoru i vremenu, nastaju mesta bez moći i moć koju ne možete vezati za mesto. Ne znate gde se ona nalazi, nije više u skupštini. To omogućava virtuelnost i imaćemo više moći bez teritorije, bez prostora u kome se vidi. Biće teže da je kontrolišemo, a njoj mnogo lakše da nas izmanipuliše ili prevari.

Evropa je zacrtala da će do 2012. napraviti informatičke platforme, sa kojima će čovek jednostavno preko svog tastera, miša, mobilnog telefona moći da dobija kod kuće novine, radio, televiziju. Moći će da šalje svoje mejlove, blogove, žurnalističke proizvode drugim ljudima, javnosti u svojoj zemlji, ili nekoj opštoj publici po celom svetu, kao i da koriguje enciklopedije kao što je Vikipedija. Postepeno će se izbrisati razlika koja je do sada postojala između privatnog i javnog komuniciranja, kao i između sredstava koja mu za to stoje na raspolaganju. Komunikacija će postati iskrena ispovest.
Deluje li to kao čista naučna fantastika, ako se uzmu u obzir istraživanja koja pokazuju da se računarske tehnologije slabo koriste u Srbiji ?
– Za Srbiju vlada mišljenje da zaostaje. Uopšte nije naučna fantastika, to je proces koji već uveliko traje u razvijenijim delovima sveta. Na bazi tih promena svima je, pa i običnim građanima, jasno da ulaze u nešto što se zove informaciono društvo. Od sociologa do politikologa, pa i kulturologa, svi će se složiti da je sledeća etapa u kojoj ćemo živeti – informaciono društvo. Informacije će biti digitalne, lako dostupne i kretaće se u svim pravcima, gotovo bez kontrole. Naravno, takvo društvo traži da ima i građane pripremljene da žive u njemu. I nešto što bi država mogla da podrži, linkove, odnosno veze. I naravno, ono što Srbiji najviše nedostaje, računarsku pismenost. Činjenica je da ljudi sa preko 35 godina starosti po pravilu ne znaju da upravljaju modernom tehnologijom, odnosno računarski su nepismeni. Ipak, internet i IT se brzo šire, pa onaj ko zaostaje može krupnim koracima da sustigne ostatak sveta. Ta tehnologija kojoj brzo pada cena, pojednostavljuje se i samo je stvar građana da odluče da li hoće da uđu u informaciono društvo. UN su sazvale već dva svetska samita na temu informacionog društva, kako bi videle koliki je zaostatak zemalja trećeg sveta u toj oblasti, kako da im se pomogne i kako da se uključe u proces stvaranja informacionog društva. Osim toga, cilj je da izbegnu rizike da neko na nov način eksploatiše te zemlje.
Kako pojava novih tehnologija utiče na stare masovne medije. Na primer, nova generacija 3G telefonije na televiziju, ili internet na štampu?
– I pre pojave 3G tehnologije, internet je uticao na prosečne medije u dva smera. Prvi je bio da mu se masovni mediji prilagode, da pored klasičnog proizvoda imaju i takozvane onlajn verzije. Danas na internetu postoje i televizija, radio, štampa, pa i knjige. Druga promena, tehnologija je postala veliki izazov za sve medije da i oni postanu interaktivni. Za razliku od masmedijske, informaciona tehnologija omogućava veću konverzaciju i fidbek. Dozvoljava publici ne samo da se javi povodom novinarskog proizvoda, već da ga kreira. Blog je na primer oblik izražavanja građana. Sve to je dovelo profesiju novinara u pitanje, kao i do pojave takozvanih pipls medija. Medija kojima će narod upravljati, ili će ih praviti. To je pokrenulo masmedije da postanu interaktivniji. Oni će učiniti sve da budu sličniji novoj tehnologiji, kako ne bi izgubili publiku.
U takvim uslovima demokratičnosti medija u kom obliku se javlja hiperprodukcija?
– Puno je informacija koje kruže u novim sredstvima informisanja, što neki porede sa informativnom džunglom, a drugi sa informacionom mećavom. Koji god izraz da upotrebite, hiperprodukcija informacija postoji i čovek nema ni snage ni vremena, da bukvalno za 24 sata iskoristi sve što bi mogao. Zbog toga su, uostalom, izmišljeni pretraživači. Teško je snaći se u toj informacionoj džungli, a hiperprodukcija nosi svoje rizike. Prvo da oduzme svo slobodno vreme na uštrb drugih aktivnosti, pa i klasičnih medija, zatim da veže trajno za kuću. Naročito je opasno što se sada nude informacije iza kojih ne stoji garant da su tačne, proverene i kvalitetne. U ograničenoj masmedijskoj proizvodnji, svaka redakcija svojim potrošačima daje garanciju da je to što nudi publici tačna i proverena informacija. Toga nema na mrežama, jer se tamo možete predstaviti i lažno, a teško je proveriti ko je prvi poslao informaciju. Zbog toga ima puno spema, ili đubreta, lažnih podataka od lažnih autoriteta ili eksperata. To je vrlo teško trebiti. Možda će se zbog toga spasiti masovni mediji, možda će ljudi dići ruke da sami obavljaju taj posao koji se zove novinarska selekcija i provera informacija pre objavljivanja.
Kako sociološki utiče na čoveka to što kao jedinka sedi ispred računara i komunicira sa drugim posredstvom mašine. Da li se kvalitet interakcija između ljudi poboljašava, ili se pogoršava novim medijima?
– Zavisi kako definišete interakciju. Jedna od najboljih karikatura koju sam video, opisuje informaciono društvo tako što u kuću ulazi veliki broj linkova. Tu su sateliti, antene, bandere i slično, a iz kuće izlazi prazan stripovski balon. Čovek nema više šta da saopšti, on je imobiliziran intelektualno. Ne stiže da misli dok surfuje, suočava se sa mnoštvom tema, izvora, slika, videoklipova koji mu se nude. Rekao bih da sve više postajemo usamljena gomila.
Kažemo da je interakcija odnos čoveka prema tehnologiji. Ako kažemo da je interakcija samo između ljudi, čini mi se da međuljudski odnosi propadaju. To kritikujem dugi niz godina, mada mi se čini da spadam u neke ludite, s obzirom da se malo glasova kritike pridružuje. To se ne može zaustaviti. Zabrinjava me odsustvo drugog čoveka sa kojim bi se družili u realnom svetu. Sve postaje virtuelno, i ljudski odnosi. Kako će se to završiti u odsustvu drugog, ne znam. Od kada postoji, za čoveka kažemo da je društveno biće. Podrazumevamo da se druži sa drugim ljudima, a ne sa napravama i mašinama.
Svako može da se predstavlja lažno posredstvom savremenih tehnologija i živi virtuelni život. Ako već može da se prikriva iza tehnologija, da li se čovekov identitet menja?
– Od kad postoje, ljudi imaju identitet i imidž. To što pitate je pravljenje imidža u mreži, ili pravljenje avatara, lažnih likova koji učestvuju u interakcijama u virtuelnom prostoru i vremenu. Zašto je čovek od početka izmislio masku? Da prikaže drugima da je jači, hrabriji i lepši. To je antropološko prvo i najdublje pitanje. Sigurno je svim tim trikovima bilo teško promeniti identitet čoveka. Posle odigravanja društvenih uloga i statusa, čovek mora da se suoči sa sobom i kakvim on jeste. Može da bude zadovoljan ili nezadovoljan tom autodestrukcijom identiteta. Biće lako da se ličnost udvaja na virtuelni i stvarni lik. To se ogleda u tome što neki dobijaju psihičke bolesti zbog toga, postaju udvojene ličnosti. Verujem da će taj rizik zahvatiti mnoge, a ako je to već psihička bolest, onda će uticati na izmenjen odnos prema drugom onih koji ostanu normalni. Ostaviće posledice na sve oblasti života, počev od socijalizacije, druženja, učenja, do klasičnog odnosa šta je ID, EGO i SUPER EGO. Gde je super ego i ko to sada drži pod kontrolom, dajući jedan karakter ili jedan identitet. Biće to ogromno područje igre lažnih identiteta. Nejasno je gde ćemo proveravati pravi ljudski identitet, ako se odreknemo susreta sa drugim realnim ljudima u realnom vremenu i prostoru. Čini mi se da je to kraj jednog ljudskog usuda, koji može da nas odvede u pravcu nekakvih kiborga o kojima je pisao Pekić u romanu 1999.
U susretu tih lažnih identiteta, odnosno imidža, postoje li suštinske komunikacije?
– Ako je prava komunikacija ja i ti, od kojih je ti pisano velikim slovom, kako je to Martin Bluber odavno napisao, onda to podrazumeva i drugo ljudsko biće. To je stara biblijska priča o nastanku dvopolnosti i androginima. Čovek je nesavršeno i nedovršeno biće i uvek mu treba drugi. On lepše i zdravije živi u paru nego kao usamljenik.
Da li nove tehnologije i novi vid komuniciranja rađaju neke nove elite?
– O tome već pišu pojedini autori, zbog činjenice da su se pojavile nove klase koje su u stanju da brže, bolje i lakše obrađuju, čuvaju i ukrštaju informacije. Svaka informacija nosi zrnce znanja. Pripadnici tih klasa su došli u posed tuđeg znanja.
To znači da je haker disident?
– Haker je više od toga. Nije samo disident, haker je neka vrsta malog anarhiste, ili malog revolucionara. Dakle, hakeri nisu samo oni koji proizvode viruse i trojance da bi naudili drugima, nego su oni koji su napravili Linuks i druge korisne stvari. To su ljudi koji shvataju da se znanje akumulira kroz akumulaciju informacija i hoće da pomognu da se monopoli na informacije razgrade, kako bismo svi imali jednake šanse da skupljamo, koristimo i čuvamo informacije.
Kako komentarišete ideju da se formira novo ministarstvo koje bi u nadležnosti imalo telekomunikacije, medije i informacione tehnologije?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari