Hrvatski scenario - može li Tadić da pobedi Vučića 1Foto: FoNet/Nenad Đorđević

Pobeda i povratak na vlast Zorana Milanovića u Hrvatskoj uzbudila je opozicione duhove u Srbiji pitanjem da li bi Boris Tadić mogao da na predsedničkim izborima pobedi Aleksandra Vučića.

To uzbuđenje ne proističe iz procenjivanja stvarnih šansi već iz neugaslog sukoba da li srpsku opoziciju treba da vode nove ili “iskusne” ličnosti.

Okretanjem oko te ose, gube se iz vida proste činjenice. Prva je da Vučić nije uspostavio svoju jaku predsedničku vlast samo na jednim izborima. Nije to zapravo učinio ni Tadić, njegov pohod trajao je kroz dva izborna ciklusa 2004. i 2008. – u tim godinama između vlast je delio sa Vojislavom Koštunicom.

Vučiću je trebalo dve godine i dva izborna ciklusa 2012. – 2014. da se ustoliči kao premijer i kao glavni centar moći. Ali čak ni on nije mogao biti sasvim miran na tronu dok Tomislava Nikolića nije 2017. ispratio u penziju, što daje period od pet godina. Prostim uvidom, tako sticana predsednička moć kao što je Vučićeva, ne može se ni oboriti na samo jednim izborima.

Pravo pitanje u ovom trenutku jeste da li bi se za početak ciklusa opadanja Vučićeve moći mogli izeti beogradski izbori 2018. i protesti koji su uspostavljeni krajem te godine i još traju. Ili će pravi početak biti opšti izbori na proleće 2020. da bi se silazna putanja nastavila do 2022. i redovnih predsedničkih izbora?

Oni koji predviđaju da će bojkot izbora od strane opozicionog Saveza za Srbiju da ojača Vučićevu vlast grdno se varaju ili varaju druge. Bojkot može biti neuspešan samo u jednom slučaju – da Savez za Srbiju, ili njegov glavni deo u liku Dragana Đilasa, Vuka Jeremića, Boška Obradovića i Zorana Lutovca, od njega odustane. Svaki drugi ishod Vučića slabi, samo je pitanje u kojoj meri. Bez ozbira na moguću izlaznost, bez ozbira na čestitanja stranih državnika i bez obzira na učešće malih opozicionih lista koje mogu uzeti neke poslanike, bojkot ne može biti neuspešan. Jer, po tom pitanju vlast je sama sebe zatvorila u zamku. Budući da vodi stalnu i izuzetno jaku kampanju upravo protiv Saveza za Srbiju, sama vlast je te saveznike postavila za glavne protivnike. A šta je smisao izborne borbe ako ne pobediš neprijatelje, ako su oni jednostavno posedali na zamišljenom bojnom polju i odbili da se biju?

Druga zamka je i oslanjanje na nalaze ispitivanja mnjenja po kojima Savez za Srbiju ima malu podršku od desetak odsto. Oni koji se zaklinju u taj podatak ne razlikuju slabljenje koje je kao tiha voda koja roni breg i traje više izbornih ciklusa i sam pad vlasti. Sam pad neće biti postepen, biće prividno munjevit. To znači da će neko, ne mora biti nužno iz Saveza za Srbiju ali sigurno neće biti ni neko ko je dokazani “antisaveznik”, uspeti brzo da osvoji veliku podršku. I tu se ponovo vraćamo na stare i nove političare i na najvažnije pitanje, ko bi taj neko mogao biti.

Da li bi taj neko mogao biti Tadić? On nastoji da igra pametno – ne napada Savez za Srbiju, niti svoje bivše partijske kolege Đilasa, Jeremića i Lutovca, ali im se i ne pridružuje. Povremeno, kada njemu odgovara, i nastupa sa njima. Zadovoljava i one koji tvrde da je dovoljno samo se povući iz političke arene na neko vreme da se profil osveži, jer se retko i dozirano pojavljuje u javnosti. Kako primećuju pojedini, glavno što nudi je lično poštenje budući da se nije obogatio, kao i lično iskustvo, bio je u vrhu DS-a u godinama svrgavanja Slobodana Miloševića.

Čini se međutim, da ne samo Tadić, nego ni Vojislav Koštunica koji je lično dobio više glasova od Miloševića, da se sad kandiduje protiv Vučića, ne bi uspeo da dobije potrebnu podršku. Razlog tome nije u njima dvojici Tadiću i Koštunici, ni u tome da li bi pobedili u raspravi da li je bilo bolje u Srbiji u njihovo vreme… Razlog je sama priroda ljudske želje. A želja nije stvar razuma. I zato ljudi mogu da žele nešto što je isto kao nekad i nije isto. Ličnost koja bi mogla da se nametne mora u sebi da objedini dve krajnosti, uostalom kao što Vučić u sebi objedinjuje radikala i liberala, što daje kao rezultat – naprednjaka.

“Stara lica” mogu dakle, pobediti, ali u “novoj ulozi”, nova može biti i kada predsednik postaje premijer i obrnuto, kao što je pošlo za rukom i Milanoviću i Koštunici.
Na trenutak da zastanemo i kažemo da sasvim anonimne ličnosti prvi put u javnosti takođe nemaju pravu šansu. Mogu na primer podići “hajp” – prepoznatljivost kao Luka Maksimović, alijas Beli Preletačević, prethodnih godina, ali ne mogu zaista pridobiti većinsku podršku. Nju može osvojiti samo neko ko je već u javnoj orbiti.

I neko ko je u stanju da pridobije pažnju svojim preobražavanjem – prelaskom iz jedne uloge u drugu, iz uloge glumca recimo u ulogu pravog predsednika. Ovo sasvim dobro vidi Jovo Bakić, koji iz uloge poznatog sociologa, nastoji da se prebaci u ulogu revolucionara iz čitanki u vremenima socijalizma. Njegova igra “staro-novo” međutim, uspeva samo medijski, u stvarnosti još ne deluje to preimenovanje Socijaldemokratske unije u novu stranku niti Bakićevo stavljanje na njeno čelo. Medijska uverljivost biće samo pucanje u prazno, jer ta Bakićeva SDU – nova stranka, neće moći ni da preskoči cenzus, ukoliko je ne prati istinski organizacioni poduhvat. Jer, ne zaboravimo, iza svake izborne pobede, i u Srbiji i u Hrvatskoj, stajala su dve stvari – ličnost glavnog kandidata, i ljudi koji su za njega na terenu odradili kampanju u najširem smislu.

U Milanovićevom štabu šef SDP Davor Bernardić pustio je suzu radosnicu slično kao i Vučić za Nikolićevu pobedu 2012. Ako Bakić nema nekog takvog da za njega pusti suzu, može da nastavi da podiže svoj sociološki hajp uspešno kao i dosad. Ali neće moći da domaši ni rezultat Dosta je bilo Saše Radulovića sa parlamentarnih izbora 2016. kada je sa Dušanom Pavlovićem i gitarom, pobedonosno ušao u parlament Srbije, praveći selfije za društvene mreže. Tadić je pak kod Bernardića poslao trojicu svojih, da proslave pobedu kandidata sestrinske partije, ali i da pokaže i dalje da je on lično najvažniji most prema Evropskoj partiji socijalista i demokrata. I da se na podršku ove grupacije iz EU, može računati, samo ako se računa i na Tadića.

Tekst preuzet sa portala Demostat

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari