Antivakcionalisti 1Foto: EPA-EFE/ATEF SAFADI

Antivakcionalisti su kroz udruženje Živim za Srbiju, bili i učesnici parlamentarnih izbora u junu 2020. U koaliciji sa krajnje desničarskom i antimigrantskom grupom Levijatan, antivakcionalisti su osvojili 0,70 odsto glasova, u brojevima – 22.691.

Za nekoliko stotina glasova pretekli su izdajnike opozicionog bojkota u liku građanskog udruženja Jedan od pet miliona i njihovih 22.265 glasova ili 0,63 odsto. Antivakcionalisti su osvojili dvostruko više glasova od Čedomira Jovanovića, koji je u koaliciji sa nekim manjinskim udruženjima, dosegao 10.000 glasova, i trostruko više od Velimira Ilića i Zorana Živkovića koji su dobili po oko 7.800 glasova. Sve u svemu, antivakcionalisti su bolje prošli i od „mladih lica srpske politike“ iz Jedan od pet miliona, a i od starih ličnosti iz nekadašnjeg DOS-a, grupacije koja je smenila, uhapsila i izručila Slobodana Miloševića Hagu.

Za dolazeće predsedničke izbore, problem bi mogao biti u tome što su antivakcionalisti ne toliko protiv sistema (i Aleksandra Vučića) koliko su pomereni izvan njega. Stvarnost doživljavaju tako kao da ih ona u liku korona pandemije izopštava, kao da više nemaju svoje mesto u svetu niti će ga imati. To ih čini lakim političkim plenom, iako su oni uvereni u suprotno, da su prozreli nadublje tajne vladanja. Na površini oni osećaj izopštenosti maskiraju sumnjom u sigurnost i učinak vakcine, ubeđenošću u zloupotrebu tog izuma od strane luciferske planetarne elite i njene „farmakomafije“. To psihičko stanje izopštenosti koje spas traži u prostim i biblijskim objašnjenjima, pothranjuju i dve činjenice. Prva je, da su usled korone ljudi mnogo više zatvoreni i usredsređeni na sebe i razmišljanje o svojoj sudbini, da su svi društveni kontakti smanjeni, a i obim svakodnevnih poslova. Mnogi rade od kuće, mnogi ne znaju da li će zadržati zaposlenje. Druga je da su usmereni na praćenje medija, i da osećaju da nešto nije u redu sa medijskom slikom, kakvog god da su političkog opredeljenja. Ta medijska slika sveta im deluje lažna i protivurečna. Kako ne veruju ili sve manje veruju medijskoj zvaničnoj verziji pandemije, potreban im je neko ko potvrđuje njihove strepnje i teskobe, ko govori jezikom njihove izopštenosti. To što je i taj sam protivurečan u stavovima poput doktora Branimira Nestorovića, najmanje im je bitno, bitno je da u njemu prepoznaju sličnog sebi. Bitno im je i da je na primer i doktor Nestorović izopšten sa glavnih medija i preseljen na Internet, kao što se i oni sami osećaju izmešteni iz glavnog društvenog toka.

Na sličan način svoje pristalice privlačili su 90-tih radikali i to čistom makijavelističkom veštinom Vojislava Šešelja i njegovih saradnika, kojom su i održavali stabilno i verno biračko telo Srpske radikalne stranke. Njihovi glasači su bili ljudi koji su nadolazeći talas liberalnog kapitalizma, slično kao sada pandemijski, doživljavali kao slom i kraj svog sveta, a da u novom koji nastaje na ruševinama Jugoslavije, za njih neće biti mesta. I to bukvalno, niti radnih mesta, niti da su predstavljeni u politici, niti da su poštovani u medijima… Valja napomenuti da je tu doživljaj bio presudan, a ne stvarno stanje. Za radikale su glasali i dobrostojeći intelektualci što niko ne bi rekao po njihovom društvenom statusu, isto kao i osiromašene prekodrinske izbeglice. Zbijali su se oko vođstva radikala, verujući da će Šešelj, Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić i drugi, uspeti nešto da promene kad tad u njihovu korist. Ima mišljenja da je Vučić zaista i donekle uspeo, odnosno da je nastankom Srpske napredne stranke, njenim dolaskom na vlast 2012. i potonjom vladavinom izvršena ozbiljna društvena revolucija. Tom revolucijom jeste sačuvan establišment nastao u vreme Miloševića, ali su u novu srednju klasu ušli slojevi stanovništa, za koje tako nešto nije bilo moguće ni tokom Miloševićevog, ni tokom DOS-ovog vremena za mandata Borisa Tadića i Vojislava Koštunice.

Kada je reč o sličnostima sa radikalima 90-tih, ima podudarnosti u delovanju sa sadašnjim udruženjem Dosta je bilo Saše Radulovića. Radulović u pratnji advokata Vojina Biljića i nekoliko pristalica posećuje okupljanja protivnika obavezne vakcinacije, ali uz isticanje da je DJB za kontrolu farmaceutske industrije, a ne protiv vakcina, te da oni protestuju protiv mera zatvaranja. Međutim, Radulović ne uspeva da privuče i održi podršku kao Šešelj 90-tih, čak iako vodi sličan sudski rat sa medijima (takozvani Šešeljev Zakon o informisanju iz 98), koje označava kao delove nehumane i globalne korumpirane elite. Iako DJB po nalazima Ipsosa bolje stoji u odnosu na druge iz opozicije i ima rejting od 4,4 odsto, to se i dalje ne može meriti sa uspesima radikala u Miloševićevo vreme. Uz to i radikali, (kao i Radulović lično, koji je bio ministar u naprednjačko-socijalističkoj vladi Ivice Dačića), jesu uspevali i da ulaze u saveze sa Miloševićevom vladom, ali i u oštre sukobe sa njom, pri čemu nisu gubili bazu u parlamentu. Radulović je u junu 2020. ipak bio značajno ispod cenzusa, sa rezultatom od 2,30 odsto. Tih 74.000 glasova koje su Radulović i saradnici dobili pod imenom Suverenisti, kao i tvrdnje da su prigovorima i sudskim žalbama „oborili“ izbore na 2.700 biračkih mesta, umesto da se pretvori u parlamentarnu snagu ili u pravni spor, postali su potrošena priča.

Vratimo se na predstojeće izbore. Ima tumačenja da su protivnici obaveznih vakcina i protivnici mera zatvaranja predstavnici nekog autentičnog narodnog bunta, otpora izopštenih koji bi mogao da bude „imun“ na Vučićevu predsedničku kampanju. I da ga u najgorem slučaju „spuste“ na ispod 50 odsto u prvom izbornom krugu, što zavisno od izlaznosti može biti nekoliko desetina hiljada glasova. Time bi se otvorila šansa za pobedu drugoplasiranog kandidata, hipotetički Marinike Tepić, koliko god da je u zaostatku, makar imala i tri, četiri puta manje glasova. Proradili bi psihološki razlozi, opozicija bi nošena duhom pobede dobila priliku i da izvede neki oblik obojenih revolucionarnih akcija između dva kruga. Uzima se da bi oblik te revolucionarne akcije mogle biti protestne litije, slično kao u Crnoj Gori protiv Mila Đukanovića, ali bilo bi pitanje kako bi se građanski profil Tepićeve uklopio u tako nešto. Pre bi to bio neki novi „petooktobarski građanski protest“ sa Beogradom kao glavnom pozornicom.

Ovakav scenario nije sasvim nemoguć. Vučić više ne može da „obuhvati“ nikog ko je van postojećeg sistema vlasti i politike. Dosad su obuhvaćeni svi koji su to mogli biti, dosegnut je plafon. Vrh tog obuhvata je bilo recimo, kada je u februaru 2020. objavljeno da je Vladan Vasić, gradonačelnik Pirota, postao član Predsedništva SNS-a i Glavnog odbora. Na sličan način preuzeti su mnogi u okrilje SNS-a. Očekuje se i da sada još bude „preuzet“ i Aleksandar Šapić za beogradske izbore. Kako više nema prostor da se širi, SNS može da upadne u obrnuto stanje, u imploziju. Da (preuzeti) delovi počnu da podbacuju u rezultatu, kao što se procenujuje da je preuzeti Boško Ničić u Zaječaru, pao na lokalnim izborima 28. marta na ispod 50 odsto. I jedino „preuzimanje“ koje je još ostalo – da SNS i Dačićev SPS i formalno nastupe na istoj listi – bez obzira na lokalni uspeh u Kosjeriću od preko 60 odsto, moglo bi da dovede do velikog kraha.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari