Posle trideset godina (1961–1991) rokenrola kao omladinske kulture koju su podržavale i protežirala vlasti u socijalističkoj Jugoslaviji, i rokenrola u Srbiji kao formirane kontrakulture devedesetih, rokenrol kultura u Srbiji je prvi put nakon četrdeset godina neprekinutog razvoja utihnula.

Kada je reč o postsocijalističkom periodu, rokenrol je tokom devedesetih iskazao politički stav, razvijao se u više podžanrova, dao je srpskom rokenrolu desetine velikih hitova koji su nadživeli svoje vreme, scenu je pratila brojna rokenrol štampa, televizijske i radio emisije u državnim i privatnim medijima. Tih godina, koje su našoj zemlji nažalost donele ratove, glad i bedu, usled nedaća nismo stigli da uočimo kako su devedesete zapravo bile velika decenija srpskog rokenrola.

To se nažalost ne može reći za rokenrol kulturu u Srbiji posle 5. oktobra 2000. godine, događaja koji neki nazivaju „slamanjem diktature“, neki „petooktobarskim promenama“ a neki „petooktobarskim pučem“. Dugo će se u humanističkim strukama polemisati kojim pojmom treba obuhvatiti ovaj istorijski datum. Ishod je u bliskoj budućnosti neizvestan i zavisiće od toga u kakvom će političkom položaju biti naša zemlja, od koje će velike sile biti zavisna i da li će sloboda naučnog izražavanja u to vreme biti potpuna ili izložena cenzuri i autocenzuri.

Zašto ovo govorim na tribini o rokenrolu? Četiri meseca nakon petooktobarskih promena 2000. u Radioteleviziju Srbije pristigli su britanski stručnjaci kako bi u novonastalim okolnostima oblikovali program javnog servisa. Sasvim interesantno, za rokenrol nije bilo mesta na državnoj televiziji, već mu je zadovoljavajući prostor dat samo na radio-stanici Beograd 202. Tako nešto se nije dogodilo za vreme vlasti Slobodana Miloševića kada je rokenrol imao mesto na državnoj televiziji uprkos jasno izraženom opozicionom stavu. Rokenrol se tek 2003. vratio na državnu televiziju preko emisije „Bunt“.

Možemo još uvek da nagađamo zašto su britanski stručnjaci smatrali da rokenrol ne treba da postoji na državnoj televiziji. Ne moramo da nagađamo zašto su naši medijski poslanici pristali na to – bili su poslušnici. Ali može se pretpostaviti, a za to bi bilo dosta argumenata, da je rokenrol prognan iz naših medija kako bi se izbeglo da nastavi put kao kontrakultura novim vlastima, da iskazuje protest protiv devijacija u društvu, koje su, vidimo danas, u vreme vlasti Demokratske opozicije Srbije i njenih derivata bile masivne i neporecive.

No, to je samo jedan uzrok krize rokenrola u Srbiji. Postoje bar još dva. Prvi je kriza rokenrola u svetu. Prisetimo se da je Bob Dilan nedavno izjavio kako se u rokenrolu ništa ozbiljno nije dogodilo u prethodnih dvadeset godina. Zaista, od 1991. nije bilo velikih rokenrol ostvarenja. Te godine su objavljene ploče koje su u Sjedinjenim Američkim Državama prodate u preko deset miliona primeraka: Metallica (Black Album), Pearl Jam (Ten) i Nirvana (Nevermind). To je bila poslednja velika godina rokenrola u svetu. Treš metal, hardkor pank i grandž su poslednja tri podžanra koja su rokenrolu davala vitalnu snagu. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih bili su toliko prožeti da su se hevi metal i pank publika smešala gotovo do stapanja.

A onda se interesovanje najmasovnijih muzičkih medija preusmerilo na gangsterski rep i takozvani ritam-i-bluz (ar-en-bi), koji nema baš nikakve veze sa izvornim ritmom-i-bluzom kao osnovom rokenrola. Postavlja se pitanje zašto je ritam-i-bluz kao muzički i istorijski pojam tako devalviran u drugoj polovini devedesetih, a teško je oteti se utisku da je to bilo s namerom.

Nove muzičke tendencije prenele su se i na naš prostor kao ukus, ali i kao uzor. Na tom tragu prvo je bledeo, a zatim i skoro potpuno nestao stav u našoj rokenrol kulturi. Istovremeno, kao da ne postoje ambicije novih domaćih rokenrol sastava da napišu pesme koje će nadživeti njihovu karijeru. Ne postoji nijedan novi sastav čije bi se delovanje moglo podvesti pod mejnstrim. To je treći uzrok krize rokenrol kulture kod nas.

Kao jedan od uzroka krize bi se mogao spoznati i nedostatak rokenrol štampe, ali bi taj argument bio nedovoljno ubedljiv jer scenu pokrivaju brojni veb sajtovi, vebzinovi i blogovi koji su preuzeli ulogu štampanih medija. Prostora za klupske i festivalske svirke ima dovoljno u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Banjaluci i ostalim našim većim gradovima. Na državnoj televiziji danas postoje tri rokenrol emisije: „Bunt“ i „Jelen top-lista“ na Radioteleviziji Srbije i „Gruvanje“ na Radioteleviziji Vojvodine.

Rokenrol scena u Srbiji danas može se podeliti na sastave koji deluju još iz vremena socijalizma (Električni orgazam, Disciplina kičme, Partibrejkersi, Van Gog i drugi), sastave koji deluju od devedesetih (Ortodoks kelts, Ajsbrn, 357, Bjesovi, Darkvud dab, Kanda, Kodža i Nebojša i drugi) i sastave koji deluju od početka ovog veka ili se od tada ostvaruju, a smatraju se „novom srpskom scenom“ (Goribor, SARS, Zemlja gruva, Repetitor, Nežni Dalibor, Svi na pod, Petrol, i drugi).

Uporednim pogledom na sve tri grupe sastava uočava se da je rokenrol u Srbiji u protekloj deceniji promenio karakter i, kada je o novim sastavima reč, sve je ređa snažna gitarska muzika koja je krasila srpski rokenrol u prethodne četiri decenije.

Poseban primer pruža sastav Beogradski sindikat, žanrovski pripada hip-hopu, a po stavu rokenrolu. Ovaj sastav se jedini na ozbiljan način uhvatio u koštac sa društvenim devijacijama nastalim posle 5. oktobra 2000. Beogradski sindikat je jedini sastav nastao posle 2000. koji puni arene i čiji se kritički glas čuje na javnim nastupima. Dakle, njihovu poruku mnogi žele da čuju.

Da li je Beogradski sindikat danas jedini sastav čija reč daleko seže? Da li je utemeljenje članova ovog sastava u sopstvenim strukama omogućilo nezavisnu i slobodnu misao? U velikoj meri jeste. Nesumnjivo.

S tim u vezi je i poruka mladim muzičarima, ali i mladim stvaraocima čime god da se bave. Stvarajte sa ambicijom i nikada se nemojte predavati. Borite se za stručni uspeh. Na tom putu izgradite i negujte životne stavove. Istrajte u stavovima i kada vam se čini da su prepreke previsoke. Ne idite za novcem koji će, kad istrajete, stići sam po sebi. Idite za svojim srcem. Uvek će se u takvim trenucima naći neko ko će biti uz vas, da vas prijateljski sačeka i da vam nesebično pomogne.

Autor je naučni saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari