Sestrić gradonačelnika Beograda, jedan od kandidata za predsednika: Sećanje na dr Ivana Đurića 1Foto: YouTube/RTS

Prošlo je četvrt veka od smrti srpskog istoričara-vizantologa, profesora Beogradskog univerziteta i političara dr Ivana Đurića, koji je bio i jedan od kandidata za predsednika Srbije na prvim višestranačkim izborima 1990. godine.

Sa idejama Liberalnog foruma i kao kandidat Ujedinjene demokratske inicijative (UJDI) i Saveza reformskih snaga za Srbiju tadašnjeg premijera Ante Markovića, Ivan Đurić na predsedničkim izborima dobio je 277.398 glasova i osvojio treće mesto, posle Slobodana Miloševića i Vuka Draškovića, dok je u Vojvodini imao više glasova i od Slobodana Miloševića. I to bez posebnih političkih priprema i bez ikakve finansijske potpore.

„To je bio dovoljan znak za uzbunu kako vladajuće partije tako i opozicije. Kao protivnik koji je neočekivano banuo na političku scenu i još pokazao da nije sam, morao je biti izložen medijskoj kampanji i pretnjama”, napisala je Latinka Perović predgovor Đurićeve knjige „Vlast, opozicija, alternativa“, koju je posthumno objavio Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2009.

Posle izbora, Ivan Đurić se obrao u Parizu, gde je formirao Pokret za demokratske slobode, odakle je organizovao evropske intelektualce i stvaraoce iz Srbije u egzilu na prikupljanju pomoći za demokratske i reformske institucije u Srbiji.

„Politika, pogotovu na Balkanu, je često nalik nadrealističkom filmu“

U jednom intervjuju u maju 1997. godine, koji je preneo Yugopapir, dr Ivan Đurić opisuje kako je nakon izbora otišao u Pariz.

„Otišao sam u poznu jesen 1991. Nisam otišao zato što sam hteo, nego što sam morao. Napustio sam Srbiju pod okolnostima koje su bile prilično dramatične. Toliko sam dobro „pripremio“ bekstvo da ni četkicu za zube nisam poneo na taj put. Posle peripetija koje su me pratile na putovanju preko Skoplja, Bugarske, Istanbula, našao sam se u Parizu, u zemlji u kojoj sam bivao i ranije, ali tog puta to nije bio moj izbor, to je bila prinuda“.

Ako odete na put ne ponevši ni četkicu za zube, kako je naveo Đurić, to znači da vas je neka velika nevolja naterala.

„Ali, ima i nekih pitanja koja su za memoare, o kojima ne želim sada da govorim. Uvek sam se užasavao onih koji plaču nad svojom sudbinom, i od toga posle prave albanske i partizanske spomenice. A mogao bih da govorim o patnjama mojih bližnjih koje su zbog mene imali, ali to ne bi bilo u redu, nisam jedini koji je stradao od ove vlasti”, naveo je Đurić te 1997. godine.

Dr Ivan Đurić poticao je iz jedne vrlo ugledne i poznate porodice. Bio je unuk Milana Bogdanovića, književnika i kontroverznog polemičara, sestrić arhitekte i bivšeg gradonačelnika Beograda Bogdana Bogdanovića, a sin dr Dušana Đurića Zinaje, profesora Medicinskog fakulteta i osnivača Interne klinike u Beogradu i rodonačelnika srpske endokrinologije.

Na pitanje da li je i njegov ujak Bogdan Bogdanović morao da ode u Beč, dr Ivan Đurić je odgovorio da je on otišao kasnije, 1993. i da godinu dana nije mogao da kroči iz svog stana, a da to nije nikoga zabrinulo u Beogradu.

„Ali, vremena i ljudi se menjaju. Mnogi od njih koji su bili zainteresovani za moju glavu posle su pokušavali da stupe sa mnom u kontakt. Poneko od njih mi se osmehne u nekom političkom razgovoru. Politika, pogotovu na Balkanu, je često nalik nadrealističkom filmu“, govorio je dr Ivan Đurić.

Isticao je da je vaspitan kod kuće tako da je rodoljublje dužnost i da ne treba da donosi nekakve koristi.

„Svakome je dužnost da pomaže svom narodu kako zna i ume. Moji prijatelji i ja smatrali smo da je Srbiji neophodan demokratski preporod, odnosno da je Srbiji neophodno obnavljanje onoga što bi se mogla nazvati demokratska, odnosno normalna Srbija. Smatrali smo da treba da počnemo tamo gde je počinjala Srbija kada se rađala, a to je Šumadija. U Kragujevcu je bilo manje vlasti, manje mafije, manje samozvanih „spasilaca naroda“, intelektualaca – štetočina, manje lažnih opozicionara. To me je rukovodilo da pokušam obnovu demokratije u Šumadiji“, naveo je Đurić.

Govorio je i da nije dovoljno reći da ste protiv Miloševića, pa postati demokrata, već da treba ponuditi nešto drugo, a posledica toga će biti promena režima.

Ivan Đurić rođen je u Beogradu 30. oktobra 1947. sa sestrom bliznakinjom, Dušankom Đurić – Trbojević. U Beogradu je završio osnovnu školu „Sveti Sava“, klasičnu gimnaziju (danas Osma beogradska gimnazija), da bi potom upisao Filozofski fakultet. Diplomirao je na odseku za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu u januaru 1971. godine sa radom na temu „Vizantijski činovi u srednjovekovnoj Srbiji“.

Nakon što je završio studije primljen je za asistenta na katedri za istoriju u junu 1971 , gde je šef katedre bio Georgije Ostrogorski. Magistarski rad, na temu „Porodica Foka“ završio je 1974. Iste godine je postao i saradnik instituta za Vizantološke studije SANU.

Usavršavao se u Centru za Vizantološke studije i u Američkoj školi u Atini (1977–1978). U 35. odbranio je doktorsku disertaciju „Vreme Jovana VIII Paleologa“. Docent na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu postao je 1982. i gostujući profesor na Univerzitetu u Nici (1983) i u Parizu (1986). Vanredni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu (1989) i predsednik Saveta Filozofskog fakulteta (1990).

U godini kada je postao vanredni profesor, počeo je da uređuje časopis „Demokratija danas“. Učestvovao je 1980. godine u pripremi „Oksfordskog rečnika Vizantije“. Kada se 1991. se preselio u Pariz, predavao je vizantologiju na univerzitetima Pariz VIII i Pariz XII te na Institutu za evropske studije.

Kako piše prviportal.net Ivan je bio veliki zaljubljenik u srpsku istoriju a vreme je često provodio na Tari u porodičnoj kući svoga oca, gde ga pamte kao vedrog i progresivnog čoveka daleko ispred svoga vremena. Svom ocu Dušanu pomagao je i stručno i materijalno da sakupi i priredi građu za objavljivanje porodične monografije „Đurići u Zaovinama“ koja je izšla nekoliko meseci pre Ivanove smrti a svega nekoliko nedelja pre smrti Ivanovog oca Dušana.

Kao gostujuci profesor boravio je u Atini, Nici i bio saradnik vise naučnih ustanova u Francuskoj, Nemačkoj, Čehoslovačkoj, Grčkoj i drugim zemljama. Objavljene su mu dve knjige: „Sumrak Vizantije“, koja je prevedena na francuski, poljski, ruski, italijanski i nemački i „Istorija – pribežiste ili putokaz“. Odlikovan je Ordenom viteza za zasluge učinjene grčkom narodu i jedan je od najmlađih nosilaca tog odlikovanja.

Glavna istraživačka interesovanja bila su mu vezna za poznovizantijsku istoriju ali se bavio i teorijom istorijske nauke.

U Parizu je ostao da živi i radi sve do svoje smrti 23. novembra 1997. godine. Ivan Đurić je bio oženjen Dunjom (kćerka kompozitora Oskara Danona) sa kojom je imao dve kćerke.

Nastasja Radović u tekstu povodom negove smrti napisala je da je Ivan Đurić za Srbiju tražio nove odgovore.

„Koristeći, sada, i ‘iskustvo distance’, boljeg poznavanja prilika u svetu i njegovih lidera, ali i energiju svog ‘mazohističkog patriotizma’ kako je ponekad zvao svoj rodoljubivi i građanski angažman. Ivan Đurić je bio izrazito samosvesna osoba a bez imalo arogancije i sa predstavom da profesionalizam u politici ne može i ne sme biti imun na patnje miliona ljudi i apsolutnu destrukciju. U svojim javnim nastupima i intervjuima uvek je zadržavao tu „ličnu crtu““, navela je ona.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari