Vladislava Gordić-Petković Da li je prostitucija samo unosna prodaja ljubavi, ili opšti princip funkcionisanja sveta? Da li je svaka prodaja nematerijalnih vrednosti – prostitucija? Ako bismo ovako rezonovali, nezgodnu etiketu prostitutke zaradiće svaki politički prebeg, znamenita pevačica-udvorica, samolustrirajući medij, svaka osoba i institucija s koalicionim potencijalom u plusu.

Vladislava Gordić-Petković Da li je prostitucija samo unosna prodaja ljubavi, ili opšti princip funkcionisanja sveta? Da li je svaka prodaja nematerijalnih vrednosti – prostitucija? Ako bismo ovako rezonovali, nezgodnu etiketu prostitutke zaradiće svaki politički prebeg, znamenita pevačica-udvorica, samolustrirajući medij, svaka osoba i institucija s koalicionim potencijalom u plusu. Recimo, pokušaj da se Srbija na CNN-u proda kao falična mlada nije samo ponovo otkrio poslovičnu nezgrapnost sa kojom se na ovim prostorima pristupa patriotskom marketingu; nije čak ni bitno da li se naivnom

Edukativni program za klijente: Sajt SWAV

Amerikancu prodaje kazahstanska mačka u srpskom džaku ili pak ona rumunska; nije problem u amaterizmu ni opštem nedostatku ideja. Problem je u vulgarnom materijalizmu trampe ničeg za nešto, čega u prodavanju ljubavi ima i te koliko.
Izreke i vicevi u kojima figurira kupoprodaja ljubavi stvaraju krajnje negativnu predodžbu o delatniku, a ne o delatnosti. Tako je dotična (obavezno ženska) delatnica poslovično opsednuta samo onim čega navodno ni u tragovima nema – poštenjem; jedna vic-definicija prostitutke tvrdi da ona svoj posao radi i „u pustinji za šaku peska“. U neskriveno mizoginom konceptu trgovanja seksom potpuno se brkaju požuda i zloupotreba, motivi klijenta i motivi davalaca usluga. Jedna od nekoliko diskutabilnih dama iz Šekspirovih drama nazvana je osobom „koja prodaje svoju želju da bi kupila hleb i odeću“ i „mušterijom“ (?!). Čitalac ostaje u nedoumici kako to dotična Bjanka (ironično nazvana po boji devičanstva – beloj!) potražuje ono što bi u stvari trebalo da ponudi. Jasno je jedino da se radi o samostalnoj i materijalno nezavisnoj ženi koja svoj dom i svoj konto ne deli ni sa ocem ni sa suprugom. U svetu rigoroznih rodnih kodova, to je očito bilo dovoljno da se Bjanka etiketira kao prodavačica ljubavi.
Istorija je, kao i kultura, puna predrasuda. U romanu „Emilija Leta“ Mirjane Mitrović („Platoovo“ izdanje koje se zamalo okrunilo NIN-ovom nagradom), izmaštana je jedna od mogućih sudbina za istoriju anonimne saputnice cezara Maksima Galerija: ova žena je najpre žrtvovana vladarskoj ambiciji supruga, da bi potom bila prinuđena da beži od raznovrsnih poniženja, neprijatnosti i opasnosti po život. Repertoar Emilijinih patnji – pokušaji proterivanja i trovanja, gladovanje, klevetanje i šta sve ne – donekle služi da nam uverljivo objasni njeno prihvatanje hrišćanstva na kraju romana: njena ljubav prema bivšem suprugu koja nadživljava Rimsko carstvo obojena je krotkošću i požrtvovanjem koji definitivno imaju hrišćanski predznak. Emiliju u najveću opasnost dovodi Maksimova ljubav, tačnije neugašena žudnja: kazne i patnje joj spremaju i bivša svekrva i Maksimova nova tašta, zabrinute što Maksim poslednju noć pred novo venčanje – koje ga vodi ne samo prestolu nego i sticanju statusa boga – provodi sa bivšom ženom. Ovo je, tako, roman o nizu fizičkih i psihičkih zloupotreba, stoički trpljenih u ime ljubavi i poslušnosti; o mizoginiji svakog porekla i svake vrste; s druge strane, ovo je i povest o solidarnosti odbačenih žena. Emiliju ruše žene koje su osetile slast vlasti, a pomažu joj nevoljnice koje su „ispale iz milosti“ kao i ona sama. Jedna epizoda u romanu smeštena je u javnu kuću, gde bolesnu i bespomoćnu junakinju vidaju hetere, a ona sama prevazilazi predrasude prema njima, negujući čak i dete jedne od njih, inače muževljeve dugogodišnje ljubavnice.
Bilo da se zovu prostitutke, hetere ili kurtizane, žene lakog morala ili „posrnule“, one predstavljaju intrigantan deo kulturne istorije, kao i istorije književnosti – Margarita Gotje, Sonja Marmeladova, Holi Golajtli samo su neki pamtljiviji likovi moralno rehabilitovanih bludnica koje iskupljuje potraga za pravom ljubavlju i(li) hrišćansko požrtvovanje. Studija Lore Hapke „Žene koje su zastranile“ bavi se, recimo, prostitutkom kao junakinjom američke književnosti, dok se „Kurtizane“ Keti Hikman usredsređuju na pet slavnih prodavačica ljubavi koje su obeležile društvenu pozornicu svoje epohe. Te Engleskinje su tokom osamnaestog i devetnaestog veka bile modne ikone Londona i Pariza, pametne i privlačne, erotične i načitane, politički promućurne i intelektualno radoznale. Harijeta Vilson, Ketrin Volters i Kora Perl bile su poznate koliko po ljubavnicima, neretko političarima, toliko i po svojim hobijima: savremenici ne beleže samo da je Ketrin zaludela mnoge muškarce, nego i da je obožavala konje i sve u vezi sa njima. Njihovi životi navodno su obeleženi sjajem i slavom: kurtizane su bile u povoljnijem položaju od žena sa trotoara i iz bordela, budući da su bile nezavisne, da su mogle da biraju zaštitnika (ili više njih) i odlučuju u svoje ime. Filmovi kao što je „Žiži“ ili „Slatka Irma“ predočiće vedru sliku posrnulih žena, a „Dama s kamelijama“ idealizovati kurtizanu koja se žrtvuje za ljubav. Celuloidna traka predočiće i retko bljutavu sliku prostitutke-Pepeljuge kao u slučaju „Zgodne žene“, a jedan od retkih primera literarizovane i ekranizovane priče o žigolu biće „Rimsko proleće gospođe Stoun“ Tenesija Vilijamsa. Nimalo slučajno, postarija gospođa postaje nedostojni rob svoje izgubljene mladosti, a mladi i drski Paolo jednako gospodari njenom žudnjom i njenim novčanikom: prodaja ljubavnih usluga čini ga superiornim, nikako poniženim.
Internet nije samo oaza grešnih zadovoljstava: tamo se otkrivaju neočekivane institucije i inicijative. Na sajtu SWAV-a, vankuverskog udruženja seksualnih radnika (walnet.org/csis/ news/johnschool.htm) otkrivamo šta je to „john school“ – u pitanju je kolokvijalni naziv za edukativni program koji pohađaju klijenti prostitutki („Džon“ je žargonski izraz za mušteriju). Predavanja i radionice koje za njih drže bivše prostitutke zamišljeni su kao alternativa novčanoj ili zakonskoj kazni. Prva „škola za Džonove“ nastaje u poslovično liberalnom San Francisku, na inicijativu bivše prostitutke koja je bila žrtva nasilja. Početni otpori projektu svodili su se na zamerke da se na ovaj način obnavlja stereotip o prostitutkama kao žrtvama eksploatacije, da je ovo vid ponižavanja klijenata i loš primer pokušaja da se prostitucija potpuno zabrani, dok zaštita od polnih bolesti i AIDS-a pada u drugi plan. Suočen sa dobrim i lošim stranama ovakvog rada, SWAV pokušava da se bori sa pratećim pojavama kao što su zavisnost od droge, loša zakonska rešenja i nedostatak legalnih oblika prostitucije. Jednim od svojih zadataka ova organizacija smatra i razaranje lažnih mitova vezanih za prostituciju.
Jedan od tih mitova tvrdi da su prostitutke isključivo žrtve – zanimljivo je da se on vezuje poglavito za žensku, i gotovo nikad za mušku prostituciju, baš kao da je žigolo uvek gospodar svojih želja i odluka. To je i logično, budući da je ova predodžba tesno povezana sa uverenjem da žene nisu u stanju da upravljaju svojim životom niti da donose odluke. Prostitutke nisu obavezno žrtva seksualnog zlostavljanja u detinjstvu, ne treba ih spasavati od njih samih; jetko se kaže da teza kako su mnoge prostitutke zavisnici od droge može da važi za bilo koju drugu profesiju, recimo računovođe. Ma koliko zanimljivo zvučao kvaziargument da je lakše ležati celu noć nego kopati ceo dan te da je, shodno tome, zarada od prostitucije laka i brza, žena uglavnom ne bira ovaj posao zato što je lakši, nego neretko zato što kao samohrana majka ili osoba sa dosijeom ne može da nađe bolji. Hapšenje prostitutki nije srećno rešenje, budući da ove žene svaka nova sudska kazna vraća traganju za novcem tamo gde ga za njih jedino i ima. Od svih lažnih mitova, samo se jedan dotiče klijenata: teza da su „klijenti mizogini“ i da je kontakt s prostitutkama način da iskažu svoju mržnju prema ženama ne stoji, jer su motivi korisnika usluga različiti – potraga za avanturom, lečenje usamljenosti i nesigurnosti, težnja da se „jeftino zadovoljstvo“ dobije na najlakši i najdirektniji način.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari