Otišao nam je još jedan velikan Vojvodine – prijatelj, uvaženi kolega, profesor Univerziteta, čovek neiscrpne energije i volje. Bio je istrajan i uporan u radu na očuvanju kulturno-istorijske, tehničke, duhovne i materijalne baštine Vojvodine.

Ponekad i neshvaćen, kao i većina vizionara koji su ispred svoga doba, bio je čovek koji je obrazovao 30 generacija studenata Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu.

Na Poljoprivrednom fakultetu je dao ogroman doprinos razvoju struke poljoprivredne tehnike time što je pored nastave decenijama vodio Vojvođansko društvo za poljoprivrednu tehniku i Jugoslovensko naučno društvo za poljoprivrednu tehniku. On je praktično okupljao i vodio naučne radnike, kao i sve inženjere poljoprivredne tehnike na poljoprivrednim kombinatima i privatnim gazdinstvima u Vojvodini.

Osnovao je i 30 godina bio predsednik Kulturno-istorijskog društva Proleće na čenejskim salašima (PČESA) u Novom Sadu, a po odlasku u penziju ostao je na toj dužnosti. Bio je član Matične komisije VANU, urednik Enciklopedije Vojvodine za oblast Etnologija, sekretar udruženja poljoprivrednika Klub 100 plus. Bio je i osnivač i direktor Međunarodnog etno-festivala fotografije i filma „Paunovo pero“. Začetnik je ideje i realizator (sa kolegama) osnivanja Poljoprivrednog muzeja Vojvodine, prve i jedine institucije te vrste u Srbiji. Pre nekoliko godina, kao već formiranu i afirmisanu instituciju taj Muzej je preuzeo Muzej Vojvodine, kao svoje odeljenje.

Bio je skroman u zahtevima prema sebi, ali je imao visoke zahteve za potrebe unapređenja poljoprivredne proizvodnje i ljudi koji rade u poljoprivredi Vojvodine. Smatrao je da samo znanje, nauka, osavremenjavanje metoda i organizacije rada u poljoprivredi, mogu biti osnov boljega života u našim selima. Išao je po Evropi, dovodio proverene stručnjake iz vodećih naučnih ustanova, prenosio i umnožavao znanja i praksu iz razvijenijih zemalja, ali i isticao dostignuća naših ljudi, uspešnijih suseda, da bi njihova iskustva prihvatio veći broj proizvođača. Na početku devedesetih, kada smo svi bili još puni nade, bio je osnivač Novosadskog kluba, i godinu kasnije Vojvođanskog kluba i sekretar tih udruženja. To su u to vreme kod nerazumnih vlasti bile skoro „neprijateljske organizacije“, a on je kao adresu tih organizacija naveo svoj stan u Novom Sadu. Bila je to, tada, velika hrabrost.

Miloš Tešić, prof. Univerziteta u Novom Sadu u penziji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari