Srecko MihailovicFoto: FoNet/Medija centar

Sviđalo se nekome ili ne, izbori još nisu završeni. Biraju oni koji imaju mogućnost da biraju, a koje je narod glasački izabrao i ovlastio. Fiktivni birači (glasački narod) izabrali su istinske birače, odnosno istinskog birača pa sada on/oni biraju svoje ljubimce u našu vlast.

Meritorno, zar ne?

Prisećam se svojevremenog pljuvanja po tzv. delegatskom sistemu, a ovo sada je delegatski sistem na kvadrat. Uostalom uvek su seniori birali vazale, a kada bi se desilo obratno, sa datim sistemom bilo bi gotovo. Na delu je novi feudalizam kao prirodna posledica inoviranog kapitalizma. Više je to polukolonijalizam nego poluperiferija! I sve je tu pomešano: malo feudalizma, malo socijalizma i dosta kolonijalnog kapitalizma… Razumljivo, vlast i vlasništvo idu zajedno pri čemu se zna ko kolo vodi!

Sviđalo se nekome ili ne, narod voli Vučića i njegovu partiju ma koja da je ta partija. Nije da nema naznaka da ljubav jenjava. Taj ljubavni trend više zavisi od drugih nego od malo promenljivog Vučića. Za promene u obimu ljubavi prema Vučiću nadležni su oni koji u ovom trenutku nisu u savezu sa njim (oficijelno, to je opozicija; bez obzira na trenutne podele opozicije na „našu“ i „njegovu“). Margina za promene politike i prakse Vučićeve politike prilično je smanjena, a neki bi rekli da uopšte i ne postoji. Uostalom, tako stvari stoje i sa partijama koje sada nisu u vlasti (tj. opozicione partije). Ni ove partije nemaju baš neki veliki izbor. Stvar je, međutim, u tome što Vučić  malo šta može da bira, dok lideri opozicionih partije imaju izbor ali oni, jednostavno rečeno, neće da biraju. Nastavljaju da glavinjaju! Naravno, na štetu narodnu!

Uostalom, srpska istorija je obeležena zakasnelim izborima. Srpske strateške političke izbore možemo nazvati levak-izborima; na početku nekog sleda društvenih događaja, mogućnost izbora je relativno velika, a onda se postepeno smanjuje i ulazi se u levak na čijem kraju nema izbora. Tada više nema mogućnosti ni za ljubav, ni za interese, ni za ciljeve – biva onako kako tada jedino može – biva nužda, a zna se, rečeno je, kad je nužda onda se čučne!

Navedene ocene o ulozi glasačkog i ne-glasačkog naroda, „naše“ i „njihove“ opozicije, vladajuće elite koja ima kapaciteta da imenuje vlast koja joj odgovora – te ocene ne osporava tvrdnja o nelegitimnosti, a mestimično i nelegalnosti proteklih izbora. U nas ipak dominira uprošćeno i politički navijačko razmevanje i tretiranje legitimiteta. A nelegalost kao praksa oficijelno i ne može biti ustanovljea u državi koja nije pravna država i pri sudstvu koje je u službi vladajće elite.

* * *

Glasački narod je razapet u trijadi između političke ljubavi, svojih realnih interesa i svojih ciljeva kao imaginarnih interesa (ciljevi su interesi u ličnoj interpretaciji datog pojedinca bez obzira na njegove objektivne interese). Svedoci smo trodecenijskog fenomena: volimo i biramo ako biramo one vođe koji rade protiv naših interesa i ciljeva, glasamo za one koji rade protiv nas… Pa tako proizilazi da je ili politička ljubav najvažnija stvar na svetu ili nas je političko slepilo uzelo pod svoje. A ono ipak; retko ko primećuje da nije slep „Vođa“ Radoja Domanovića, već narod koji kaska za Vođom!

Političari, izborni istraživači i svakojaki analitičari stalno previđaju ili podcenjuju neglasajući narod. Kao da zaboravljamo da taj deo formalno punoletnog naroda sa pravom glasa, čini relativnu većinu. Možda bi valjalo da izborni apstinenti imaju svoje predstavnike u skupštini, a da se ovi, ko nekad, biraju kockom (inače mi smo kockrski narod, valjda danas u Srbiji samo apoteka i dućana sa hranom ima više od kockarnica).

Vođe i vođstva naših janus-partija takođe su našle svoje mesto u trijadi između političke ljubavi, interesa i ciljeva. No, drukčeije je to nego u naroda kojem se partije obraćaju i u čije ime vladaju. Ovdašnje političke partije, metafore radi, liče na onog „dvoličnog“ biseksualnog boga Janusa iz rimske mitologije koji je likovno blago prikazivan s jednim licem koje pokazuje snagu i odlučnost, dok drugo lice pokazuje ljubaznost i mudrost. Analogija političkih partija sa dvolikim Janusom zasniva se na današnjoj upotrebi pojma janus-dvoličnosti kao najobičnijeg licemerja.

I neka mi oproste pristalice, vođstva i vođe onih veoma retkih partija koje su daleko od ovog ovlaš opisa, ogromna većina partija pokazuju licemerje u svom verbalnom i praktičnom delanju. Videlo se to i prilikom nedavnih izbora, a i stalno se viđa ako se dobro zagledamo u njihov rad i nerad i posledice tog ne-delanja.

Dvoglavost političkih partija vidi se u tome što se javno voli narod, a privatno partijska vođstva vole samo sebe i nikog drugog; njihovi interesu, realno gledano, njihovi su privatni interesi, a rad u opštem (našem) interesu postoji samo u njihovom javnom govoru; njihovi ciljevi su najčešće njihovi privatni ciljevi, a samo u javnom govoru i delovanju ciljevi bivaju  vezani za našu dobobit.

* * *

Prokopsao glasački narod srpski! Jedno oseća, drugo misli, treće čini. Ili: Jedno osećaju, drugo misle ako misle, treće čine ako čine. Ili, nesretna trijada podaničkog karaktera: javno vole, privatno mrze; javno misle onako kako naslućuju da moćnici priželjkuju da narod misli, a istinski misle ono što ni najbližima ne govore; čine i rade onako „kako treba“ a što u normalnom životu u normalnom društvu ne bi ni pomislili da učine. Jedino je narod opasan kad ćuti, barem tako je govorio Miloš Veliki.

Govorili su tako o tom narodu jedan Njegošev lik (vezir Selim u Gorskom vijencu, Vladimir Dvorniković (Karakterologija Jugoslovena), Konstantinović (Filozofija palanke), Krleža (Zastave), Miljenko Smoje (Naše malo misto)… Ovih dana na takvu dijagnostiku „karakterologije“ srpskog i južnoslovenskih naroda, datu od velikana tog naroda, podseća nas Boris Dežulović u tekstu „Genocidnost palanke“ na portalu Novosti (nisu one „večernje“) – https://www.portalnovosti.com/genocidnost-palanke.

Naravno, niko od pomenutih nije tvrdio da je baš svaki pripadnik naroda sa ovog podneblja baš takav dvoličnjak, ali da nas ima, imade nas!

Istine su često banalne. Istine ne poriče njihova banalnost. Vučića je postavila na mesto narodnog vođe većina glasačkog naroda. Ta istina je toliko banalna da neće da je primete Vučićevi politički protivnici. Oni nastavljaju da razgovaraju sami sa sobom, međusobno se dopisuju i prepisuju. U njihovom „mehuru“ jedino je nova poneka psovka.

Nema dijaloga Vučića i opozicije jer Vučić to neće; ni ono sa Đilasom nije bio dijalog. Nema dijaloga pri ovolikoj nesrazmeri moći onih na vlasti i onih u opoziciji (i onih koji bi hteli  vlast ako ih Vučić pripusti).

Dijalog vlasti (Vučića) i političke i intelektualne opozicije je moguć samo posredstvom naroda i građana. Posredan dijalog, svakako, ali u ovdašnjoj i ovakvoj sitaciji on je jedini potencijalno smislen i moguće efikasan. Ne preko medija, jer Vučić neda pristup svojim medijima, a oni njemu protivni ne dopiru do naroda… Mora se narodu na noge. Ako ima ko i ako ima onih koji znaju kako! Uostalom, zar se na Balkanu politika prilično često vodi nogama! (Ne treba asocirati na onu narodnu „Ko nema u glavi ima nogama“ ili onu savremenu „Ko nema napred ima pozadi“ ili onu savremeniju „Ko nema ni napred ni pozadi, taj nije odavde!“.)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari