Skloništa u finansijskim problemima: Da dođe do nuklearnog rata, gde bismo se sakrili? 1Foto: Aleksandar Roknić

Iako godinama JP Skloništa posluje sa gubicima, nadležni nas uveravaju da skloništa mogu da budu spremna za upotrebu u roku od 24 sata, u slučaju neposredne opasnosti.

Poslednji put neka od njih su korišćena tokom NATO bombardovanja Srbije 1999, građani su na neko vreme zaboravili na njih, ali su rusko-ukrajinski sukob i nadigravanja svetskih nuklearnih sila, učinili da se ponovo zapitamo u kakvom su stanju naša atomska skloništa i da li u slučaju takve vrste opasnosti ljudi u Srbiji mogu da računaju na sigurno sklonište.

I dok nadležni tvrde da se ona mogu za 24 sata privesti svrsi, da su opremljena i da građani ne moraju da brinu, stručnjaci ne misle tako, već kažu da su dugogodišnjom nebrigom i lošim zakonskim rešenjima u najvećem broju skloništa devastirana i bez najneophodnije opreme potreben da zaštiti stanovništvo.

Prema poslednjim zvaničnim podacima, JP „Skloništa“, koje se bavi njihovim upravljanje i u ratu i u miru, pod svojom nadležnošću ima 1.442 javna i blokovska skloništa na teritoriji 15 opština u Srbiji, ili više od 300.000 kvadrata sklonišnog prostora. Najviše ih ima u Beogradu, i to 980 na teritoriji 15 opština. Na Novom Beogradu ima ih čak 244.

Međutim, zbog izmena načina finansiranja preduzeća, koje je u vlasništvu Republike Srbije, veliki deo njih je izdat u zakup i pretvoren u skladišta, teretane, magacine, arhive i slično. Iz JK Skloništa list Danas nije dobio odgovor na pitanja o broju, stanju i spremnosti skloništa u Srbiji i Beogradu.

Ipak, kako je u poslednjem istupanju u medijima istakao direktor JP Skloništa Nebojša Stojanović, izdavanje se vrši putem javnog Oglasa, a visina cene izdavanja u zakup se određuje prema pravilima sadržanim u Odluci o visini cena koje je usvojila Vlada Republike Srbije.

Stojanović je tada objasnio da izdavanje obezbeđuje ne tako veliki, ali siguran izvor prihoda za održavanje, a pošto su korisnici u obavezi da ih održavaju i plaćaju komunalije, to je ujedno i način da se spreči njihovo zapuštanje i propadanje.

Do 2012. godine važili su propisi da građevinska dozvola nije mogla da se dobije za određene zgrade ukoliko plan ne uključuje i izgradnju skloništa ako ih nema u blizini, a Skloništa su se izdržavala i ubiranjem takse koju je svaki investitor koji gradi neki objekat morao da izdvoji procenat od dva odsto na četvrtinu predračunske vrednosti radova.

Kako je ta taksa ukinuta, „Skloništima“ je dozvoljeno izdavanje prostora, kao zamenski izvor prihoda, koji, međutim, nikako nije mogao da dosegne dotadašnje prihode, jer se, zvanično, firma ne finansira iz budžeta Republike.

Direktor Stojanović tada je izjavio da je to bila najteža godina za preduzeće, jer ono od tada posluje u minusu. Da je tako potvrđuju i finansijski izveštaji JP Skloništa, dostupni na sajtu Agencije za privredne registre (APR).

Ipak, direktor tvrdi da se skloništa redovno tehnički kontrolišu, da se u njima nalazi sve što je potrebno u slučaju neposredne ratne opasnosti, te da je preduzeće mnogo spremnije nego devedesetih godina. „Kada bi, u slučaju neposredne ratne opasnosti, Sektor za vanredne situacije MUP doneo odluku da skloništa moraju da se stave u funkciju u roku od 24 sata, skloništa bi bila spremna“, tvrdio je u tom razgovoru prvi čovek nadležnog javnog preduzeća.

S druge strane, Avram Izrael, načelnik beogradskog Centra za obaveštavanje 1999. godine, kaže da ni tada, tokom NATO bombardovanja skloništa nisu bila spremna, te da su, kao i sistem sirena za obaveštavanje, nebrigom, nekompetentnošću ali i lošim zakonskim rešenjima, tokom vremena nastavljeno njihovo devastiranje.

– I devedesetih je postojalo preduzeće koje je trebalo po zakonu da brine o skloništima, ali apsolutno ništa nije bilo spremno, da se prihvate građani, da se oprema koja je kupljena i nabavljena stavi u funkciju. Tu su kreveti, suvi toaleti, ventilacioni uređaji, rezervoari sa vodom. Nisu postojali redari u skloništima, što je dužnost civilne zaštite, nisu postojali spiskovi ko može da boravi u njima. Drugi deo problema je taj da je dosta velikih skloništa izdato, negde su to garaže, fitnes klubovi, s vremena na vreme postoje javne nabavke za izdavanje skloništa, što kao ideja nije loše da se neka sredstva pribave, ali pod ugovornom obavezom uz poštovanje zakona, da se ona dovedu u namensku funkciju, ukoliko zatreba, kaže Izrael i dodaje da sumnja da bi to moglo da se postigne za 24 sata, i kako tvrde nadležni, a dovodi u sumnju i da li svi zakupci poštuju pravila za održavanje tih prostora.

Naš sagovornik upozorava i da je civilna zaštita, kojoj je mnogo pažnje ranije posvećivano, te je postojalo mnogo jedinica CZ, iako je čitav sistem dobro funkcionisao, danas zapostavljen, otkada su određene nadležnosti zakonski prebačene iz Ministarstva odbrane u MUP.

– Postoji čitav segment lične opreme za zaštitu. U ranijem periodu svako je imao svoj komplet, zaštitno odelo, komplet prve pomoći, neke dozimetre, danas to apsolutno ne postoji. Ne bih mogao da kažem kakvo je stanje sa opremom, da li je danas operativna. Ali, primera radi, veliki broj zaštitnih maski proizvedenih u Kruševcu je nestao posle 1999. u nekim magacinima u Bubanj Potoku i na Zvezdari, ono što je preostalo je zastarelo i o niko nije obnavljao, niko se nije brinuo o tome, kaže Izrael.

U sklopu centara za obaveštavanje postojale su, sada ukinute, računsko-analitičke grupe koje su se bavile procenom učinka nuklearnog i drugog oružja i davanjem uputstava građanima, podseća on.

– U Beogradu je tu bila cela katedra za fizičku hemiju Prirodno-matematičkog fakulteta, i potreba za njenim aktivnim delovanjem je u više navrata dokazana. I 1999. kada se zbog požara u Lipovačkoj šumi formirao veliki toksični oblak koji se kretao ka Beogradu, pa tokom dejstava u Pančevačkoj azotari i Petrohemiji. To je sada prebačeno na Gradski zavod za javno zdravlje, njegovu toksikološku jedinicu, ali ona sada nije uvezana sa sistemom za vanredne situacije da bi to moglo u datom trenutku operativno i fleksibilno da odgovori, kaže Avram Izrael za Danas.

On napominje da se ovakvi sistemi nikada ne prave od danas do sutra, već se stvaraju godinama, održavaju i osavremenjavaju. Limitiranost sredstava za vanredne situacije, lokalne samouprave koje ne žele da izdvajaju za to, ali i obučavanja ljudi za ponašanje u vanrednim situacijama, što je ukinuto zakonom, uticali su da sistemi od kojih mogu da zavise životi, danas budu ruinirani i bez osnovne opreme za preživljavanje.

– Sigurno bi neko iz Sektora za vanredne situacije ispričao neku političku priču, ali od istine se ne može pobeći, zaključio je Izrael.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari