Ustaški (u)dar Vučiću 1Foto: Beta/Amir Hamzagić

Prije dvadesetak dana čelnici EU dogovorili su još jedan „paket“ sankcija Rusiji u kojem je između ostalog odlučeno da Srbija više neće moći uvoziti rusku naftu preko JANAF (Jadranskog naftovoda), što je predsjednika Aleksandra Vučića natjeralo da bez razmišljanja taj čin okarakterizira „ustaškom zavjerom“ koju predvodi hrvatski premijer Andrej Plenković i već po uhodanoj špranci domaćoj javnosti prodao priču kako su u Bruxellesu sankcije izglasane na inzistiranje hrvatske vlade (što je tek djelomice točno), koja tako nastavlja s brutalnom politikom ustaškog režima: napakostiti i naštetiti Srbima uvijek, kad god i gdje god je to moguće.

Pred novinarima u Pragu, na summitu čelnika EU, iziritirani Vučić je sarkastično optužio politički Zagreb: „Hrvatska samo radi svoj posao koji je započela još 1941“; dodajući kako je najveće licemjerje da Hrvati drže Srbima prodike o principima, moralu i sankcijama, a sebe same od njih izuzimaju, (po)stavljajući se kao članovi EU u privilegirani položaj, kupujući od Rusa vakumirano plinsko ulje, a Srbima to isto pravo onemogućavaju.

Gdje je tu logika, po običaju pompozno-patetično se zapitao Vučić, a premijerka Ana Brnabić odmah mu je uskočila u pomoć prozivajući Plenkovića da koristi svoj utjecaj u Bruxellesu kako bi na ostale čelnike EU (iz)vršio pritisak da se zarad navodnog „sjedenja na dvije stolice“ kazni Srbija i to je nazvala otvorenim aktom neprijateljstva.

ZAJEDNIČKA EU ODLUKA: Plenković je ironizirajući, ali i ne skrivajući zadovoljstvo što su ga srbijanski tabloidi i pojednici bliski Vučiću proglasili ustašom (to mu jača ugled kod desnice gdje baš i ne stoji najbolje), samo kratko replicirao da se ne mogu nametati pravila klubu kojeg niste član, a to bi ste željeli postati, te je na samoj Srbiji da odluči hoće Ili neće prihvatiti pravila kluba, a sve ostalo su puke tlapnje i podmetanja koja sa suštinom razloga za „discipliniranje“ Srbije, a to su: uvođenje sankcija Moskvi, riješavanje pitanja Kosova, usklađivanje sigurnosne politike Beograda sa politikom EU itd. nemaju nikakve veze.

Naime, EU nije donijela nikakvu odluku vezanu za Srbiju, već je usvojila paket sankcija protiv Rusije u kojemu mogućnost derogacije za uvoz ruske nafte u Srbiju preko RH nije predviđena. U prosincu (ove godine) stupa na snagu zabrana uvoza sirove ruske nafte morskim putom u EU, ali za Mađarsku, Slovačku, Češku i donekle Bugarsku su predviđeni izuzeci; dakle „derogacija“ je potrebna za RH, a ne za Srbiju, o čemu besmisleno mantra Vučić.

Zapravo, EU bi trebala Hrvatskoj odobriti izuzeće od sankcija da bi mogla rusku naftu, koju ne uvozi za sebe, prebaciti iz Omišlja do Pančeva, za potrebe Srbije i svi Vučićevi prigovori u tom su pogledu promašeni. Plenković je odmah u Pragu pojasnio da se radi o zajedničkoj odluci svih 27 članica EU, jer Srbija nije dokazala da je energetski ugrožena i da joj je uvoz ruske nafte jedini spas. I dodao: izbjegavajući primjenu sankcija Moskvi u Beogradu žele izigrati EU i tako zaobilaznim putom profitirati kupujući i dalje rusku naftu po povlaštenoj cijeni.

Stoga, optužbe da je RH sama smisla mjere kojima i kako kazniti Srbiju, a sve samo kako bi joj napakostila, „smiješne su i uvredljive“, zaključio je Plenković. I uistinu, prozvati Plenkovića ustašom, a ujedno tako ustaštvo implicirati hrvatskom narodu, bez ogleda što na izborima većinski glasuje za HDZ jadno je i neistinito; uostalom samo zahvaljujući glasovima zastupnika srpske manjine, dr Pupovcu i njegovom SDSS (koji participira u radu aktualne hadezeovske vlade u kojoj njihova članica Anja Šimpraga obnaša dužnost potpredsjednice) Plenković i HDZ upravljaju državom.

USTAŠA / KOMUNJARA: Istina, o hrvatskom premijeru možemo svašta reći: da je nevjerodostajan, lišen moralnih skrupula, soft diktator, manipulator, populist, karijerist, prevrtljivac koji, kad mu to zatreba tolerira razne ustašluke stranačkog članstva i simpatizera i još mnogo štošta, ali ustaša nije. To dakako ne znači da u RH nema apologeta ustaškog pokreta, ustašonostalgičara i općenito ustašoidnih resentimenata, ali to ipak ni izdaleka nije većinsko raspoloženje hrvatskog naroda.

Uglavnom se radi o estradnim ustašama, primitivnim bukačima koji negiraju strašne zločine počinjene u Jasenovcu, vole se povodom raznih obljetnica vezanih za NDH maskirati u crne uniforme i slikati s ustaškom ikonografijim, na Bleiburgu zavijati ustaške budnice i urlati Za dom spremni, hodočastiti stratišta na kojima su partizani/Srbi tijekom i poslije Drugog svjetskog rata masovno ubijali Hrvate, navodno samo zato jer su Hrvati, ali ipak prije i iznad svega, pozivaju se na martirij hrvatskog naroda, kako bi što skuplje naplatili svoje hrvatstvo. Plenković i HDZ im nisu u dovoljnoj mjeri ispunili sva ta očekivanja i stoga su im bjesno okrenuli leđa.

A, da je točno ovo o čemu pišemo, najbolje svjedoči odnos ljutih Hrvata i tvrde nacionalističke desnice prema aktualnom predsjedniku RH, Zoranu Milanoviću; dok se nalazio na čelu SDP, desnica ga je etiketirala „arhineprijateljom“ Hrvatske i Hrvata, ali danas, kao šefu države pjevaju mu posvema drugu pjesmicu; proglašavaju ga autentičnim domoljubom, veličaju njegovu „borbu“ za nacionalne interese, koje je Plenković izdao, a on im uzvraća ljubav populistički prosipajući ono što im godi ušima. Dok je Plenković za Vučića ustaša, dotle je za hrvatsku desnicu, „komunjara“ i izrod.

Vučić se kao čudi zašto u Bruxellesu ne žele razumijeti srpske tegobe, već je pritišću da Moskvi uvede sankcije i da se u vrijeme energetske krize odrekne kupovine ruskog plina, te tako i sama nađe na ivici ponora, a k tomu još zanemaruju i pravoslavne, povijesne veze dva slavenska naroda koje, dodajmo to, Srbima nikad nisu dobrog donijele, ali usprkos svemu u Beogradu i dalje uporno gaje kult bratske povezanosti Rusa i Srba, ne želeći (u)vidjeti prostu činjenicu da se Putin tom pričom koristi samo kako bi Srbiju što lakše pridobio da se ponaša kao ruska agentura na Balkanu. Na to je upozorila i izvestiteljica EU-parlamenta za Kosovo, Viona von Cramon-Taubadel: „Još ne razumijem kako predsjednik Vučić ili bilo tko u vladi ne vidi tektonske promjene u Europi i utjecaj koji je sličan padu Berlinskog zida. Stoga, moja je poruka za sve u Srbiji: probudite se, nemojte prespavati pad i ovog zida ponovo“.

Zbog stava o Rusiji i sankcijama Srbiji danas prijeti međunarodna izolacija i stoga, po riječima von Cramonove nikad nije bila dalje od EU, a uz to, ako Beograd ne poduzme adekvatne mjere kako bi se riješilo pitanje nelegalnih migranata, Europske komisije bi mogla povući poteze kojima bi se građanima Srbije mogao suspendirati režim bezviznog putovanja u zemlje EU. A, to bi, bez ikakve sumnje bio veliki udarac za dobar dio građana Srbije.

„KUPOVINA“ VREMENA: U EK su nedavno potpisivanje sporazuma o vanjskopolitičkom koordiniranju i konzultacijama Srbije i Rusije shvatili kao čin kojim se ide izravno protiv interesa EU, a odnose između Beograda i Zagreba tumače kao „zategnute s povremenim političkim prepirkama“. I možda upravo u ovom kontekstu treba shvatiti zašto je došlo do imenovanja čelnika vojvođanskih Hrvata, Tomislava Žigmanova ministrom za ljudska i manjinska prava u novoj vladi Ane Brnabić: kao gestu dobre volje konsolidaciji poremećenih odnosa Srbije i RH.

EK očekuje od Srbije da konačno stane u obranu zajedničkih europskih vrijednosti, ali i sigurnosti, pridruži se sankcijama prema Rusiji i jasno opredijeli za eurointegracije kao svoj strateški cilj. Naravno, očekuje se i konačno riješavanje kosovskog pitanja, iako je i u Bruxellesu svima jasno da će Vučić daleko prije pristati na sankcije Moskvi, nego li priznati Kosovo koje će ga svejedno, prije ili kasnije doći glave i gubitka vlasti. Zasad, Vučić s(p)retno manipulira ovim „temama“, pokušavajući (o)braniti svoj sve suženiji manevarski prostor, a što pri tomu Srbija svake godine gubi između tri i pet milijardi eura koje bi mogla koristiti iz EU fondova da je član povlaštenog europskog kluba 27, to ga (ni)malo (ne)zamara.

Krivca, već po ustaljenom receptu traži kod drugih, a Hrvati su mu uvijek pri ruci; danas Vučiću ne daju naftu, jučer mu, zlobni kakvi jesu, nisu dozvolili da položi cvjetak na stratište u Jasenovcu, a sutra će biti nešto treće. Uostalom, sličnom se „metodologijom“, kada im to zatreba, služe i Hrvati prozivajući Srbe, a iz međusobno složenih političko-povijesnih odnosa svaka strana može crpiti i više nego dovoljno argumenata za svoju priču.

Vučić dobro zna da su sve te priče o ustašama predimenzionirane budalaštine i koristi ih samo kako bi kupio vrijeme i (o)jačao potporu svoje glasačke baze pred teške odluke (sankcije, Kosovo) koje više na duže staze ne može odlagati, niti izbjeći. Egzekutor odluka, ma kakve na kraju bile, biti će Vučić; on će snositi i konsekvence; stoga mu svaka „ustaška ujdurma“ Plenkovića, Milanovića zlata vrijedi. Vučić želi taj ustaški (u)dar maksimalno eksploatirati u svoju korist, uostalom slično čini i Plenković trenirajući strogoću prema Beogradu i tako (u) Bruxellesu dokazuje proeuropsku odlučnost, jačajući time svoje izglede za nominaciju i osvajanje visoke i prestižne funkcije u strukturama EK/EU.

Istodobno, pokazujući mišiće Vučiću i Srbiji, pokušava popraviti image pred domaćom publikom koja u velikoj mjeri upravo po čvrstoći odnosa prema Beogradu vrednuje rezultate i sposobnosti svojih političara. Stoga su beogradska prozivanja za ustaštvo Plenkoviću i više nego dobro došlo da konačno, barem malo skrene pozornost javnosti sa silnih korupcijsko-kriminalnih afera koje su mu priskrbile titulu zaštitnika hadezeovskih lopova, što mu dakako u Bruxellesu, ni malo ne ide u prilog.

Ali, dok je Hrvatima Vučića, a Srbima Plenkovića i Milanovića, ni u Zagrebu, niti Beogradu nema razloga za (veću) zabrinutost; zna se tko je krivac za naše probleme. Uvijek onaj drugi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.