Postavljanje Milana Beka, donedavno anonimnog privatnog preduzetnika, na mesto ministra za ekonomsku i vlasničku transformaciju, baš u momentu kad je privatizacija sa najvišeg mesta u Srbiji ocenjena kao državni prioritet broj jedan, izazvalo je čuđenje šire javnosti. Bilo je za očekivati da će tako važan državni posao pripasti nekome ko se svojim likom i delom već dokazao „tamo gde treba“.

Postavljanje Milana Beka, donedavno anonimnog privatnog preduzetnika, na mesto ministra za ekonomsku i vlasničku transformaciju, baš u momentu kad je privatizacija sa najvišeg mesta u Srbiji ocenjena kao državni prioritet broj jedan, izazvalo je čuđenje šire javnosti. Bilo je za očekivati da će tako važan državni posao pripasti nekome ko se svojim likom i delom već dokazao „tamo gde treba“.
Slobodan Milošević, prvi čovek Srbije, bez čije saglasnosti premijer Mirko Marjanović svakako nije mogao da obavi Bekovu „inicijaciju“, očigledno je rešio da oproba nove mehanizme za mlevenje ljudskog mesa i izmeni dosadašnji redosled stvari. Umesto nagrađivanja već dokazanih i istrošenih, računajući na sitnu srpsku dušu, on je odlučio da na političku scenu uvodi sveža lica, koja će zbog toga biti spremna da za njega obave i ne baš najčistije poslove. U slučaju novopečenog ministra, predsednik se očigledno nije prevario u proceni.
Uzvraćajući predsedniku na sitnim počastima koje ministarska funkcija donosi, Milan Beko pristao je da bude izbačen u prvi plan povodom prodaje Telekoma Srbije, iako je, po zadatku, samo pregovarao, a glavne poteze vukao je Dojčilo Maslovarić, ministar SRJ u Vatikanu. Tako će, ni kriv ni dužan, samo zbog želje za moći koju na dodeljenoj mu funkciji nije ni osetio, upravo on biti prozvan kao čovek koji je za male pare prodao najvažniji državni resurs – telekomunikacije – i time predstojeće izbore Miloševiću stavio u džep.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari