Inicijativa Demokratske stranke za ocenu ustavnosti Zakona o ratifikaciji međudržavnog ugovora između Srbije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, u vezi sa prodajom Jata kompaniji Etihad, nema praktičnog pravnog smisla i predstavlja loše rešenje.

S druge strane, ponašanje premijera Aleksandra Vučića u vezi sa obećanjima objavljivanja ovog ugovora je neverodostojno i predstavlja tipično ponašanje neodgovornog balkanskog političara. Zakonski okvir za utvrđivanje odgovornosti državnika zbog nezakonite prodaje javne imovine postoji, ali ne očekujem primenu sankcija – ocenjuje u intervjuu za Danas Vesna Rakić Vodinelić, profesorka prava na Univerzitetu Union.

Kako komentarišete inicijativu DS za ocenu ustavnosti zakonskog okvira pod kojim je sklopljen ugovor o prodaji Jata kompaniji Etihad?

– Sam ugovor zaključen sa Etihadom ne može biti predmet ispitivanja ustavnosti i zakonitosti, jer je u pitanju pojedinačni pravni akt, a po Ustavu Srbije i Zakonu o Ustavnom sudu ispituje se ustavnost i zakonitost opštih akata (zakona, međunarodnih ugovora i opštih podzakonskih akata, koji predstavljaju izvor prava). Čitajući medije o pripremanju ove inicijative, stekla sam utisak da DS ima nameru da traži ispitivanje ustavnosti Zakona o ratifikaciji međudržavnog ugovora između Srbije i UAE, kao i samog tog ugovora, što je moguće sa stanovišta Ustava, ali predstavlja, iz mnogo razloga, loše rešenje. Kad to kažem, mislim da je ustavno rešenje loše, a ne inicijativa sama po sebi. Tek kada bi se Zakon o ratifikaciji i sam međunarodni ugovor proglasili neustavnim, otvorilo bi se pitanje ugovora sa Etihadom. Da je u pitanju jednostrani pravni akt nekog državnog organa Srbije, mogao bi se, na osnovu proglašene neustavnosti, tražiti poništaj tog akta, u zakonom propisanom roku. Ali ovo je ugovor, dakle, u pitanju je saglasnost volja dveju ugovornih stranaka, te ne bi bilo mesta primeni ove pravne mogućnosti. Tim pre što je nepoznato da li išta, a ako ima štogod – šta, o ovome pitanju ima u ugovoru sa Etihadom. Dakle, praktičnog pravnog smisla ova inicijativa nema.

Premijer Srbije je po ko zna koji put najavio objavljivanje svih tajnih ugovora, ovog puta – tokom ove nedelje. Kako biste opisali njegovo ponašanje i poteze u vezi s ovom temom?

– Ponašanje premijera u vezi sa obećanjima objavljivanja ugovora je neverodostojno. Mnogo puta je dato ovakvo obećanje, redovno se vezivalo za nečiju volju ili neki budući događaj. To je tipično ponašanje neodgovornog balkanskog političara. Pritom je Balkan u mnogim pogledima neodoljiv, ali u ovom ima tužnu istoriju političke neodgovornosti i neverodostojnosti.

Šta je razlog da se ugovori o prodaji državne svojine proglašavaju tajnim? Uglavnom se kao razlog navode insistiranja druge strane, a ne onih koji su u ime države obavili posao prodaje.

– Insistiranje druge ugovorne strane, kako je to već objasnio, i to više puta, poverenik za informacije od javnog značaja, ima svoja ograničenja. Pravno, ona su vezana za prinudne norme pravnog poretka Srbije. Onda kad je proglašenje tajnosti – makar pravdano voljnom druge ugovorne strane – u suprotnosti sa prinudnim pravom, ono je nedopušteno.

Da li očekujete sankcije za one koji su u ime države potpisali štetne ugovore o prodaji javne svojine? Postoji li zakonski okvir za utvrđivanje takve vrste odgovornosti?

– Zakonski okvir postoji – ne samo krivičnopravni nego i građanskopravni, pa i javnopravni, koji se manifestuje kao politička odgovornost. Sankcije ne očekujem – nikad ih ovde nismo doživeli, izuzev kao osvetničke postupke zbog promene stranaka na vlasti, a to najpre treba pripisati slabom i zavisnom pravosuđu i tužilaštvu. Političke sankcije mogu doći u obzir samo na izborima. Ne vidim da za takvu vrstu sankcije u bližoj budućnosti ima indicija.

Ukoliko se obistine pretpostavke i sumnje o štetnosti tih ugovora po javni interes, to bi značilo da bi trebalo da odgovaraju i Vojislav Koštunica i Boris Tadić i Aleksandar Vučić, s obzirom da je za vreme svih tih vlada prodavana državna svojina pod oznakom tajnosti?

– Kao što sam već naglasila, zakonski okvir postoji, postojao je i u vreme Koštunice odnosno Tadića. Naravno, pitanje je da li bi imali da odgovaraju samo oni lično ili još neki. Pravosuđe se u periodima ova tri vladaoca nije bitno menjalo. Da ovde postoji pravna država, bilo bi praktičnih izgleda za njihovu odgovornost. Ovako, mogućnost te odgovornosti služi ili kao razlog za političke ucene ili kao političko obećanje nekažnjivosti u budućnosti – kad vlast prođe.

Vladavina prava

Kako biste opisali tu apsurdnu situaciju u kojoj postoji toliki broj tajnih ugovora o prodaji javne svojine? Da li je to normalno?

– Normalno nije. Odgovorno nije. Verodostojno nije. Ali, kao što svi vidimo – funkcioniše. Dok bude funkcionisalo, nema smisla ni pominjati vladavinu prava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari