Sirene su zavijale i jaukale 3. maja 1939. godine u Čongkingu, tada glavnom gradu Kine. Tuceta japanskih ratnih aviona su tog i narednog dana ispuštali tepihe bombi na grad. Poginulo je preko 4.000 ljudi, a 200.000 je ostalo bez krova nad glavom. Jedan preživeli je to opisao kao „more vatre.“


Evropljani znaju za Londonski Blic ili razaranje Drezdena. Neki od Beograđana se sećaju bombardovanja 1941. i 1944. No, bombardovanje Čongkinga i mnoge druge dramatične teškoće, muke i otpor Kineza tokom Drugog svetskog rata, retko da su u svesti mnogih na Zapadu.

U stvari većina u zapadnom svetu veruje da je Drugi svetski rat počeo skoro pola godine posle stradanja Čongkinga, invazijom nacističke Nemačke 1. septembra 1939, na Poljsku. Poslednjih godina, međutim, sve više istoričara smatra da bi za zvaničan početak Drugog svetskog rata trebalo da bude određen 7. juli 1937. kada su se na Mostu Marka Pola u blizini Pekinga sukobile kineske snage sa japanskim invazionim trupama.

Robert Frank, generalni sekretar Međunarodnog kongresa istorijskih nauka (ICHS) je jedan od najvećih pobornika promene datuma. O tome je pisao u knjizi „Svetski rat 1937-1947“, zajedničkom delu 40 istoričara koje je izdato u aprilu u Francuskoj.

ICHS je ustanovljen 1900. i mnogi ga smatraju evropocentričnim. Naime, 18 od 22 skupova ICHS su održani u Evropi. Prvi put krajem prošlog meseca konferencija je održana u Aziji, u kineskom gradu Jinanu, uz učešće 2.600 istoričara.

Frank misli da bi za početak Drugog svetskog rata mogao da bude utvrđen i raniji datum, 18. septembar 1931. kada je Japan izvršio invaziju na severnoistočnu kinesku provinciju Manđuriju, što je shvatanje i nekih istoričara u Kini. No, Frank i kolege su se opredelili za 1937, kada je počeo opšti napad Japana na Kinu. On, takođe, ukazuje da Kina nije bila samo prva zemlja koju su Sile osovine napale, „već su se i prvi pokreti otpora pojavili u toj zemlji.“

Frank nije usamljen u ovakvom gledanju na savremenu istoriju. Profesor Oksfordskog univerziteta Rana Miter smatra da je kineski otpor japanskoj invaziji jedan od velikih neispričanih činova Drugog svetskog rata. „Kina se suočila sa napadom Sila osovine dve godine pre Velike Britanije i Francuske i četiri pre Sjedinjenih Američkih Država,“ napisao je Miter je u knjizi „Zaboravljeni saveznik: kineski Drugi svetski rat, 1937-1945.“ To delo su londonski Ekonomist i Fajnenšel tajms 2013. proglasili za knjigu godine.

„Mada je Kina bila prva saveznička sila koja se borila protiv članice Osovine, dobila je mnogo manje priznanja za svoju ulogu na pacifičkom bojištu nego SAD, Velika Britanija, pa čak i Sovjetski savez koji se priključio ratu u Aziji tek u avgustu 1945,“ ocenio je Miter. Ovaj istoričar smatra da je sa početkom Hladnog rata doprinos Kine bio stavljen po strani kao neodgovarajuća priča. Kineska narodnooslobodilačka vojska, koja se oslanjala na Sovjetski savez je u oktobru 949, izašla kao pobednik u građanskom ratu sa republikanskom armijom generalisimusa Čang Kaj Šeka, saveznika SAD i u najmnogoljudnijoj zemlji na svetu je počela izgradnja socijalističkog društva.

Miter koji je 10 godina prikupljao materijal za svoju knjigu, navodi kako je Kina, mada slabija i siromašnija od moćnih SAD ili Britanske imperije, imala glavnu ulogu u ratu. U Burmi se 1944. borilo 40.000 kineskih vojnika, zajedno sa američkim I britanskim trupama protiv Japana. U samoj Kini dve vojske, republikanska i ona pod vođstvom Komunističke partije, vezivale su 800.000 japanskih vojnika, preko 64 odsto svih imperijalnih trupa.

Miter smatra da bi geopolitička karta Azije godinama, decenijama, pa možda i danas, izgledala potpuno drugačije da je Kina kapitulirala 1938, jer je otpor te države zaustavio japanske militarističke ambicije na kontinentu. Poznati hongkonški novinar Kao Đingsing smatra da bi, u slučaju poraza Kine, Velika Britanija verovatno izgubila Indiju, Sovjetski savez bi možda morao da se bori na dva fronta protiv nacističke Nemačke i Japana, a SAD bi izgubile još milion ili dva vojnika na Pacifiku.

Cena koju je platila Kina bila je ogromna. Po Miteru, najmanje 14, a možda i 20 miliona Kineza je izgubilo život. Prema nekim kineskim izvorima život je izgubilo 35 miliona ljudi. Između 80 i 100 miliona ljudi su postali izbeglice.

Miter navodi i mnoge zločine: Ubistvo 300.000 civila u Nankingu je najčuvenije, ali je bilo I drugih podjednako užasnih, ali manje poznatih masakra. Krvavo zauzeće 1938. istočnog grada Ksudžua, pomenuti Čongking, ili „tri sve“ („spaliti sve, opljačkati sve i pobiti sve“) 1941, kada su opustošene teritorije na severu Kine, pod kontrolom komunista.

Istoričar navodi da su, takođe, mnogi segmenti kineskog procesa modernizacije bili uništeni, uključujući veći deo železničke mreže, autoputeva i industrijskih postrojenja podignutih prvih decenija 20. veka; 30 odsto infrastrukture u bogatoj dolini Biserne reke blizu Kantona, 52 odsto u Šangaju i zapanjujućih 80 odsto u glavnom gradu Nankingu. Kineski izvori navode da je materijalna šteta iznela 600 milijardi dolara.

Frank iz ICHS ukazuje da je na kraju Drugog svetskog rata Kina postala jedna pet stalnih članica Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. „To znači da su ostale sile bile svesne da je Kina, mada napadnuta i okupirana, igrala jednu od glavnih uloga u međunarodnim odnosima.“

 

Sedamdeseta godišnjica pobede

Peking – Na paradi povodom 70. godišnjice pobede nad Japanom u Drugom svetskom ratu, danas će u Pekingu učestvovati više od 12.000 vojnika, 200 letelica i oko 500 tenkova, topova, raketnih lansera i projektila raznih veličina i dometa. Kina tvrdi da će više od 80 odsto vojne opreme na paradi biti prvi put predstavljeno javnosti, javlja Asošijeted pres. FoNet

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari