Na vest o raspisivanju konkursa za nove reči hrvatskog časopisa Jezik, reagovalo se kao na kuriozitet. Ideja da se bekstejdž nazove zakulisje, tok šou sučelište a internet svemrežje više se ne tumači kao vid kulturne hegemonije, jezičkog nasilja, ksenofobije ili nečeg sličnog, jednako strašnog.

Na vest o raspisivanju konkursa za nove reči hrvatskog časopisa Jezik, reagovalo se kao na kuriozitet. Ideja da se bekstejdž nazove zakulisje, tok šou sučelište a internet svemrežje više se ne tumači kao vid kulturne hegemonije, jezičkog nasilja, ksenofobije ili nečeg sličnog, jednako strašnog. Sada je „samo“ zabavno čuti da negde tamo daleko ili tu blizu postoji mozgovno opskrbljen oblik života koji je aktiviranjem zaumnih opcija svoga mozgovlja došao na nadnaravnu ideju da mikroorganizam prekrsti u „maložiće“, bojler u „mlačnjak“, a sendvič u „dvokrišku“. Drugim rečima, sada se na tako šta gleda kao na individualnu ludost, a ne masovnu zaluđenost.
Ne mora, međutim, mlačnjačka reakcija da znači nedostatak vatre ili maloživost. Sasvim je izvesno da bi se drugačije reagovalo kad bi neko – „naš“ ili „njihov“, svejedno – ovu mučnu večnost stranačkih pregovora pokušao da nazove BEZVLAĐE, kad bi uporno opstruiranu reformu obrazovanja okarakterisao kao BOLONJARENJE, a provoditelja akcije durenja nad Ahtisarijem nazvao KOSMETALO. Došlo bi se do čvrstog stava da se radi o izrugivanju i provokaciji.
Ali obezvlađena Srbija hoda ivicom provalije sve ovo vreme pregovaranja i prigovaranja, dok se gotovo pravilno smenjuju durnjava i dernjava. Sve je u senci hamletovskog „bitkovanja“, krediti i konkursi, inicijative i akcije. U atmosferi se oseti ono što bi zlice nazvale STRANOSTRAHOVANJE, iliti ksenofobija, kao stalan motiv i obavezni detalj. I gandža i trandža su opasni, ubačeni strani elementi s kojima će se uvek rado obračunati domaće pesnice.
U vremenu kad nas opet neviđeno smaraju pozivanjem na „pitanje svih pitanja“, u vremenu kad nam svi mediji uporno skreću pogled na mesto gde je Srbija najlepša i najtanja (kao da bi danonoćno mozgovanje pojedinca rešilo decenijski politički problem), opet se jedva dočekalo da se književnost skrene u zapećak. Sada, kad je stranostrahovanje ipak suptilnije provođeno, reći će nam se da je u pitanju svetski trend, ili pak „zabijanje još jednog eksera u kovčeg literarne kulture“.
O književnosti se sve manje piše, kao što se i ona sve manje čita, uprkos besmislenom štamparskom ubrzanju i rafalnoj paljbi novih naslova. Nedavno se u jednom žućkastom glasilu pojavila vest o promociji književno vredne knjige, a da se nije radilo ni o procesu ni o ekscesu: sve su prilike da je, krajnje nevino, nekom obliku života bilo zanimljivo da sroči malu vest o književnoj promociji, bez primisli i prisila. Iako gotovo proterane iz mas-medija i suptilno getoizirane u uglednijim dnevnim glasilima, književnost, književne manifestacije i književna kritika nisu manje prisutni, ma šta mi mislili o tome. U pomoć je, kao i uvek, priteklo svemrežje.
Kao što je Triš Tod, jedan od urednika u glasovitoj američkoj izdavačkoj kući „Sajmon i Šuster“ nedavno izjavio, postalo je nemoguće obećati piscu ili njegovom agentu da će se prikaz knjige pojaviti u Njujork Tajmsu ili kakvom sličnom tiražnom dnevnom glasilu, ali je zato više nego izvesno da će blogovi blagovremeno reagovati kritikama, komentarima i diskusijama. Iako nijedan od zaista neverovatnog broja blogova posvećenih književnosti neće imati milionsku posećenost, svaki će privući interesno profilisanu publiku. Internet recepcija je uvek onakva kakva je internet zajednica: dislocirana, geografski rasuta, ali objedinjena motivacijom i interesovanjem. Blog, istina, nije mas-medij: nijedan neće imati čitalačku publiku jednog San Francisko Kronikla čiji je tiraž oko petsto hiljada primeraka. S druge strane, tih pola miliona ljudi ne kupuje novine zbog prikaza knjiga.
Jedna se ozbiljna zamerka mora izreći na račun bloga: ovaj način komunikacije više ohrabruje izricanje ličnog mišljenja nego promišljanje određene teme ili ideje. Nedostatak artikulisanosti i refleksije u blogerskim diskusijama o knjigama ponekad dovodi do neželjene frivolnosti i efemernosti. Zato bi se nepristrasni oblik života morao složiti sa sumnjičavošću koju pokazuje eminentni američki prozaista Ričard Ford. On je izjavio da institucionalna zasnovanost novinskog glasila podrazumeva veću odgovornost prema čitaocu nego što je može imati običan bloger. Međutim, činjenica je da se bookslut.com, ili curledup.com pomno prate, zbog stavova i komentara, svojih i tuđih. Blog je, s druge strane, i reakcija na odveć preforsiran idiom anglofone književne kritike: praćenjem tekstova kritičarskih zvezda poput Mičiko Kakutani sve se manje saznaje o knjizi, sve više o autorkinom ukusu i raspoloženju, o njenoj opsesivno-kompulzivnoj potrebi da tekst premreži sa što više idioma i izraza vekovima zaparloženih u rečničkim skladištima stareži i poslednje, ali ne najmanje važno, o surovim dometima ljudske ironije i čudovišnoj tendenciji da se sahrani vrednost i promoviše prosečnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari